Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4882/17 (H. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4882/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4882/17, rješavajući apelaciju Hađije Mulalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hađije Mulalić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 001515 17 Gž od 22. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hađija Mulalić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) koju zastupa Draginja Selak, advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 001515 17 Gž od 22. avgusta 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 001515 15 P od 30. decembra 2016. godine obavezani su tuženi H. B. i M. B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantkinji predaju u posjed dio parcele (u presudi precizirana površina, u daljnjem tekstu: sporni dio parcele) i to u dijelu koji graniči sa parcelom tuženih (parcele preciznije označene u izreci presude), kako je prikazano na skici sa lica mjesta nalaza i mišljenja vještaka koja je sastavni dio presude, te su obavezani tuženi da nadoknade apelantkinji troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da apelantkinja tužbu zasniva na tvrdnji da je sporni dio parcele bio predmet ugovora o poklonu kojeg je zaključila sa H. A., dok tuženi osporavaju apelantkinji pravo vlasništva na spornoj površini ističući da je u momentu kada je parcelu dobila na poklon na terenu postojala žičana ograda koja razdvaja parcele apelantkinje i tuženih, što znači da joj je poklonodavac poklonio i predao u posjed parcelu u površini do žičane ograde. Takođe je naveo da tuženi ukazuju da su od 1978. godine u posjedu svoje parcele i da za to vrijeme žive u čvrstom uvjerenju da su oni vlasnici te parcele sve do žičane ograde.

4. Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza bez sumnje proizilazi da su i apelantkinja i tuženi na valjan i zakonit način stekli pravo vlasništva na svojim parcelama (ugovori o kupoprodaji i ugovor o poklonu). Nadalje je naveo da je vještak geodetske struke u nalazu i mišljenju istakao da apelantkinja ne drži u posjedu cijelu parcelu koju je dobila ugovorom o poklonu jer je u međuvremenu došlo do promjena na toj parceli (sa jedne strane je proširena ulica koja je zauzela dio površine te parcele, a sa druge strane umjesto prave linije, kakva je bila po katastru, snimljena je postojeća žičana ograda). Takođe, Osnovni sud je naveo da iz dopune nalaza proizilazi da je sporni dio parcele vještak dobio preklapanjem starog i novog katastarskog plana, a da posmatrajući sadašnje katastarske planove ne postoji sporna površina, ali da zbog regulacionog plana koji na terenu nije proveden sporna površina postoji. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da je vještak geodetske struke u nalazu naveo da je granicu parcela po regulacionom planu nemoguće uspostaviti jer zahvata dio objekata tuženih koji su izgrađeni na njihovoj parceli.

5. S obzirom na izvedene dokaze, Osnovni sud je istakao da je apelantkinja dokazala da tuženi, od kada su svoju parcelu stekli kupovinom 1978. godine, drže u posjedu sporni dio parcele bez pravnog osnova. Osnovni sud je zaključio da je žičana ograda djelimično postavljena u parceli apelantkinje i da joj pripada pravo da zahtjeva predaju u posjed sporne površine shodno odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koje su identične odredbama čl. 126. i

127. Zakona o stvarnim pravima.

6. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je donio presudu od 22. avgusta 2017. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio presudu Osnovnog suda na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, kao i zahtjev da joj tuženi isplate troškove parničnog postupka (stav 1. izreke). Drugostepenom presudom obavezana je apelantkinja da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 2. izreke).

7. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a odredbama člana 127. stav 1. istog zakona propisano je „da bi ostvario pravo na vraćanje stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog“. Dalje je naveo da je način sticanja prava svojine propisan odredbama člana 23. Zakona o stvarnim pravima, a kao jedan od načina jeste i sticanje prava svojine na osnovu pravnog posla.

8. Okružni sud je istakao, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje utvrđenje vezano za vlasnički slijed sticanja predmetnih parcela, te da su apelantkinja i tuženi vlasnici predmetnih parcela, a da je vještak na osnovu preklapanja starog i novog katastarskog plana utvrdio spornu površinu jer je u međuvremenu došlo do promjena u površini apelantkinjine parcele i da prema sadašnjim planovima ne postoji nikakva sporna površina (postoji zbog regulacionog plana koji nije proveden na terenu), da je apelantkinjin zahtjev za predaju u posjed neosnovan. Naime, nekretnine, koje su upisane u zemljišne knjige, prenose se upisom prava (vlasništva i korištenja) na kupca, s tim da, imajući u vidu promijenjene prilike i stanje zemljišnih knjiga kupac stiče pravo vlasništva i korištenja u onom obimu i stanju kako mu je prodavac pokazao u momentu uvođenja u posjed. Okružni sud je ukazao da je apelantkinji poklonjena parcela (2002. godine) u koju je od strane bivšeg vlasnika i posjednika uvedena u posjed, a da je na terenu postojala neizmijenjena ograda od 1968. godine, na koju ogradu ni bivši vlasnik nije imao primjedbi niti je pokretao postupke za izmjenu. Zatim je istakao da su tuženi kupili svoju parcelu 1978. godine (sa kućom), da su uvedeni u posjed i koriste parcelu od tada, odnosno dugi niz godina, te da se površina parcele tuženih u neznatnom razlikuje od one koju su kupili. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantkinja dokazala činjenice na kojima je zasnivala tužbeni zahtjev, te je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na osnovu odredaba člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, shodno odredbama čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima udovoljio takvom zahtjevu.

9. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da presuda Okružnog suda nema obrazloženja iz kojeg bi se vidjelo zbog čega je preinačena i zašto je taj sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio drugi materijalni propis.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud nalazi da apelantkinja, u suštini, smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne razloge za odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4882/17 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio