Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1150/17 (D. G.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ratni zločin
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivično djelo
- Pokrenut istovjetan postupak pred Domom za ljudska prava za BiH
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1150/17
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1150/17, rješavajući apelaciju Dragana Glogovca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Glogovca podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 016205 16 Krž od 12. januara 2017. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 016205 14 Kri od 26. septembra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Glogovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 016205 16 Krž od 12. januara 2017. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 016205 14 Kri od 26. septembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 11. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore na apelaciju dostavili 22. i 28. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 016205 14 Kri od 26. septembra 2016. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ, a u vezi sa članom 22 tog zakona, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, te oslobođen obaveze naknade troškova postupka, dok su oštećeni s eventualnim imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.
6. U obrazloženju presude Sud BiH se, između ostalog, prvenstveno osvrnuo na prihvatanje i čitanje dokaza optužbe da se, i pored protivljenja apelantove odbrane, kao dokaz na glavnom pretresu u smislu odredbe člana 273 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koristi iskaz svjedoka A. B. koji je u međuvremenu umro. Ovo zato što je bitno da se iskaz navedenog svjedoka koristi s ciljem razrješenja činjenice koja se odnosi na identitet apelanta. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da se radi o izuzetku od neposrednog izvođenja dokaza kojem se pribjegava kada na glavnom pretresu iz zakonom predviđenih razloga nije moguće neposredno saslušati svjedoka, a da je Sud BiH u konkretnom slučaju dao mogućnost apelantovoj odbrani kao suprotnoj strani da navede pitanja koja bi bila postavljena svjedoku da je neposredno saslušan.
7. U odnosu na pitanje primjenjivosti materijalnog prava na konkretan slučaj, Sud BiH je ukazao da je prije svega pošao od činjenice da su inkriminisana djela, opisana u optužnici, počinjena u drugoj polovini 1992. godine, te da je u tom periodu na snazi bio KZSFRJ koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i KZSFRJ. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Sud BiH je naveo da je imao u vidu principe propisane članom 3 KZBiH, te je primjenom ovih odredbi nesumnjivo utvrdio da se na apelanta treba primijeniti zakon iz vremena izvršenja krivičnog djela, odnosno da se inkriminisane radnje za koje je apelant proglašen krivim trebaju kvalifikovati kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ. Nadalje je Sud BiH, u odnosu na bitna obilježja bića predmetnog krivičnog djela (djelo počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i počinilac mora narediti ili počiniti djelo), naveo da je nakon sprovedenog dokaznog postupka van razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo radnjama pobliže opisanim u izreci presude. Detaljnu analizu bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela (u vezi s kršenjem pravila međunarodnog prava – odredbi zajedničkog člana 3 ženevskih konvencija iz 1949. godine) u kontekstu apelantovih radnji Sud BiH je dao na str. 17-29 presude. Stoga je Sud BiH istakao da je našao utvrđenim da je apelant predmetno krivično djelo počinio kao pripadnik 3. motorizovanog bataljona Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) u vrijeme oružanih sukoba s Armijom Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ARBiH) na teritoriji Bosne i Hercegovine, tako što je u inkriminisano vrijeme, zajedno s drugim pripadnicima VRS, namjerno (mens rea) nanosio teški fizički bol civilima bošnjačke nacionalnosti zatvorenim u podrumu objekta „Franjo Herljević“ u selu Kamenica, opština Zavidovići.
8. Elaborirajući apelantovu pojedinačnu inkriminaciju u osnovi zločina (mučenja i nečovječnih postupanja), Sud BiH je ukazao na sadržaj iskaza svjedoka optužbe, rukovodeći se kod utvrđivanja apelantove krivice standardima uspostavljenim kako u praksi Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju tako i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Suda BiH (pobliže navedeno na str. 29-46). Pri tome je Sud BiH istakao da je neosnovan prigovor apelantove odbrane u kontekstu zakonitosti prepoznavanja apelanta u sudnici od strane svjedoka optužbe O. L., posebno imajući u vidu da se među fotografijama koje su predočene navedenom svjedoku nije nalazio apelant, zbog čega je sasvim logično da ga nije mogao ni prepoznati. S druge strane, Sud BiH je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaze, odnosno poklonio vjeru svjedocima optužbe – oštećenima Z. M. i A. M. koji su na saglasan način opisali apelantovo učešće u inkriminisanim radnjama. U odnosu na iskaze navedenih svjedoka, Sud BiH je ukazao da su podudarni u pogledu bitnih činjenica, ocijenivši ih kao jasne i ubjedljive, te date na osnovu ličnih zapažanja, koji su trpjeli kako fizičke tako i psihičke bolove od zadobijenih batina koje im je apelant nanosio i tjerao da jedan drugom nanose bolove. Navedene apelantove radnje fizičkog zlostavljanja su, prema ocjeni suda, dosegle prag snažnog tjelesnog bola i patnje. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da je ocjenom svih dokaza van razumne sumnje utvrdio da je apelant s direktnim umišljajem počinio radnje izvršenja opisane u izreci presude, odnosno koje su mu stavljene na teret optužnicom, zajedno s njenim izmjenama (pobliže opisano na str. 38-46 presude), čime je na taj način počinio predmetno krivično djelo.
9. Nadalje, na okolnost apelantovog prisustva u vrijeme i na mjestu na kojem su počinjene inkriminisane radnje, Sud BiH je naveo da je saslušao svjedoke odbrane koji su svojim svjedočenjima pokušali negirati navedenu okolnost (pobliže navedeno na str. 46- 49). U tom smislu je Sud BiH ukazao i na postojanje kontradiktornosti i nelogičnosti u pojedinim dijelovima njihovih iskaza, slijedom čega je, cijeneći ih ponaosob i u njihovoj ukupnosti, te dovodeći ih u vezu s apelantovim iskazom iz istrage, kao i u vezu s iskazima svjedoka optužbe, zaključio da im ne može pokloniti vjeru zato što su u suprotnosti s iskazima svjedoka optužbe (kojima je u cijelosti poklonio vjeru). Stoga je Sud BiH naveo da su iskazi svjedoka odbrane sračunati na pomaganje apelantu u ovom krivičnom predmetu. Osim toga, Sud BiH je konstatovao da je cijenio i ostale dokaze izvedene na glavnom pretresu, kako optužbe tako i odbrane. Međutim, za one dokaze koji nisu posebno obrazlagani, Sud BiH je naveo da nisu dovoljno relevantni, uz opasku da ih kao takve nije dužan ni posebno obrazlagati.
10. Konačno, Sud BiH je ukazao da je izvršio određene izmjene u činjeničnom opisu izreke presude vodeći računa da objektivni identitet između optužnice i presude bude očuvan, rukovodeći se stavom da su intervencije suda u činjeničnom opisu djela dozvoljene ako su usmjerene na preciznije određenje djela, pri tome vodeći računa da se optužba ne prekorači, odnosno da se apelant ne dovede u teži procesno-materijalni položaj. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da u takvim slučajevima nije u obavezi donositi oslobađajuću presudu, već je dovoljno u obrazloženju dati razloge zašto su pojedine radnje i posljedice izostavljene iz izreke presude.
11. Presudom Suda BiH u vijeću apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) broj S1 1 0 016205 16 Krž od 12. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda od 26. septembra 2016. godine.
12. U obrazloženju presude apelaciono vijeće je, između ostalog, navelo da je suprotno apelantovim žalbenim navodima prvostepeno vijeće postupilo u skladu s odredbom člana 15 ZKPBiH, te u skladu sa članom 281 navedenog zakona presudu zasnovalo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu. U vezi s tim, ukazano je da je prvostepeno vijeće ocijenilo svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu toga izvodilo zaključak o postojanju pravno relevantnih činjenica i apelantovoj krivici van razumne sumnje. U tom smislu, apelaciono vijeće je ukazalo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi principa in dubio pro reo u kontekstu teze odbrane da apelant nije bio prisutan u vrijeme i na mjestu izvršenja predmetnog krivičnog djela. Nadalje je apelaciono vijeće istaklo da su neosnovani navodi odbrane da je prvostepeno vijeće povrijedilo princip jednakog postupanja iz člana 14 ZKPBiH budući da je ono s jednakom pažnjom, primjenjujući jednake standarde, cijenilo kako dokaze tužilaštva tako i dokaze odbrane. Zatim je apelaciono vijeće navelo da, suprotno navodima odbrane, prvostepena presuda nije zasnovana na dokazu (iskaz svjedoka A. B.) na kojem se presuda ne može zasnivati u smislu odredbe člana 273 stav 2 ZKP-a. Ovo zato što je uvidom u spis predmeta utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o iskazu iz istrage, odnosno o zapisniku o saslušanju navedenog svjedoka u vezi s događajima u domu „Franjo Herljević“ u selu Kamenica. Tom prilikom je navedeni svjedok upozoren (u smislu tada važećih procesnih pravila iz člana 227 stav 1 tač. 1-3 i čl. 229 i 231 ZKP-a) na svoja prava i obaveze, a budući da je navedeni svjedok u međuvremenu preminuo, apelaciono vijeće je ukazalo da su ispunjeni uslovi iz naprijed navedene zakonske odredbe (člana 273 stav 2 ZKPBiH) za korišćenje ovog dokaza. Konačno, apelaciono vijeće je istaklo da navedeni dokaz nije pribavljen povredama prava i sloboda garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, zbog čega se i ne radi o nezakonitom dokazu, kako to smatra odbrana. Zatim je apelaciono vijeće navelo da, suprotno navodima odbrane, prvostepena presuda nije nerazumljiva i protivrječna jer činjenica da je u izreci prvostepene presude navedeno da je apelant bio pripadnik trećeg umjesto Petog motorizovanog bataljona nije bila od presudnog značaja za odlučivanje o apelantovoj krivici za radnje za koje je utvrđeno da ih je van razumne sumnje počinio, niti onemogućava ispitivanje zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude u cjelini.
13. U odnosu na žalbeni prigovor koji se ticao identifikacije apelanta kao počinioca predmetnog krivičnog djela, apelaciono vijeće je navelo da, suprotno navodima odbrane, saglasnost iskaza svjedoka A. M. i Z. M. upravo ukazuje na njihovu vjerodostojnost, a ne na nepouzdanost, kako to branilac navodi u žalbi. Posmatrajući osporavane dijelove iskaza navedenih svjedoka u kontekstu cijelog njihovog svjedočenja, apelaciono vijeće nije uočilo postojanje motiva za lažnim svjedočenjem, odnosno motiva za dodatnom inkriminacijom apelanta. Kod dijelova iskaza navedenih svjedoka radi se o njihovom subjektivnom doživljavanju čina premlaćivanja u istovjetnim okolnostima, pri čemu je sasvim logično da su slični opisi fizičkog maltretiranja navedenih svjedoka rezultat činjenice da su oni tom prilikom zajedno prolazili kroz opisano zlostavljanje. Pri tome je apelaciono vijeće ukazalo da su iskazi navedenih svjedoka međusobno saglasni u vezi s odlučnim činjenicama koje su dodatno potkrijepljene drugim provedenim dokazima. U vezi s postojanjem razlika u iskazima navedenih svjedoka koje se odnose na činjenicu vremena do kada je apelant bio policajac, apelaciono vijeće je navelo da to nije odlučno za donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Stoga je apelaciono vijeće istaklo da je osnovana odluka prvostepenog suda u pogledu apelantove identifikacije kao izvršioca radnji u sve tri tačke izreke prvostepene presude. Zatim je apelaciono vijeće istaklo da su neosnovani prigovori odbrane kojima se osporava kredibilitet svjedoka O. L. i zakonitost identifikacije apelanta od strane tog svjedoka na glavnom pretresu budući da je navedeni svjedok bio veoma zbunjen pitanjima apelantovog branioca, zbog čega je ispravno intervenisao i član prvostepenog sudskog vijeća koji ga je upozorio da navedenom svjedoku ne može postavljati pitanja na način da se od tog svjedoka traži da prepozna apelanta u foto-albumu u kojem se nije ni nalazila njegova slika. Stoga je apelaciono vijeće navelo da je prepoznavanje apelanta u sudnici predstavljalo sastavni dio iskaza navedenog svjedoka, a što je prvostepeni sud na taj način i cijenio, a ne kao radnju prepoznavanja u smislu odredbe člana 85 ZKPBiH. Apelaciono vijeće je takođe ukazalo da je prvostepeni sud, suprotno navodima odbrane, jasno i konkretno naveo zbog čega nije mogao pokloniti vjeru svjedocima odbrane, te je u vezi s tim jasno naveo kontradiktornosti i nelogičnosti između iskaza pojedinih svjedoka.
14. Zatim je apelaciono vijeće, suprotno žalbenim navodima odbrane, navelo da u prvostepenoj presudi nije izostalo obrazloženje u vezi sa stepenom povreda koje su navodno učinjene apelantovim radnjama. Naime, zaključak o nivou psihičkih i fizičkih patnji prvostepeno vijeće je, usljed nedostatka medicinske dokumentacije za sve žrtve, izvodilo iz prirode djela, odnosno metoda koje je apelant koristio (npr. premlaćivanja), kao i na osnovu trajanja ovih djela. U vezi s apelantovim radnjama izvršenja iz tačke 2 izreke prvostepene presude, a koje je prvostepeno vijeće kvalifikovalo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva izvršen radnjom mučenja, apelaciono vijeće je navelo da se prvostepeni sud ispravno rukovodio kriterijumima intenziteta posljedice, dužine njenog trajanja i vrste preduzetih radnji prema žrtvama, slijedom čega se neosnovanim ukazuju prigovori apelantovog branioca koji se odnose na izostanak obrazloženja u vezi sa stepenom povreda nanesenih žrtvama.
15. Konačno, apelaciono vijeće je istaklo da je, suprotno navodima odbrane, prvostepeni sud ispravno utvrdio sve elemente bića predmetnog krivičnog djela iz člana 142 KZSFRJ, odnosno da je izvršeno apelantovim radnjama nečovječnog postupanja i mučenja, slijedom čega je apelacioni sud zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio pravnu kvalifikaciju.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
16. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, prije svega, ukazuje na način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze u predmetnom krivičnom postupku. U vezi s tim, navodi da su korišćeni dvojaki standardi prilikom ocjene dokaza, na koji način je narušen princip jednakosti u postupanju. U tom smislu, apelant navodi i nemogućnost neposrednog izvođenja dokaza koji se tiče svjedoka A. B., smatrajući da izjava tog svjedoka nije izjava koja se može koristiti u smislu člana 273 stav 2 ZKPBiH. Nadalje ističe da su redovni sudovi zanemarili princip in dubio pro reo, te da je posljedica svega naprijed navedenog pogrešno utvrđeno činjenično stanje na koje je Sud BiH povredom KZBiH apelantove radnje pogrešno okvalifikovao kao predmetno krivično djelo iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 KZSFRJ. Apelant, takođe, ukazuje na nerazumljivost i protivrječnost prvostepene presude. Osim toga, apelant ističe i da je apelaciono vijeće na paušalan način preuzelo razloge prvostepenog suda. Dakle, prema apelantovoj ocjeni, u ovoj krivičnopravnoj stvari nema dokaza van razumne sumnje „o identitetu optuženog, o elementima krivičnog djela i o odgovornosti optuženog“. S obzirom na navedeno, apelant predlaže Ustavnom sudu da riješi predmet meritorno, utvrdi povredu navedenih prava, ukine drugostepenu presudu i predmet vrati apelacionom vijeću na ponovni postupak.
Odgovor na apelaciju
17. Sud BiH je naveo da je bezrazložno da ponovo obrazlaže činjenice koje su valjano i argumentovano izložene kako u prvostepenoj tako i u drugostepenoj osporenoj odluci, a pri kojim obrazloženjima Sud BiH u potpunosti ostaje, cijeneći pri tome da prema apelantu nije učinjena nijedna od povreda koje je istakao u apelaciji. Nadalje je Sud BiH istakao da je apelaciono vijeće tog suda donijelo pravilnu odluku, pružajući apelantu adekvatno obrazloženje o prigovorima isticanim žalbom, pa činjenica da oni nisu doveli do željene odluke ne može tvoriti povredu, kako to apelant pokušava prikazati. Stoga je Sud BiH ukazao da su apelantovi prigovori i tvrdnje izneseni u apelaciji neosnovani.
18. Tužilaštvo BiH je navelo da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s iskazom svjedoka A. B. koji je korišćen na glavnom pretresu budući da je taj iskaz dat u istrazi na zapisnik istražnom sudiji po tada važećim odredbama ZKP-a. S obzirom da je navedeni svjedok umro u vrijeme vođenja glavnog pretresa, Tužilaštvo BiH je istaklo da su za korišćenje njegovog iskaza ispunjene pretpostavke u smislu člana 273 stav 2 ZKPBiH. Osim toga, Tužilaštvo BiH je istaklo da se prvostepena presuda ne zasniva u odlučujućoj mjeri na tom iskazu. Nadalje je Tužilaštvo BiH navelo da je u predmetnom krivičnom postupku bila obezbijeđena dvostepenost u odlučivanju, te da ocjena izvedenih dokaza nije bila proizvoljna. Takođe, prema ocjeni Tužilaštva BiH, izreka prvostepene presude je razumljiva i nije protivrječna sama sebi ili razlozima presude. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo BiH je istaklo da je ovaj sudski postupak sproveden pravilno i zakonito, zbog čega je predloženo da se predmetna apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
SAIZVRŠILAŠTVO
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu […] da se prema civilnom stanovništvu vrše […] mučenja, nečovječna postupanja, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
20. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu."
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 263. stav (2) Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 273. stav 2.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, [...].
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 290. st. 6. i 7.
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, konačna odluka u ovoj krivično-pravnoj stvari je osporena Presuda Suda BiH broj S1 1 K 016205 16 Krž od 12. januara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu konačnu odluku apelant je primio 16. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2017. godine. Dakle, nesporno je da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, iako to apelant nije eksplicitno naveo, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj apelacionih navoda, smatra da apelant zapravo pokreće pitanje garancija iz člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se svode na tvrdnje da je Sud BiH proizvoljno ocijenio provedene dokaze, te u tom pravcu apelant ukazuje na proizvoljnu i pogrešnu ocjenu dokaza, nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
31. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da, da bi se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno. To se, naročito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Generalno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124 i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). U određenim okolnostima može se pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) usljed čega korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1 i stavom 3 tačka d) člana 6 Evropske konvencije, koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi, ibid., Ž. protiv Latvije) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117 i ibid., Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).
32. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda u predmetu Ferrantelli i Santangelo protiv Italije (broj aplikacije 19874/92, presuda od 7. avgusta 1996. godine, st. 52-53) da nema kršenja člana 6 stav 1 i 3d) Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi u krivičnom postupku kao dokaz koristili iskaz – izjave (protiv aplikanta) dobijene u istrazi od lica koje je u međuvremenu umrlo, odnosno kada odbrana optuženog u takvoj situaciji nije imala mogućnost neposredno ispitati takvog svjedoka pred sudom. Prema zaključku Evropskog suda, u takvoj situaciji nema odgovornosti domaćih vlasti ukoliko su nacionalni sudovi izvršili detaljnu analizu iskaza tog svjedoka Tužilaštva nalazeći ih potkrijepljenim ostalim dokazima.
33. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana 6 Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
35. Naime, dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH osporenom prvostepenom presudom, nakon okončanog glavnog pretresa, apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, koje se ogledalo u mučenjima i nečovječnim postupanjima apelanta prema civilima. Naime, Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza zaključio da je apelant predmetno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo BiH tako i onih koje je predlagao apelant, odnosno njegova odbrana. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata pojedine dokaze, odnosno iz kojih razloga je poklonio vjeru svjedocima optužbe, a ne odbrane. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Suda BiH u odnosu na korišćenje na glavnom pretresu iskaza svjedoka A. B. koji je umro prije njegovog održavanja, a koji je navedeni svjedok dao u istražnoj fazi. Ovo zato što je Sud BiH za svoje postupanje u odnosu na ovaj dokaz imao zakonski osnov u članu 273 stav 2 ZKPBiH jer korišćenje navedenog dokaza predstavlja zakonski izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza u smislu navedene zakonske odredbe. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u konačnom zaključku Suda BiH da se nije radilo o nezakonitom dokazu, kako to apelant tvrdi. Budući da je apelantovoj odbrani na glavnom pretresu bilo adekvatno omogućeno da se očituje na navode iz navedenog iskaza, te suprotstavi, odnosno osporava njegov sadržaj, Ustavni smatra, podržavajući naprijed navedene stavove Evropskog suda, da korišćenje navedenog dokaza nije nekonzistentno sa stavom 1 i stavom 3 tačka d) člana 6 Evropske konvencije. Ovo posebno imajući u vidu da navedeni dokaz nije bio jedini (krucijalni) dokaz na osnovu kojeg je utvrđena apelantova krivica u konkretnom slučaju, već samo jedan od dokaza optužbe kojem je Sud BiH poklonio vjeru i koji je Sud BiH, kako ponaosob tako i u sveukupnosti dokaza optužbe, cijenio u kontekstu utvrđenja identiteta apelanta kao počinioca radnji mučenja i nečovječnog postupanja prema civilima – oštećenima u inkriminisano vrijeme i mjestu.
36. Ustavni sud dalje primjećuje da je apelant problematizovao i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (Verdú protiv Španije, st. 23–29). Ustavni sud, takođe, podsjeća da redovni sud u smislu odredaba člana 263 stav 2 ZKPBiH ima diskreciono ovlašćenje da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaja za predmet. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ima u vidu da je apelantu, odnosno njegovom braniocu u predmetnom krivičnom postupku bilo omogućeno da predlaže svoje svjedoke, kao i da ispituje svjedoke tužilaštva i opovrgava njihove navode iz iskaza date kako u istrazi tako i na glavnom pretresu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant nije doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo BiH i da mu nije povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku i pravo na odbranu u smislu člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
37. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu principa in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno principom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji – dilema oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist optuženog. Prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom principu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa i ZKPBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPBiH je propisana pretpostavka nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti se ne odnosi samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za optuženog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50 i 51).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo (jer iz osporenih presuda proizlazi da se, primjenom principa iz prethodnih tačaka, nisu stekli uslovi da redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju principa in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
39. Konačno, Ustavni sud zapaža da apelant osporava kako postojanje opštih elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva tako i da je on počinio krivično-pravne radnje koje čine elemente navedenog krivičnog djela. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Sud BiH, nakon analize provedenih dokaza, zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja bića predmetnog krivičnog djela iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Naime Sud BiH je u prvostepenoj presudi detaljno opisao bitna obilježja predmetnog krivičnog djela, te je utvrdio da ona u konkretnom slučaju postoje, o čemu su u prvostepenoj presudi dati detaljni razlozi, to jest da djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava (zajedničkog člana 3 ženevskih konvencija iz 1949. godine), da je kršenje počinjeno u i u vezi s ratom, odnosno oružanim sukobom koji je postojao između ARBiH i VRS i da je apelant počinio zločine mučenja i nečovječnih postupanja. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenoj prvostepenoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje oružanog sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine u inkriminisano vrijeme, zatim je ukazao na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u Bosni i Hercegovini. Nadalje, Sud BiH je detaljno obrazložio iz kojih dokaza je utvrdio svojstvo kako apelanta, kao pripadnika suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu, tako i svojstvo oštećenih – civila, zbog čega su u tom svojstvu uživali zaštitu po pravilima međunarodnog prava. Dakle, Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, kako proizlazi iz osporene prvostepene presude, dao jasnu definiciju elemenata bića predmetnog krivičnog djela, te je doveo u kontekst s apelantovim radnjama i izveo zaključak o postojanju tog krivičnog djela na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s pravnom kvalifikacijom predmetnog krivičnog djela.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.
41. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Tužilaštvo BiH da iznosi i predlaže dokaze, da su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ, a da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević