Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-844/19 (V.Š.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Trajanje pritvora
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-844/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 844/19, rješavajući apelaciju V.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V.Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 333451 19 Kž 6 od 22.
januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 333451 18 K od 8. januara 2019. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 333451 19 Kž 6 od 22.
januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 333451 18 K od 8. januara 2019. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. V.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Amila-Mimica Kunosić, advokat iz Tuzle, podnijela je 23. februara 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 333451 19 Kž 6 od 22. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 333451 18 K od 8. januara 2019. godine. Apelantica je 28. februara 2019. godine zatražila i donošenje privremene mjere kojom bi se „ukinuo pritvor“ i apelantica pustila na slobodu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 28. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 8. marta 2019. godine. Tužilaštvo nije odgovorilo na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 32 0 K 333451 18 Kpp 4 od 22. aprila 2018. godine apelantici je određen pritvor.
6. Općinski sud je 16. jula 2018. godine potvrdio optužnicu broj T03 0 KTO 0073009 18 od 13. jula 2018. godine protiv apelantice i A.DŽ. (u daljnjem tekstu: saoptužena A.DŽ.). Apelantica je optužena zato što je u svojstvu potpredsjednice presjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, na način činjenično opisan na str. 2-6 optužnice, počinila krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakon Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), opisano pod tačkom A optužnice u stjecaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, opisano pod tačkom B, podtačke 1-8, te tačkom C podtačka 1. optužnice, i krivično djelo prijevara iz člana 294. stav 1. KZFBiH, opisano pod tačkom C podtačka 2. optužnice, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Nakon potvrđivanja optužnice Općinski sud je apelantici produžio pritvor i odredio da može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci od dana potvrđivanja optužnice prije donošenja prvostepene presude uz obavezu kontrole opravdanosti mjere pritvora po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
Osporena rješenja
7. Općinski sud je u postupku kontrole opravdanosti pritvora apelantici donio Rješenje broj 32 0 K 333451 18 K od 8. januara 2019. godine kojim je apelantici produžen pritvor, koji po tom rješenju može trajati najduže do 8. marta 2019. godine. Pritvor je produžen zbog zakonskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP).
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, u skladu sa članom 151. st. 1. i 2. ZKP, Općinski sud, po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, nakon izjašnjenja tužioca, apelantice i njenog branioca, te izvršenog uvida u spis ocijenio da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantici određen i produžen pritvor za naredna dva mjeseca.
9. Općinski sud je naveo da iz analize izvedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret kao opći uvjet za određivanje pritvora propisan članom 146. stav 1. ZKP. U rješenju su potom navedeni dokazi i to oni koji su prikupljeni u toku istrage (str. 3, 4. i 5), te su parafrazirani iskazi više imenovanih svjedoka sa glavnog pretresa (str. 5, 6, 7. i 8). Naime, Općinski sud je detaljno analizirao subjektivne i materijalne dokaze koji su prikupljeni tokom istrage i predloženi u optužnici, te u smislu člana 296. stav 2. ZKP, ocijenio iskaze 19 imenovanih svjedoka saslušanih tokom glavnog pretresa, te iskaz vještaka A.R. i zaključio da je osnovana sumnja kao viši stepen sumnje zasnovana na ovim dokazima koji upućuju na zaključak da je apelantica počinila krivična djela koja su joj potvrđenom optužnicom stavljena na teret. Istaknuto je da su saslušani svjedoci na glavnom pretresu potvrdili svoje iskaze iz istrage, izuzev svjedoka N.V. i V.V., koji su izjavili da im je apelantica odobrila grant sredstva, ali da od njih nije tražila bilo kakav povrat novca, dok su svi ostali svjedoci potvrdili činjenične navode iz izreke optužnice.
10. Kada se iskazi navedenih svjedoka dovedu u vezu sa zahtjevima i odlukama o dodjeli novčanih sredstava koje je potpisala apelantica u svojstvu potpredsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta FBiH i dokumentacijom Federalnog ministarstva finansija u vezi sa isplatom predmetnih novčanih sredstava, Općinski sud je naveo da se može utvrditi da se iskazi saslušanih svjedoka podudaraju sa materijalnim dokazima. Općinski sud je istakao da su saslušani svjedoci saglasno svjedočili o načinu na koji je apelantica manipulirala budžetskim novcem, tako što je, nakon izvršene isplate, tražila i dobijala povrat većeg dijela isplaćenih sredstava, u čemu je svjedok N.K. i sam bio posrednik, a posrednica je bila i saoptužena A.Dž., a u lancu posrednika pojavljuje se dva puta i nepoznata muška osoba mlađe životne dobi. Da je apelantica bila ovlaštena i da je raspolagala određenim grantovima u skladu sa svojim ovlaštenjima, te da je donosila odluke o isplati određenih novčanih sredstava fizičkim licima i raznim udruženjima na ime pomoći za potrebe po zahtjevu, kako su to oni navodili, proizlazi iz dostavljenih odluka Parlamenta FBiH, Predstavničkog doma, zahtjeva fizičkih lica i udruženja i obrazaca za isplatu. Osim toga, istaknuto je da iz prikupljenih dokaza proizlazi da se apelantica, koristeći svoja poznanstva sa članovima stranke X.X., njima obraćala da pronalaze određena fizička lica ili udruženja da apliciraju za dodjelu pomoći, koju im ona, u skladu sa svojim ovlaštenjima, može i dodijeliti i da će nakon isplaćenih odobrenih novčanih sredstava ta lica jedan dio zadržati za sebe, a drugi dio da vrate njoj. Navedeno je da je apelantica te radnje dogovarala sa saoptuženom A.Dž., koja je bila njen lični vozač, kao i sa S.K., kojeg je apelantica lično telefonom obavještavala gdje, kada i od koga treba da preuzmu novac i u kojem tačno utvrđenom iznosu. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je grupu formirala apelantica, a čiji članovi su bili saoptužena A.Dž., S.K. i za sada druge N.N. osobe, što potvrđuje postojanje grupe koja je formirana radi vršenja krivičnih djela, pa dovodeći iskaze saslušanih svjedoka u vezu sa materijalnim dokazima u spisu, može se zaključiti da je apelantica zloupotrijebila svoj službeni položaj i ovlaštenja, a da se radnja izvršenja ogleda kako u donošenju odluke o dodjeli bespovratnih sredstava radi zadovoljenja ličnih, a ne službenih interesa, za koje su budžetska sredstva rezervirana za potpredsjednika Predstavničkog doma Parlamenta FBiH. Takve odluke apelantica je donosila tek nakon prethodnog dogovora sa korisnicima subvencija da bi na taj način sebi pribavila imovinsku korist. U nekim slučajevima ona je osobno stupala u vezu sa korisnicima, a u pojedinim slučajevima je činila posredstvom svojih pomagača, te je na taj način iskoristila svoj službeni položaj, jer su njene radnje, u vidu donošenja odluke, u okviru njenih službenih ovlaštenja, bile u suprotnosti sa interesima službe, a iz takvih radnji koje je preduzimala zajedno sa pomagačima proizašla je posljedica u vidu nepripadajuće imovinske koristi.
11. Dalje, Općinski sud je utvrdio da i dalje postoje i posebni uvjeti za produženje pritvora apelantici i to iz osnova propisanog članom 146. stav 1. tačka c). U tom kontekstu Općinski sud je istakao da je analizom dostavljenih dokaza, načina izvršenja djela, kao i ličnosti apelantice zaključio da u ovoj krivičnoj stvari postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelantica ponoviti krivično djelo a za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, pa su ispunjeni posebni uvjeti za određivanje pritvora, propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKP. Istaknuto je da iz izvoda iz kaznene evidencije proistječe da je apelantica do sada osuđivana: Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 037490 10 K od 6. oktobra 2010. godine za krivično djelo iz člana 336. stav 3. KZFBiH [teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa], na kaznu zatvora od šest mjeseci, uvjetno na jednu godinu, i Presudom Općinskog suda Znica broj 43 0 K 120 714 15 K od 25. maja 2017. godine za krivično djelo iz člana 294. stav 2. KZ FBiH [prijevara] na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uvjetno dvije godine. Istaknuto je da se optužnicom apelantici stavlja na teret da je u kontinuitetu, u posljednjih godinu dana, izvršila devet radnji zloupotrebe službenog položaja i jednu prijevaru, kao istovrsno krivično djelo za koje je već pravosnažno osuđena, pri čemu je neke od tih djela izvršila u vremenu provjeravanja određenog Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 120 714 15 K od 25. maja 2017. godine, a neke tokom trajanja drugostepenog postupka u istom predmetu. Ukazano je da krivično djelo prijevare za koje je apelantica pravosnažno osuđena, osim što je istovjetno prijevari za koju se tereti aktuelnom optužnicom, po svom karakteru, krivičnopravnom učinu i subjektivnom biću djela blisko zloupotrebi službenog položaja, onako kako je to apelantica činila kao organizator kriminalne grupe, čime se želi naglasiti da apelantica u kontinuitetu, uporno vrši slična krivična djela da bi sebi pribavila imovinsku korist. Općinski sud je zaključio da je apelantica u kontinuitetu uporno vršila slična krivična djela, da bi sebi pribavila imovinsku korist, što sve predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantica mogla ponoviti isto krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora do tri godine ili teža kazna, a koje ne mora biti povezano sa obavljanjem funkcije potpredsjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH.
12. Općinski sud se osvrnuo i na apelanticin navod da se krivično djelo koje je utvrđeno Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 120714 15 K od 25. maja 2017. godine ne može staviti u činjenični kontekst predmetnih krivičnih djela, a posebno zato što je oštećena odustala od krivičnog gonjenja i imovinskopravnog zahtjeva prema apelantici i da je apelantica u tom predmetu izmirila sva dugovanja prema oštećenoj, te istakao da su ti navodi irelevantni u ovoj krivičnoj stvari jer prije, svega, navedena presuda je postala pravosnažna i istom presudom je utvrđena krivica apelantice za krivično djelo prijevara u kvalificiranom obliku, jer je visina štete 19.800,00 eura, a činjenica da je apelantica naknadno izmirila dug ne predstavlja okolnost, niti je od utjecaja na činjenicu da je pravosnažnom odlukom utvrđeno da je apelantica počinila krivično djelo prijevara. Također, Općinski sud je naveo da nije od posebnog utjecaja niti činjenica da je apelantici prestao radni odnos u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, jer u konkretnom slučaju nalazi da postoje naročite okolnosti u vezi sa ličnošću apelantice i načinom izvršenja predmetnog krivičnog djela koje opravdavaju bojazan da bi apelantica, ako bi boravila na slobodi, ponovila krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a koje krivično djelo ne mora biti povezano sa obavljanjem funkcije koju je apelantica obavljala.
13. U vezi sa dužinom trajanja pritvora, Općinski sud je ukazao da je pritvor apelantici određen u granicama zakona i da se predmetni slučaj odvija bez odugovlačenja i u skladu sa objektivnom dinamikom konkretnog slučaja.
14. Konačno, Općinski sud je, razmatrajući po službenoj dužnosti mogućnost izricanja neke od mjera zabrane predviđenih ZKP, zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu mjera zabrane iz čl. 140. i 140a) ZKP. Navedeno zbog toga što sud nalazi da upravo zbog vrste i težine krivičnih djela za čije izvršenje se apelantica tereti, te načina njihovog izvršenja, da je krivičnopravne radnje preduzimala po prethodnom dogovoru sa drugim, kao organizator udruženja, kontinuirano i u dužem vremenskom periodu radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, jer je optužena za devet radnji zloupotrebe službenog položaja i jednu radnju prijevare, a da je ranije osuđivana za isto krivično djelo koje je obuhvaćeno i ovom optužnicom, koje je po svom karakteru, krivičnopravnom učinku i subjektivnom biću djela blisko zloupotrebi službenog položaja, koje joj je ovom optužnicom stavljeno na teret, a da ranije osude nisu preventivno djelovanje na apelanticu iz čega sud zaključuje da se drugim mjerama ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora određenog zbog posebnog razloga predviđenog u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP.
15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 333451 19 Kž 6 od 22. januara 2019. godine odbio žalbu apelanticine braniteljice kao neosnovanu.
16. Posebno je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori da se analizom prikupljenih dokaza iz istrage i ocjenom dokaza izvedenih na glavnom pretresu nije moglo zaključiti da je apelantica počinila predmetna krivična djela, jer to svojim iskazom na glavnom pretresu nije potvrdio svjedok Mahir S. Naprotiv, savjesnom analizom i ocjenom iskaza svjedoka i vještaka, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu i u vezu sa materijalnim dokazima koji su prikupljeni tokom istrage prvostepeni sud je pravilno zaključio da ovi dokazi upućuju na zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja su joj potvrđenom optužnicom stavljena na teret. Isto tako, prvostepeni sud je pravilno utvrdio postojanje i naročitih okolnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. U tom kontekstu Kantonalni sud je ocijenio da okolnost da je apelantica tokom istrage za ova krivična djela smijenjena sa funkcije potpredsjednika Predstavničkog doma Parlamenta FBiH ne ukazuje da ne bi mogla ponoviti ova krivična djela, jer je specijalni recidivist u činjenju krivičnog djela prijevare, tako da bi, zbog teške ekonomske i porodične situacije u kojoj se našla, mogla izvršiti ovo ili drugo krivično djelo u bilo kojoj situaciji i sa bio kog drugog radnog mjesta. Isto tako, Kantonalni sud je zaključio da, zbog produženja pritvora apelantici, nije povrijeđen ni princip presumpcije nevinosti iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se osporeno rješenje temelji na razlozima koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje o učinjenju krivičnih djela koja su apelantici stavljena na teret potvrđenom optužnicom, a ne na zaključku o apelanticinoj krivici.
17. Neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 316/17 u vezi sa razlozima o postojanju iteracijske opasnosti, jer je prvostepeni sud povodom naročitih okolnosti dao jasne i iscrpne razloge u obrazloženju rješenja, pozivajući se na stanje u spisu i konkretizirajući naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantica boravkom na slobodi mogla ponoviti isto ili slično krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ovakav zaključak prvostepenog suda je potkrijepljen konkretnim, a ne apstraktnim i teoretskim mogućim okolnostima, koje bi opravdale takvu bojazan, za razliku od citirane odluke u kojoj je Ustavni sud konstatirao da u obrazloženju osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koji bi ukazali na postojanje naročitih okolnosti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelantica tvrdi da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije Apelantica smatra da su sudovi u osporenim odlukama pogrešno izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret. S tim u vezi, apelantica smatra da iz do sada provedenih dokaza u krivičnom postupku nema dovoljno činjenica ili informacija da bi objektivni posmatrač mogao zaključiti da je „možda“ izvršila ta krivična djela, što je osnovni uvjet za izricanje ili produženje pritvora u smislu Evropske konvencije. Povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost apelantica vidi i u dužini trajanja pritvora u kojem se nalazi već 10 mjeseci, počev od 22. aprila 2018. godine. U tom smislu apelantica ističe da joj se stavlja na teret da je počinjenjem krivičnih djela sebi pribavila protivpravnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 11.350,00 KM (prema tač. A i B optužnice) i 2.500,00 eura (tačka C optužnice). Apelantica navodi da je tačno da je prethodno, Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 120 714 15 K od 25. maja 2017. godine, pravosnažno osuđena za krivično djelo prijevara iz člana 294. stav 2. KZFBiH, ali da ta okolnost, sama po sebi, ako je ikada i bila, nakon 10 mjeseci provedenih u pritvoru ne može biti dovoljna okolnost za produženje pritvora. Stoga, apelantica ukazuje da u osporenim odlukama sudovi iznose iste stereotipne razloge za produženje pritvora, a da sudovi ne konkretiziraju okolnosti zbog kojih uskraćivanje prava na slobodu apelantice smatraju opravdanim u kontekstu javnog interesa, a kada je to tako, riječ je o nezakonitim odlukama o čemu je stav zauzeo i Ustavni sud (Odluka broj AP 316/17, tačka 57). Osim toga, apelantica ukazuje i na stavove zauzete u presudama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) o tome da se član 5. stav 3. Evropske konvencije ne može tumačiti tako da bezuvjetno dozvoljava pritvor pod uvjetom da ne traje duže od zakonom određenog minimalnog perioda, te da organi moraju uverljivo da pruže opravdanje za bilo koji period lišavanja slobode, bez obzira na to koliko je kratak. U konkretnom slučaju takve uvjerljive razloge sudovi nisu dali, štaviše, kako ističe, jedino se ponavlja kao razlog u smislu ispunjenosti posebnog uvjeta za produženje pritvora „ta tzv. iteracijska opasnost“, tj. opasnost da bi apelantica počinila krivično djelo ako bi se našla na slobodi, što se pravda prethodnom osudom za krivično djelo prijevara, ali opet apelantica naglašava da nije prethodno osuđena za teže krivično djelo, a i u ovom krivičnom postupku na teret joj se optužnicom stavljaju određena krivična djela koja nikako ne mogu opravdati ovako dug period trajanja pritvora.
19. Povredu prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelantica vidi u tome što „u osporenim odlukama sudovi nisu obrazložili iz kojeg razloga navodi apelantice koje je isticala u žalbi nisu od utjecaja da na relevantan način dovedu u pitanje postojanje osnovane sumnje“. Dalje, apelantica ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje u smislu povrede pretpostavke nevinosti, koja se ogleda u tome da je Općinski sud u osporenom rješenju od 8. januara 2019. godine naveo da je „Analizom dostavljenih dokaza, načina izvršenja djela, kao i ličnosti optužene sud nalazi...“ i da je apelanticu kategorizirao kao lice koje je već osuđeno za krivična djela koja joj se stavljaju na teret optužnicom. Apelantica smatra da joj se, posljedično dugom vremenskom periodu u kojem se nalazi u pritvoru, uskraćuju vrijeme i uvjeti da se adekvatno priprema za svoju odbranu, što je njeno pravo u smislu odredbe člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, a ovo zato što sudovi na navedeni način onemogućuju apelanticu da dođe u posjed dokumentacije i dokaza koje bi iskoristila u svojoj odbrani. Konačno, apelantica smatra i da je proizvoljna ocjena sudova u osporenim odlukama o eventualnom izricanju blažih mjera od pritvora, te ukazuje i na arbitrarnost prilikom odlučivanja i u tom pogledu. Konačno, apelantica je u podnesku od 28. februara 2019. godine zatražila i donošenje privremene mjere kojom bi se „ukinuo pritvor“ i apelantica pustila na slobodu.
II.Odgovor na apelaciju
20. Općinski sud je u odgovoru naveo da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti zasnovao kako na dokazima prikupljenim u toku istrage, tako i na dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Shodno navedenom, pored apsolutno ispunjenih općih uvjeta, evidentno je da su ispunjeni posebni uvjeti za određivanje mjere pritvora prema članu 146. stav 1. ZKP, a što je navedeno i obrazloženo u navedenom rješenju. Istaknuto je da dužina pritvora nije prekomjerna, jer je određena u granicama zakona a predmetni slučaj se odvija bez odugovlačenja i u skladu sa objektivnom dinamikom konkretnog slučaja.
21. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije paušalni i da su oni isticani u žalbi apelanticinog branioca na prvostepeno rješenje o kojim prigovorima je Kantonalni sud u svom rješenju od 22. januara 2019. godine na strani 4, pasusi 2. i 3, dao valjane razloge tako da ih nema potrebe ponavljati.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 294. stav 1.
Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 340. stav 1.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 383. st. (1) i (2) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Član 151. stav (1) i stav (2) tačka b) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.[...].
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije
26. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
27. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelantice još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim je u okviru kontrole opravdanosti mjere pritvora apelantici određeni pritvor produžen. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije preuranjena.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u izreci ove odluke.
U odnosu na ostale navode
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 32 0 K 333451 19 Kž 6 od 22. januara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 28. januara 2019. godine a apelacija je podnesena 23. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
30. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
34. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
35. Apelantica, u suštini, smatra da su osporena rješenja nezakonita, jer su izostali valjani razlozi i obrazloženja prvenstveno u pogledu osnovane sumnje da je počinila krivična djela koja joj se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret, kao i postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, to jest iteracijske opasnosti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Prigovara i dužini trajanja pritvora, te smatra da je sud proizvoljno ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje mjera zabrane.
36. U konkretnom slučaju nesporno proizlazi da je apelantica lišena slobode i da joj je određena/produžena mjera pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. u okviru krivičnog postupka, da bi bila izvedena pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinila krivično djelo.
37. U odnosu na pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je krivični postupak protiv apelantice u fazi održavanja glavnog pretresa, te da su osporena rješenja donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora koji je apelantici produžen nakon potvrđivanja optužnice (član 151. ZKP). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da iz dokaza koji su prikupljeni u toku trajanja istrage protiv apelantice, koji su taksativno navedeni u rješenju tog suda (str. 3, 4. i 5), kao i dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu (iskazi 19 imenovanih svjedoka), koji su u rješenju detaljno interpretirani, proizlazi osnovana sumnja da je apelantica počinila krivična djela detaljno navedena u dispozitivu. Ustavni sud ističe da je Općinski sud razmotrio sve dokaze u spisu, te da je naveo da je, analizirajući subjektivne i materijalne dokaze koji su pribavljeni tokom istrage, te ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i vještaka na glavnom pretresu, zaključio da je osnovana sumnja kao viši stepen sumnje zasnovana na ovim dokazima koji upućuju na zaključak da je apelantica počinila krivična djela koja su joj potvrđenom optužnicom stavljena na teret. Istaknuto je da su saslušani svjedoci na glavnom pretresu potvrdili svoje iskaze iz istrage, izuzev svjedoka N.V. i V.V., koji su izjavili da im je apelantica odobrila grant sredstva, ali da od njih nije tražila bilo kakav povrat novca, dok su svi ostali svjedoci potvrdili činjenične navode iz izreke optužnice.
39. Općinski sud je naveo da je iskaze navedenih svjedoka doveo u vezu sa zahtjevima i odlukama o dodjeli novčanih sredstava koje je potpisala apelantica u svojstvu potpredsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta FBiH i dokumentacijom Federalnog ministarstva finansija u vezi sa isplatom predmetnih novčanih sredstava, te da se iskazi saslušanih svjedoka podudaraju sa materijalnim dokazima. Općinski sud je vrlo detaljno i opširno obrazložio svoje zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza, a Kantonalni sud je, odlučujući po apelanticinoj žalbi, u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Općinskog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelanticu da je počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret.
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su, u okolnostima apelanticinog slučaja, u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, ubijedili objektivnog posmatrača da je moguće da je apelantica počinila krivična djela za koja se tereti. Iz obrazloženja osporenih rješenja je evidentno da je sud u kontekstu ispitivanja postojanja osnovane sumnje prilikom produženja pritvora izvršio uvid i u zapisnike s glavnog pretresa. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelanticine navode da su u osporenim rješenjima izostali razlozi, odnosno da nisu ponuđeni dokazi na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje kao uvjet za produženje mjere pritvora.
41. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o tome da joj je prekršeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, zato što je sud u dva navrata prilikom vršenja kontrole opravdanosti mjere pritvora pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.
42. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nadležni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantici, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
43. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može dovesti do toga da sudske vlasti stave i ostave osumnjičenog u pritvoru do suđenja kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, ta opasnost mora biti vjerovatna, a mjera odgovarajuća, u svjetlu okolnosti predmeta, osobito prošlosti i karaktera lica koje je u pitanju (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, presuda od 12. decembra 1991. godine, tačka 40, Serija A broj 225). Uz to, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon, one moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi, Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine, i Shtein protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine).
44. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti jeste da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim ponudi razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštivanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).
45. Najzad, korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).
46. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je, prema stavu Evropskog suda, kada se postavi pitanje da li postoji opasnost da kazneno djelo bude ponovljeno, razumno očekivati da sud uzme u obzir ozbiljnost posljedica kriminalnog djela. U tom smislu Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima, kao što su: preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi, Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
47. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP zasnovali na činjenici da je apelantici na teret stavljeno da je u kontinuitetu u posljednju godinu dana izvršila devet radnji zloupotrebe službenog položaja i jednu prijevaru, kao istovrsno krivično djelo za koje je već pravosnažno osuđena, pri čemu je neka od tih djela izvršila u vremenu provjeravanja koje je određeno Presudom Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 120 714 15 K od 25. maja 2017. godine, a neka tokom trajanja drugostepenog postupka u istom predmetu. Ukazano je da je krivično djelo prijevara, za koje je apelantica ranije pravosnažno osuđena, osim što je istovjetno prijevari za koju se tereti aktuelnom optužnicom, po svom karakteru, krivičnopravnom učinku i subjektivnom biću djela blisko zloupotrebi službenog položaja, onako kako je to apelantica činila kao organizator kriminalne grupe, čime se želi naglasiti da apelantica u kontinuitetu uporno vrši slična krivična djela da bi sebi pribavila imovinsku korist. U tom smislu može se kao minimum zaključiti da se radi o uporedivim optužbama u odnosu na prethodni krivični postupak. Kantonalni sud je naročito istakao da okolnost da je apelantica smijenjena sa funkcije potpredsjednika Predstavničkog doma Parlamenta FBiH ne ukazuje da ne bi mogla ponoviti ova krivična djela, jer je specijalni recidivist u činjenju krivičnog djela prijevara, tako da bi, zbog teške ekonomske i porodične situacije u kojoj se našla, mogla izvršiti ovo ili drugo krivično djelo u bilo kojoj situaciji i sa bio kog drugog radnog mjesta. Ustavni sud primjećuje da je nesporno da je apelantica ranije osuđivana za istorodno krivično djelo (prijevara), te da se u konkretnom postupku sumnjiči za isto krivično djelo. Ustavni sud zapaža da je u odnosu na ovaj pritvorski uvjet redovni sud veoma detaljno naveo zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za produženje pritvora po ovom osnovu, dajući konkretne razloge za postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelantica ponoviti krivično djelo, odnosno da i dalje egzistiraju uvjeti koji se nisu promijenili po ovom osnovu. Ustavni sud zapaža da je apelantica optužena za više krivičnih djela, i to: udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. KZFBiH u stjecaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivično djelo prijevara iz člana 294. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. KZFBiH. Navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, svakako treba biti uzeto u obzir pri ocjeni da li je poštovan član 5. stav 3. Evropske konvencije (vidjeti, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180, tačka 69). Osim toga, redovni sud je zaključio da je imao u vidu apelanticine ranije osude i izrečene kazne i zaključio da one nisu djelovale vaspitno na apelanticu s obzirom na to da se i u konkretnom postupku apelantica osnovano sumnjiči za preduzimanje kao minimum istovrsnih kriminalnih radnji. Slijedom navedenog, nije nerazumno zaključiti da postoji realna opasnost da bi apelantica, u slučaju da se nađe na slobodi, mogla počiniti krivično djelo. Zbog toga, a suprotno apelanticinim tvrdnjama, zaključak redovnog suda da jedna te ista okolnost egzistira sve vrijeme trajanja pritvora ne ostavlja utisak proizvoljnosti i ne predstavlja stereotipnu formulaciju, kako apelantica smatra. Kad se uzme u obzir da je apelantici stavljeno na teret da je počinila krivična djela za koja može biti izrečena kazna zatvora duža od tri godine ili teža kazna, Ustavni sud smatra da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen i uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.
48. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora i po navedenom osnovu, odnosno zašto smatraju da još uvijek egzistiraju razlozi za pritvor utvrđeni osporenim rješenjima, a što, po mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda proizvoljno, već konkretno i obrazloženo, te u skladu sa standardima iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
49. Nadalje, apelantica tvrdi i da se u rješenjima o produženju mjere pritvora ponavljaju identični razlozi, te da su redovni sudovi zanemarili dužinu trajanja predmetnog pritvora.
50. Ustavni sud podsjeća da korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Sulaoja protiv Estonije, aplikacija broj 55939/00, stav 64, 15. februar 2005. godine, Tsarenko protiv Rusije, aplikacija broj 5235/09, stav 70, 3. mart 2011. godine, Trifković protiv Hrvatske, presuda od 6. novembra 2012. godine, stav 125).
51. Ustavni sud zapaža da pri odlučivanju o ispunjenosti uvjeta za produženje mjere pritvora redovni sud ocjenjuje okolnosti koje postoje u vrijeme odlučivanja. Stoga, ne postoji prepreka da se redovni sud pozove na iste razloge i okolnosti kao i u prethodnoj odluci ukoliko oni i dalje egzistiraju i ukoliko su značajni za donošenje odluke o ispunjenosti zakonom određenih uvjeta za produženje mjere pritvora, pa se u takvoj situaciji ne može govoriti o stereotipnim formulacijama i korištenju jednih te istih razloga (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4135/17 od 6. decembra 2017. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).
52. U konkretnom slučaju, a kako je zaključio i Kantonalni sud, apelantica svojim navodima nije dovela u pitanje postojanje pobrojanih okolnosti na kojima je zasnovan zaključak o ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP da joj mjera pritvora bude produžena. Imajući u vidu navedene razloge i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke o produženju pritvora apelantici, dužina trajanja pritvora, kako je i ukazano u obrazloženju osporenog rješenja Općinskog suda, nije razlog, sam po sebi, koji bi uputio na zaključak da je apelanticino lišavanje slobode nezakonito. Pri tome Ustavni sud zapaža i da je članom 152. stav (2) tačka b) ZKP trajanje pritvora u situaciji u kojoj se nalazi apelantica (nakon što je potvrđena optužnica) određeno u maksimalnom trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a apelantica ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz predočenog Ustavnom sudu, da je ovaj rok prekoračen.
53. Ustavni sud skreće pažnju da je sud taj koji vodi i organizira postupak. Ustavni sud smatra da osoba koja se nalazi u pritvoru ne treba trpjeti zbog trajanja postupka, odnosno snositi posljedice organiziranja rada na predmetu. U specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelantica provela u pritvoru do donošenja osporenih rješenja, kao i činjenice u vezi sa predmetnim postupkom. U okolnostima konkretnog slučaja redovni sud je našao da i dalje egzistiraju razlozi za produženje mjere pritvora, a dato obrazloženje ne čini se proizvoljno, već konkretno i logično. Stoga, Ustavni sud nalazi da u konkretnim okolnostima u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
54. Što se tiče apelanticinog ukazivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 316/17, Ustavni sud smatra da je pravilan stav Kantonalnog suda koji je ocijenio da je prvostepeni sud dao jasne i iscrpne razloge u obrazloženju rješenja pozivajući se na stanje u spisu i konkretizirajući naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantica boravkom na slobodi mogla ponoviti isto ili slično krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Ovakav zaključak prvostepenog suda je potkrijepljen konkretnim, a ne apstraktnim i teoretskim mogućim okolnostima, koje bi opravdale takvu bojazan, tako da se ova odluka Ustavnog suda ne može primijeniti na konkretan slučaj.
55. Nadalje, apelantica tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja arbitrarni zaključci zbog čega ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane. S obzirom na to da je u ovoj odluci već zaključeno da su u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje, kao i opasnosti od izvršenja, odnosno ponavljanja krivičnog djela, te da je u obrazloženju osporenih rješenja ukazano da je svestranom analizom svih navedenih okolnosti zaključeno da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora apelantici, da mjerama zabrane zbog već navedenih razloga ne može biti otklonjena opasnost od ponavljanja krivičnog djela od apelantice, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelanticine navode u ovom dijelu.
56. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantici nije bila uskraćena mogućnost pristupa sudu koji bi mogao ispitati zakonitost produženja njenog pritvora. Naime, apelantici nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu, što je ona i učinila. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud o žalbi odlučio u kratkom vremenskom roku, a apelantica ne osporava da je imala pomoć stručnog branioca, odnosno ne navodi da joj je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o rješenju kojim joj je produžen pritvor, kao i o činjenicama i dokazima na kojim je on temeljen. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen ni član 5. stav 4. Evropske konvencije.
57. S obzirom na navedene razloge Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. tačka c), 3. i 4. Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
58. Ustavni sud primjećuje da apelantica u konkretnom predmetu ukazuje i na navodno kršenje pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
59. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
60. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
61. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava dana, b) njezina tačna formulacija i c) njezino značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo - naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41-45) (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivicu apelanata (op. cit., AP 4309/14, stav 53).
62. U konkretnom slučaju Ustavni sud, na temelju uvida u osporena rješenja, zapaža da redovni sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelanticom a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičena“ i „osnovana sumnja da je (...)“, ili „kako se osnovano sumnja“ iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem redovni sud nije prejudicirao apelanticinu krivicu na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi glavnog pretresa, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelantica kao optužena počinila krivična djela, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovani (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
63. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te stava 3. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključke kako slijedi:
- da postoji osnovana sumnje da je apelantica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret;
- da postoji opravdana bojazan da bi apelantica, u slučaju da bude puštena na slobodu, ponovila krivično djelo, a koji razlozi i obrazloženja za sve vrijeme trajanja pritvora nisu dovedeni u pitanje ili izgubili na značaju, budući da je utvrđeno da ranije osude i izrečene kazne apelantici nisu djelovale vaspitno na nju s obzirom na to da se i u konkretnom postupku apelantica osnovano sumnjiči za preduzimanje istovrsnih kriminalnih radnji, te kada bi, zbog teške ekonomske i porodične situacije u kojoj se našla, mogla izvršiti ovo ili drugo krivično djelo u bilo kojoj situaciji i sa bilo kog drugog radnog mjesta;
- da nema ništa što bi uputilo na zaključak da se krivični postupak ne vodi sa potrebnom marljivošću, budući da je glavni pretres u predmetnom postupku u toku, te kada je određeni pritvor u granicama propisanim odredbama člana 152. stav 2. tačka b) ZKP, a apelantica ne tvrdi, a to ne proizlazi ni iz predočenog Ustavnom sudu, da je ovaj rok prekoračen;
- da se u okolnostima konkretnog predmeta mjere zabrane ne mogu izreći, jer se ne bi mogla ostvariti svrha koja se ostvaruje mjerom pritvora određenog zbog posebnog razloga predviđenog u članu 146. stav 1. tačka c) ZKP s obzirom na to da je apelantica ranije osuđivana za istovrsno krivično djelo koje je obuhvaćeno i ovom optužnicom, koje je po svom karakteru, krivičnopravnom učinku i subjektivnom biću djela blisko zloupotrebi službenog položaja koje joj je ovom optužnicom stavljeno na teret, te da ranije osude nisu preventivno djelovale na apelanticu.
65. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u osporenim rješenjima apelanticu označavao kao optuženu, a takvim označavanjem nije na bilo koji način prejudicirao njenu krivicu.
66. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
67. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević