Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1650/17 („Napredak“ a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1650/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1650/17, rješavajući apelaciju „Napretka“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Napretka“ a.d.
Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 015188 16 Rev od 1. februara 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Napredak“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 015188 16 Rev od 1. februara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženih Republike Srpske i Grada Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi), zastupanih po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), i Poslovnog zadružnog saveza „Agrosemberija“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: trećetuženi) zatraženo je u periodu od 31. januara do 4. februara 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši sud i Okružni sud su odgovor na apelaciju dostavili 4. i 6. februara 2019. godine, a tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 59 0 Ps 015188 15 Ps3 od 18. aprila 2016. godine utvrđeno je da je apelant, na osnovu Samoupravnog sporazuma o udruživanju radnih organizacija UPI RO Promet Bijeljina i UPI RO Pobjeda Bijeljina u novu RO za promet i usluge Pobjeda Bijeljina i o promjenama u njihovom organizovanju, koji je usvojen na referendumu održanom 3. i 6. decembra 1979. godine (u daljnjem tekstu: sporazum iz 1979. godine), stekao pravni osnov za uknjižbu prava posjeda i svojine na nepokretnostima označenim kao poslovni prostor i poslovnim dom u privredi i zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tih objekata, bliže označenih u izreci prvostepene presude, te da su, saglasno takvom utvrđenju, tuženi dužni priznati i trpjeti da se izvrši uknjižba prava susvojine i suposjeda na spornim nepokretnostima u njegovu korist u odgovarajućim zemljišnoknjižnim i katastarskim evidencijama.
6. Okružni sud je dalje u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Okružni sud je naveo da su sporne nepokretnosti upisane u zemljišnoj knjizi kao opštenarodna imovina, a takav upis je izvršen na osnovu odluke NOO Bijeljina od 19. septembra 1955. godine. Iz provedenih dokaza proizlazi da je sporno zemljište prešlo u opštenarodnu imovinu 1948. godine u postupku razmjene nepokretnosti u kojem je Pravoslavna crkvena opština to zemljište (u zamjenu za neko drugo) ustupila radi izgradnje zadružnog doma. Okružni sud je takođe naveo da je nesporna činjenica da je u posjedovnom listu kao posjednik sporne nepokretnosti uknjižen UPI RO Podrinje Bijeljina, čiji je pravni sljednik trećetuženi, ali da je apelant u stvarnom posjedu spornih nepokretnosti. Okružni sud je dalje naveo da je u okviru SOUR UPI na referendumu održanom 3. i 6. decembra 1979. godine, a nakon utvrđivanja društveno-ekonomske opravdanosti novog organizovanja prometa na malo i veliko na području Opštine Bijeljina, usvojen i posredstvom ovlašćenih predstavnika zaključen sporazum iz 1979. godine kojim je, između ostalih, osnovan OOUR „Napredak“ (u daljnjem tekstu: apelantov prednik), koji je kasnije u nekoliko navrata mijenjao status kako je navedeno u obrazloženju presude. U članu 7 sporazuma iz 1979. godine navedeno je od kojih se poslovnih jedinica – prodavnica organizuje OOUR, a između ostalih i od prodavnice broj 44 u Crnjelovu, nepokretnosti koja je predmet spora, a za koju nije sporno da je kasnije dobila oznaku – prodavnica broj 256. Ta prodavnica je prešla u sastav apelantovog prednika kao dio ranijeg OOUR „Uzor“ u sastavu UPI RO Promet koji je prestao da postoji na osnovu sporazuma, a po izvršenoj diobi ta prodavnica je unesena u početni bilans, te je u apelantovim poslovnim knjigama upisana kao njegovo osnovno sredstvo. Naknadno je 18. februara 1980. godine zaključen novi Samoupravni sporazum o raspoređivanju sredstava, izvora sredstava, prava i obaveza na novoorganizovane OOUR u sastavu UPI RO „Pobjeda“ i na OOUR u sastavu UPI RO „Komerc“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: sporazum iz 1980. godine) kojim je regulisano da se osnovna sredstva i osnovna sredstva zajedničke potrošnje dodjeljuju OOUR koji ta sredstva koristi, a sredstva koja se zajednički koriste – ekonomska dvorišta i poslovne zgrade (objekti) na principu srazmjernih dijelova njihovog korišćenja. Zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa zaključen je i Sporazum o podjeli imovine trgovinskog preduzeća mješovitom robom na veliko i malo „Pobjeda“ Bijeljina od 3. avgusta 1999. godine, sa aneksom od 4. avgusta 1999. godine (u daljnjem tekstu: sporazum iz 1999. godine) u kojem je u članu 3 za podjelu imovine kao osnovni kriterijum uzeto faktičko stanje korišćenja nepokretnosti od strane učesnika sporazuma, a u članu 4 učesnici su se saglasili da se bez njihovog znanja i pitanja može uknjižiti pravo svojine, odnosno trajno pravo korišćenja na korišćenim nepokretnostima, pa je za apelantovog tadašnjeg prednika navedena prodavnica koja je predmet spora.
7. S obzirom na navedeno činjenično stanje, Okružni sud je naveo da apelant mora dokazati da je njegov prednik raspolagao objektivno valjanim pravnim osnovom za sticanje prava svojine na spornim nepokretnostima, te da se osnovano može uknjižiti s pravom susvojine, odnosno suposjeda na dijelovima nepokretnosti na osnovu ove presude. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da od upisa zgrade zadružnog doma u zemljišnoj knjizi kao opštenarodne imovine 1955. godine nije bilo upisanih promjena, ali da ne treba zanemariti da su se dešavale promjene ex lege i da je do promjena dolazilo i bez upisa u zemljišne knjige. Tako je u vrijeme vršenog upisa opštenarodne imovine na snazi bila Uredba o upisu prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini kojom je državna imovina pretvorena u opštenarodnu imovinu, a da nije određen titular prava svojine, da bi odredbom člana 5 Zakona o uknjižbi nepokretnosti u društvenoj svojini bilo propisano da se upis državne svojine – opštenarodne imovine smatra kao da je upisana društvena svojina. Okružni sud je dalje naveo da je u vrijeme zaključenja sporazuma iz 1979. godine na snazi bio Zakon o udruženom radu (u daljnjem tekstu: ZUR) – prečišćeni tekst, prema kojem su stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogli postati društveno sredstvo u društveno-pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma, ugovora ili drugog pravnog posla, a u slučajevima predviđenim ustavom i na osnovu odluke državnog organa ili po sili zakona (član 224 ZUR-a). Takođe, prema odredbi člana 225 ZUR-a, ako je stvar ili materijalno pravo postalo društveno sredstvo po osnovu privremenog korišćenja, ta stvar ili to pravo privremeno postaje društveno sredstvo u društvenom pravnom licu u kome se ta stvar ili pravo privremeno koristi do njegovog povrata, pa shodno odredbi člana 226 stav 1 ZUR-a, ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno se vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. Okružni sud je istakao i da je u vrijeme zaključenja sporazuma iz 1979. godine na snazi bio i Zakon o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN) prema kojem su u skladu sa članom 5 nosioci prava raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj svojini, između ostalog, bile i organizacije udruženog rada koje su mogle pravnim poslovima bez ili uz naknadu pribavljati, otuđivati, zamjenjivati i prenositi pravo raspolaganja i druga prava na nepokretnostima pod uslovima određenim zakonom, te je taj ugovor trebao biti zaključen prema članu 9 ZPN, u protivnom je bio ništav.
8. Odlučujući o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, Okružni sud je, polazeći od činjenice da su sporne nepokretnosti koje su bile predmet samoupravnog sporazuma, u vrijeme njegovog zaključenja nesporno predstavljale društveno sredstvo u društvenom pravnom licu tadašnjeg OOUR „Uzor“ i da su te nepokretnosti sporazumom o diobi pripale apelantovom predniku, utvrdio da je sporazum iz 1979. godine u smislu odredbe člana 224 ZUR-a valjan pravni osnov za sticanje društvenog sredstva društvenom pravnom licu. Sporazum iz 1979. godine ispunjava zahtjev pismene forme pravnog posla raspolaganja spornim poslovnim prostorijama, a nakon njegovog zaključenja i na njegovim osnovama, njegovi učesnici su zaključili i sporazum iz 1980. godine kojim su utvrdili mjerila za izvršenje sporazuma iz 1979. godine po pitanju sredstava, izvora sredstava, prava i obaveza, pa je apelant u izvršenju samoupravnog sporazuma i danas u posjedu spornih poslovnih prostorija. Izvedenim dokazima na glavnoj raspravi takođe je utvrđeno da je apelant u sprovođenju reorganizacije, osim poslovnih prostorija, preuzeo i radnike, što znači da za njegovu punovažnost nije bila potrebna ovjera potpisa (riječ je realizovanom teretnom poslu), a svoj odnos prema nepokretnostima kao svojim dokazivao je dokumentacijom o ulaganjima u sporni poslovni prostor. Okružni sud je naveo da treba istaći i to da predmetni sporazum praktično i nije predstavljao raspolaganje nepokretnostima u društvenoj svojini, već sporazum o podjeli nepokretnosti u društvenoj svojini u postupku reorganizacije tadašnjih društvenih pravnih lica kojim je apelantov prednik stekao puno pravo korišćenja, koje podrazumijeva ovlašćenje za raspolaganje, za korišćenje i za upravljanje predmetnim objektima koji su predmet spora kao svojim osnovnim sredstvima, što i danas predstavljaju. Osim toga, do zaključenja glavne rasprave nije izveden dokaz da je shodno odredbi člana 226 stav 1 ZUR-a, ako je neko smatrao da su predmetne nepokretnosti postale društveno sredstvo apelantovog prednika bez pravnog osnova, zahtijevao njeno vraćanje u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od 10 godina. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da predmetni samoupravni sporazum predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava svojine. Takođe, s obzirom na to da je apelant nesporno u samostalnom posjedu nepokretnosti – predmetnih zgrada kao realnih dijelova nepokretnosti, u tom posjedu do danas nije ometan, niti su vođeni sudski sporovi za povrat tih nepokretnosti, usvojen je njegov tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi postojanje pravnog osnova za uknjižbu prava susvojine na spornim nepokretnostima, pa prema tome apelant ima i pravni osnov da se na osnovu presude uknjiži kao posjednik spornih nepokretnosti.
9. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 59 0 Ps 015188 16 Pž 4 od 19. septembra 2016. godine žalbe tuženih su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda.
10. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da je u vrijeme zaključenja sporazuma iz 1979. godine na snazi bio ZUR iz 1976. godine, koji je regulisao prava, obaveze i odgovornosti društvenih pravnih lica u pravnom prometu društvenih sredstava, te da se prvostepeni sud pravilno pozvao na navedene zakonske odredbe, s tim što je citirao numeraciju članova iz prečišćenog teksta ZUR-a. Nakon što je ukazao na sadržaj relevantnih odredaba čl. 243, 266 i 268 ZUR-a, te ponovio sadržaj samoupravnih sporazuma, Viši sud je istakao da je prenos spornih nepokretnosti izvršen u skladu s važećim odredbama ZUR-a, kao i da niko nije osporavao valjanost navedenih samoupravnih sporazuma, niti je u sudskom ili upravnom postupku od apelanta tražena predaja spornih nepokretnosti. Zbog toga, kod činjenice da su prednici apelanta i trećetuženog bili učesnici statusnih promjena koje su prethodile njihovom sadašnjem organizacionom obliku, čak i u slučaju da je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, protekli su subjektivni i objektivni rok iz člana 268 stav 1 ZUR-a u kojima se moglo tražiti eventualno vraćanje spornih nepokretnosti. U prilog tome je i činjenica da su zadružni dom i ekonomsko dvorište na osnovu odluke od 19. septembra 1955. godine upisani kao opštenarodna imovina u skladu s Uredbom o upisu prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini, ali pri tome ni kasnije nije u korist bilo koga od tuženih upisano neko svojinsko-pravno ovlašćenje ili stvarni teret. Takođe, kod nesporne činjenice da je apelant bio u stalnom posjedu spornih nepokretnosti, kao i zato što su se katastarske evidencije odnosile na posjed, a ne i na svojinu, trećetuženi nije dokazao osnovanost upisa u posjedovnom listu u korist njegovog prednika. U žalbi se tačno navodi da se na državnoj imovini ne može održajem steći svojina, ali tužbeni zahtjev i prvostepena presuda se ne zasnivaju na tom pravnom osnovu, na šta se osnovano ukazuje u odgovoru na žalbu. Naime, statusne promjene i podjela imovine izvršeni su u skladu s tada važećim propisima, a tuženi nisu argumentovano osporili niti traže utvrđenje ništavosti samoupravnih sporazuma, tim više što su ti akti u cijelosti realizovani i statusne promjene upisane u sudski registar.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 015188 16 Rev od 1. februara 2017. godine revizija tuženih je usvojena i obje nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da iz činjenica utvrđenih u postupku proizlazi da je parcela na kojoj je izgrađen zadružni dom u kojem se nalazi predmetna prodavnica još 1948. godine prešla iz svojine Pravoslavne crkvene opštine u društvenu svojinu (na osnovu pravnog posla, ugovora o razmjeni nepokretnosti). Od tada se sporne nepokretnosti, a najkasnije od izvršenog upisa iz 1955. godine vode kao opštenarodna imovina – društvena svojina. Ovakav pravni status nepokretnosti onemogućava sticanje prava svojine dosjelošću jer to zabranjuje odredba člana 29 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), pa za presuđenje nije relevantna činjenica da je apelant dugi niz godina u njihovom nesmetanom posjedu. Sporazumom iz 1979. godine, za koji apelant smatra da predstavlja pravni osnov za uknjižbu traženih stvarnih prava u javnim evidencijama, došlo je, kako proizlazi iz samog njegovog naslova, do novog organizovanja prometa na malo i veliko na području opštine Bijeljina, kojom prilikom je osnovan i apelantov pravni prednik. Međutim, taj sporazum, bez obzira na sadržaj odredbi ZUR-a, suprotno apelantovoj tvrdnji i stavu nižestepenih sudova, po svom karakteru i sadržaju ne predstavlja valjan pravni osnov za prenos prava svojine s jednog lica na drugo. Naime, radi se o aktu reorganizovanja dijela tadašnjeg SOUR UPI Sarajevo koji je u sebi sadržavao i akt o osnivanju apelantovog pravnog prednika. Tim aktom je samo konstatovano od kojih je dijelova ranijih OOUR, odnosno od kojih poslovnih jedinica (između ostalih i od poslovne jedinice – prodavnice broj 44 Crnjelovo) formiran apelantov pravni prednik. Dakle, nema ni riječi o tome da se tim aktom prenosi pravo svojine ili eventualno pravo raspolaganja na poslovnom prostoru povodom kojeg se vodi predmetni spor. Čak i pod uslovom da se sporazumu iz 1979. godine prizna da ima karakter ugovora o prometu nepokretnosti, on ne bi predstavljao valjan pravni osnov za upis stvarnih prava u odgovarajućim javnim evidencijama jer ne sadrži zemljišnoknjižne i katastarske podatke o tom prostoru, bez kojih upis nije moguć. Prema tome, s obzirom na to da su sporne nepokretnosti 1948. godine, odnosno prije nego što su na osnovu navedenog sporazuma iz 1979. godine došle u posjed apelantovog pravnog prednika, postale društvena svojina, neprimjenljiva je odredba člana 268 ZUR-a koja govori o rokovima u kojim se može zahtijevati njeno vraćanje s obzirom na to da se ta odredba odnosi na bespravno prelaženje nepokretnosti iz privatne u društvenu svojinu, što ovdje nije slučaj.
13. Vrhovni sud je takođe naveo da nije sporno da apelant, ni njegov pravni prednik, a ni osnovne organizacije udruženog rada od čijih dijelova, odnosno poslovnih jedinica je formiran pravni prednik tužioca, pa ni SOUR UPI Sarajevo kao krovna organizacija, nisu ni sada, niti su ikada bili upisani kao titulari bilo kojeg stvarnog prava na spornoj nepokretnosti. Sporna nepokretnost je upisana kao opštenarodna imovina, što bi saglasno odredbama Zakona o utvrđivanju i prenosu prava raspolaganja imovinom na jedinice lokalne samouprave sada podrazumijevalo da su upisane na drugotuženog (zbog čega se tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu svakako ukazuje neosnovanim). Takođe nije sporno da je u katastarskim evidencijama kao posjednik ovih nepokretnosti upisan pravni prednik trećetuženog, a da apelant te nepokretnosti samo drži u posjedu. Zato nije od uticaja na odluku o tužbenom zahtjevu kasnije zaključeni sporazum iz 1980. godine, koji i ne spominje spornu prodavnicu, kao ni sporazum iz 1999. godine s aneksom, kojim se, doduše, spominje sporna prodavnica i navodi broj katastarske čestice na kojoj se nalazi. Naime, da bi međusobna podjela neke imovine imala valjan i priznat stvarno pravni efekat u sticanju prava svojine ili susvojine, ona mora da bude u svojini onih koji dijele i koji tako uređuju svoje susvojinske i suposjedničke odnose. Iz sadržaja navedenih samoupravnih sporazuma proizlazi da su učesnici tim sporazumima uredili samo korisnički odnos na spornoj prodavnici kao poslovnoj jedinici, a na tim sporazumima tužilac i nije zasnivao svoj zahtjev. Stoga, kod činjenice da sporazum iz 1979. godine ne predstavlja valjan pravni osnov za sticanje svojine na spornim nepokretnostima, a apelant nije dokazao da je to pravo stekao na neki drugi valjan i zakonom priznat način, u smislu odredbe člana 20 u vezi sa članom 33 ZOSPO, ni okolnost da se kod apelanta ove nepokretnosti vode kao osnovno sredstvo nisu od uticaja na rješenje ovog spora. Vrhovni sud je svoju odluku donio primjenom člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant dalje smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Vrhovni sud očigledno pogrešno i proizvoljno primijenio ZOSPO, a ne ZUR kao jedini zakon koji se mora primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Apelant dalje tvrdi da je izveo više dokaza kojima je dokazao svoj tužbeni zahtjev, ali da Vrhovni sud nije cijenio niti jedan od tih dokaza, što ukazuje na krajnje proizvoljnu primjenu ZPP od tog suda. S druge strane, tuženi su se pasivno držali, te nisu vodili sudske postupke da eventualno dokažu da je imovina koja je predmet spora njihova svojina u smislu člana 268 ZUR-a. U tom pogledu smatra da je dokazao da su se učesnici samoupravnih sporazuma dogovorili šta kome pripada od imovine, a u sporazumu iz 1979. godine je navedeno od kojih je prodavnica, u konkretnom slučaju i sporne prodavnice, nastao apelantov pravni prednik. Pored toga, vještak ekonomske struke R. I. je protumačio sporazume u imovinskopravnom smislu, te objasnio šta spada u osnovna sredstva, obrazložio početni bilans, popisne liste osnovnih sredstava i ostala sredstva zajedničke potrošnje, a koji Vrhovni sud nije cijenio. Apelant tvrdi i da je Vrhovni sud ranije donio Odluku broj 118-02-Rev-99-000 927 od 30. marta 2010. godine kojom je priznao samoupravni sporazum kao osnov za sticanje prava svojine, a što je dostavljeno u prilogu apelacije. Iznoseći razloge o povredi prava na imovinu, apelant je naveo da to njegovo pravo proizlazi iz samoupravnih sporazuma u skladu s kojima je sporna nepokretnost bila evidentirana kao osnovno društveno sredstvo apelantovog prednika, što mu je davalo legitimno očekivanje da će tužbeni zahtjev biti usvojen u cijelosti s obzirom na to da je tako legitimno očekivanje bilo potkrijepljeno s više materijalnih – konkretnih dokaza koje je Vrhovni sud propustio da cijeni.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku izjašnjavajući se argumentovano i jasno o pitanjima koja se ponovno ističu u apelaciji, kao i da je jasno i opširno obrazložio zašto sporazum iz 1979. godine nema karakter i snagu pravnog osnova koji vodi ka sticanju prava svojine na spornim nepokretnostima. Vrhovni sud je takođe naveo da apelacionim navodima nije dovedeno u pitanje takvo obrazloženje, niti je ukazano na postojanje nekog drugog određenog i valjanog pravnog osnova podobnog za sticanje prava svojine na spornim nepokretnostima, zbog čega Vrhovni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente da su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.
16. Pravobranilaštvo je u ime prvotužene i drugotuženog navelo da je apelacija neosnovana iz svih razloga navedenih u obrazloženju odluke koju apelant osporava apelacijom.
17. Trećetuženi je naveo da je Vrhovni sud pravilno cijenio sve dokaze, te donio pravilnu odluku kojom je utvrdio da samoupravni sporazumi ne predstavljaju valjan i zakonit osnov za sticanje stvarnih prava zato što se radi o sporazumima koje su zaključili nevlasnici među sobom, zbog čega smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09 i 61/13).
Propis je objavljen na srpskom jeziku i latiničnom pismu, a za potrebe ove odluke korišćen je neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
19. Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ br. 53/76 i 11/18).
Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredaba Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76) na koje su se redovni sudovi pozvali, a koje glase: Član 243.
Društvena pravna lica imaju pravo da u pravnom prometu društvenim sredstvima zaključuju samoupravne sporazume i ugovore i vrše druge pravne poslove i radnje u okviru svoje pravne sposobnosti (u daljem tekstu: pravo raspolaganja).
U ostvarivanju prava raspolaganja, društvena pravna lica prenose društvena sredstva na druga društvena pravna lica, pribavljaju sredstva u društvenu svojinu od nosilaca prava svojine, otuđuju društvena sredstva iz društvene svojine, daju društvena sredstva na privremeno korišćenje, zamenjuju društvena sredstva i po drugim osnovima raspolažu društvenim sredstvima.
Član 266.
Stvar, novčana sredstva i materijalno pravo mogu postati i društveno sredstvo u društvenom pravnom licu na osnovu samoupravnog sporazuma, ugovora ili drugog pravnog posla, a u slučajevima predviđenim ustavom - i na osnovu odluke državnog organa ili po sili zakona.
Član 268.
Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.
Ako je pokretna stvar postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od tri godine počev od dana saznanja, a nadocnije u roku od pet godina.
Odredbe st. 1. i 2. ovog člana ne primenjuju se na stvari koje su postale društveno sredstvo izvršenjem krivičnog dela ili privrednog prestupa.
20. Zakon o prometu nepokretnosti SRBiH („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Pod prometom nepokretnosti, u smislu ovog zakona podrazumijeva se:
1. prenos nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugo društveno pravno lice, pribavljanje nepokretnosti u društvenu svojinu od građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica (u daljem tekstu: nosioci prava svojine), otuđivanje nepokretnosti iz društvene svojine, zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima u društvenoj svojini;
2. prenos prava svojine na nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine, sticanje prava svojine na nepokretnosti koja je u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja nepokretnostima na kojima postoji pravo svojine.
Član 5. st. (1) i (2) Nosioci prava raspolaganja i drugih prava na nepokretnosti u društvenoj svojini, u smislu ovog zakona, jesu organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke zajednice, mjesne zajednice, društveno-političke organizacije, zakonom određene društvene organizacije i druge samoupravne organizacije i zajednice (u daljem tekstu: društvena pravna lica).
Organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, društveno-političke zajednice i mjesne zajednice, mogu pravnim poslom, uz naknadu ili bez naknade, pribavljati, otuđivati, zamjenjivati i prenosti pravo raspolaganja i druga prava na nepokretnosti pod uslovima određenim zakonom.
Član 9.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
21. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
2. Sticanje prava svojine Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 015188 16 Rev od 1. februara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantovom punomoćniku 7. marta 2017. godine, a da je apelant podnio apelaciju 26. aprila 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja sticanja pravnog osnova za uknjižbu posjeda i prava svojine na spornim nepokretnostima, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je proizvoljno utvrdio činjenično stanje.
31. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku kojom su prvostepena i drugostepena odluka preinačene i tužbeni zahtjev odbijen, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, u pogledu apelantovih tvrdnji o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od nespornih utvrđenja o načinu na koji je sporna nepokretnost postala društveno sredstvo apelantovog prednika i reorganizacionih promjena apelantovog prednika, jasno i detaljno razmotrio da li sporazum iz 1979. godine može da predstavlja osnov za prenos prava svojine. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno primijenio relevantne odredbe čl. 20 i 33 ZOSPO, te da je imao u vidu i odredbe ZUR-a na koje se apelant poziva, u čemu Ustavni sud ne može da uoči postojanje bilo kakve proizvoljnosti. Ovo naročito jer ni iz obrazloženja odluka redovnih sudova niti iz apelacionih navoda ne proizlazi da je apelant dokazivao da li su i na koji način, odnosno po kom pravnom osnovu sporne nepokretnosti iz opštenarodne imovine – društvene svojine prešle u društvena sredstva apelantovih pravnih prednika da bi se njima moglo raspolagati sporazumom iz 1979. godine, pa da bi taj prelazak mogao biti osnov za sticanje prava svojine na spornoj nepokretnosti. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica s obzirom na to da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude u skladu sa svojim ovlašćenjima iz člana 250 stav 1 ZPP. Tom odredbom je propisano: „Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.“ Iz navedenog slijedi da Vrhovni sud nije, kako to proizlazi iz apelantovih navoda, utvrđivao činjenično stanje, već je ocijenio da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje, u koje Vrhovni sud, s obzirom na njegovu nadležnost u revizionom postupku ne može ulaziti, pogrešno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je, dakle, Vrhovni sud dao detaljno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, pri čemu se jasno odredio prema činjenicama koje su bitne za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. S obzirom na to, Ustavni sud u datom obrazloženju nije našao elemente proizvoljnosti koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
34. Dalje, u kontekstu apelantovih prigovora kojima ukazuje na Presudu Vrhovnog suda broj 118-02-Rev-99-000 927 od 30. marta 2010. godine, te ukazuje da je Vrhovni sud prihvatio samoupravni sporazum kao osnov za sticanje prava svojine, Ustavni sud zapaža da je apelant u prilogu uz apelaciju dostavio navedenu presudu. Međutim, Ustavni sud, nakon što je izvršio uvid u sadržaj navedene odluke, zapaža da iz te odluke proizlazi da se u tom predmetu kao suštinsko nije postavljalo pitanje mogućnosti prenosa prava svojine putem samoupravnih sporazuma, što ni u konkretnom predmetu nije sporno, već se radilo o prenosu istih nepokretnosti samoupravnim sporazumima sukcesivno na dva različita sticaoca, pa je shodno tome i odlučivano ko ima jače pravo na nepokretnostima spornim u tom predmetu. Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se praksa iz navedene odluke Vrhovnog suda može primijeniti u konkretnom predmetu. Uostalom, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine), za šta apelant u konkretnom slučaju nije predočio dokaze.
35. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelant, osim ponavljanja svojih navoda koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelant nije mogao imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njegovom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu sporazuma iz 1979. godine stekao pravni osnov za uknjižbu posjeda i prava svojine na spornim nepokretnostima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3834/15 od 6. decembra 2017. godine, tač. 28-31, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovanim.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, preinačavajući nižestepene odluke i odbijajući apelantov tužbeni zahtjev, polazeći od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio da sporazum iz 1979. godine ne može predstavljati valjan pravni osnov za prenos prava svojine, a u tom obrazloženju Ustavni sud nije mogao uočiti postojanje proizvoljnosti na koje je apelant ukazivao.
38. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant, na osnovu sporazuma iz 1979. godine i shodno relevantnim odredbama materijalnog prava na koje se Vrhovni sud pozvao, nije mogao imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom za utvrđenje da je stekao pravni osnov za uknjižbu posjeda i prava svojine na spornim nepokretnostima.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević