Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2049/17 (Borovo d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekid postupka
- Pristup sudu
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2049/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2049/17, rješavajući apelaciju „Borova“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar, Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Borova“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar, Republika Hrvatska.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 62 0 Ps 010096 Pž 2 od 14. marta 2017. godine i Rješenje Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 010096 16 Ps 2 od 22. septembra 2016. godine.
Nalaže se Okružnom privrednom sudu u Trebinju da hitno nastavi postupak u predmetu broj 62 0 Ps 007834 14 Ps.
Nalaže se Okružnom privrednom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Borovo“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 010096 Pž 2 od 14. marta 2017. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i „Bonela“ a.d. za trgovinu, proizvodnju i usluge Banja Luka (tuženog u postupku u kojem je donesena osporena odluka, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su u periodu od 14. februara do 7. marta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelant 29. aprila 2014. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava svojine i predaje u posjed nekretnine - preciziranog poslovnog prostora u Čajniču (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). Okružni privredni sud je Presudom broj 62 0 Ps 010096 14 Ps od 24. oktobra 2014. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Međutim, odlučujući o žalbi koju je tuženi podnio protiv te presude, Viši privredni sud je donio Rješenje broj 62 0 Ps 010096 14 Pž od 20. aprila 2016. godine kojim je uvažio žalbu, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u konkretnom slučaju očigledno da se radi o tužbi tužioca (apelanta) sa sjedištem u Vukovaru - Republika Hrvatska protiv tuženog sa sjedištem u Republici Srpskoj, odnosno BiH. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud morao utvrditi da li su ispunjeni uslovi za raspravljanje i odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa ,,G" Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o sprovođenju Aneksa ,,G"), odnosno da li je sud morao prekinuti postupak do zaključivanja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa između BiH i država koje su nastale raspadom SFRJ.
7. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je donio Rješenje broj 62 0 Ps 010096 16 Ps 2 od 22. septembra 2016. godine kojim je prekinuo postupak u predmetnoj pravnoj stvari.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz sprovedenih dokaza utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi za raspravljanje i odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari i da se postupak mora prekinuti, zato što je odredbom člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ propisano da se sudski i drugi postupci koji za predmet imaju rješavanje imovinskopravnih odnosa pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ, a koje se nalaze na teritoriji Republike Srpske, prekidaju u svim fazama, a prekid postupka će trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ. Okružni privredni sud je u vezi s tim konstatovao da se radi o sporu između pravnih lica sa teritorija bivših republika nastalih raspadom SFRJ, čije rješavanje je bilo predmet zaključenog i ratifikovanog Sporazuma o pitanjima sukcesije. Navedeno je da je cilj tog sporazuma bio da se na bazi reciprociteta, stabilnosti u regiji i na bazi uzajamnih dobrih odnosa riješe pitanja sukcesije države, proizašla uslijed raspada bivše SFRJ. U vezi s tim je ukazano na opštepoznatu činjenicu da države ugovornice na čijim područjima se nalaze sporne nekretnine nisu na bazi reciprociteta zaključile bilateralni sporazum, te je, shodno tome, Okružni privredni sud odredio da se postupak prekida do zaključenja bilateralnog sporazuma između država.
9. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Okružnog privrednog suda, koja je Rješenjem Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 010096 Pž 2 od 14. marta 2017. godine odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
10. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna iako je apelantovom žalbom pravilno ukazano da je prvostepeni sud primijenio odredbe Zakona o sprovođenju Aneksa ,,G", koji je prestao da važi jer je Odlukom Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine proglašen neustavnim. Međutim, konstatovao je da se pravilnom primjenom odredaba Sporazuma o sukcesiji, a što, kako je naveo, spada u domen primjene materijalnog prava, dolazi do iste odluke. Prema tome, zaključio je da, iako je Zakon o sprovođenju Aneksa ,,G" neprimjenljiv, na snazi je navedeni Sporazum i njegovi sastavni dijelovi, odnosno Aneks ,,A“ član 1 tačka 3 i Aneks ,,G“, koji su relevantni u konkretnom slučaju. Viši privredni sud je naveo da sve dok u ispunjenju obaveza iz ovog sporazuma države ugovornice ne zaključe bilateralne sporazume na bazi reciprociteta, a da je opštepoznato da takvog reciprociteta ni međusobnog ugovora između BiH i Republike Hrvatske nema, onda nema ni uslova za sada „za meritorno rješavanje vlasničkog spora između pravnih lica sa teritorija bivših Republika SFRJ“.
11. Viši privredni sud je naveo i da se radi samo o privremenom prekidu, dok se pitanje reciprociteta kao pravno i uslovno pitanje za donošenje odluke o meritumu ne riješi. Shodno tome, zaključio je da u konkretnom slučaju nema ni povrede prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu. Ovo tim prije što zaključenje bilateralnih ili multilateralnih sporazuma, kao i ustanovljenje principa reciprociteta, kako je istakao, ne zavisi od bilo kakve aktivnosti sudova, nego od strana ugovornica. Ukazao je da one mogu, u skladu sa svojom autonomijom volje, te određenim normama koje mogu biti i dispozitivnog karaktera, utvrditi uslove reciprociteta u kom slučaju bi takav sporazum imao karakter izvora prava. Naveo je da to znači da se i ovaj sud, u pogledu pitanja da li se Sporazum o pitanjima sukcesije primjenjuje neposredno, ili države potpisnice, odnosno njihova tijela imaju obavezu da na temelju tog sporazuma donesu ili zaključe odgovarajuće akte o uslovima i načinu priznanja tog prava, opredijelio za prekid postupka. Istakao je da je to potvrda osnovnih principa sadržanih u članu 8 Sporazuma o sukcesiji. Pri tome je ukazao da je navedenim članom propisano da će svaka država nasljednica na osnovu reciprociteta preduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi obezbijedila da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se obezbijedila implementacija ovog sporazuma. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je ukazao da se sudovi, donoseći rješenje o prekidu postupka, kao odluke donesene u zakonom predviđenoj formi, nisu odrekli sopstvene nadležnosti. U vezi sa tim, istakao je da o tome kakvu će odluku donijeti (procesnu ili meritornu) odlučuje samostalan i nezavisan sud u svakom konkretnom slučaju, a da je upravo tako učinjeno i u ovom predmetu. Ukazujući da je cilj parnice da se meritorno odluči o tužbenom zahtjevu i da se konačno riješi sporni građanskopravni odnos, Viši privredni sud je istakao da u konkretnom slučaju postoje razlozi koji sprečavaju takav tok parnice, a „to su okolnosti da se radi o imovinskom sporu između pravnih lica sa teritorija bivših republika nastalih raspadom SFRJ, čije rješavanje je bilo predmet zaključenog i ratifikovanog Sporazuma o pitanjima sukcesije“. Naveo je da je cilj tog sporazuma bio da se na bazi reciprociteta, stabilnosti u regiji i na bazi uzajamnih dobrih odnosa riješe pitanja sukcesije države, proizišle usljed raspada bivše SFRJ. Istakavši da je opštepoznata činjenica da na bazi reciprociteta države ugovornice na čijim područjima se nalaze sporne nekretnine nisu zaključile bilateralni sporazum, Viši privredni sud je zaključio da se onda ni uvažavanjem apelantovih navoda nije moglo doći do drugačije odluke. Imajući u vidu navedeno Viši privredni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na pristup sudu kao elemenat tog prava, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Između ostalog, smatra da redovni sudovi nisu mogli donijeti odluke pozivajući se na zakon koji je prestao da važi.
b) Odgovori na apelaciju
13. Viši privredni sud smatra da je apelacija neosnovana, pozivajući se, u suštini, na razloge drugostepenog rješenja i tvrdeći da je prekidom postupka došlo samo do ograničenog prekida do zaključenja bilateralnih sporazuma o pitanjima sukcesije, a da je donošenje ovakvog rješenja bilo opravdano radi ujednačavanja sudske prakse.
14. Okružni privredni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
15. Tuženi iznosi navode vezane za meritum spora, tvrdeći, u suštini, da se predmetni poslovni prostor nalazi u svojini Republike Srpske i u vezi sa tim poziva se na praksu u predmetu Ustavnog suda broj AP 3065/13. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09, 61/13; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi navedenog zakona, sačinjen u Ustavnom sudu) glasi:
Član 378.
Postupak se prekida:
[...] 6) kad je to drugim zakonom određeno.
Član 381. stav 3.
U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastaviće se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.
Član 382. stav 1.
Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje (član 378.) [...] prekid postupka ne zadržava izvršenje rješenja.
17. U Zakonu o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 71/10) relevantna odredba glasi:
(1) Sudski i drugi postupci, koji za predmet imaju rješavanje imovinsko-pravnih odnosa imovine pravnih lica sa sjedištem na teritoriji neke od država koje su nastale raspadom SFRJ, a koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, prekidaju se u svim fazama.
(2) Prekid postupaka iz stava 1. ovog člana će trajati do zaključenja odgovarajućih ugovora o uređenju imovinsko-pravnih odnosa između Bosne i Hercegovine i država koje su nastale raspadom SFRJ.
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Višeg privrednog suda broj 62 0 Ps 010096 Pž 2 od 14. marta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 31. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da su osporenim rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Odgovor na pitanje da li je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv ili ne nalazi se u zaključku da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava, Tre Taktőrer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41, kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Dakle, ukoliko je posljedica procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra primjenjivim, a ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6 stav 1 Evropske konvencije se smatra neprimjenjivim.
26. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje prava svojine i na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, dakle, na predmet građanskopravne prirode. Dalje, apelant pobija rješenje kojim je prekinut parnični postupak koji je pokrenuo protiv tuženog i na taj način privremeno je onemogućeno utvrđivanje građanskih prava i obaveza, te je ishod takvog postupka odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava. Dakle, u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenjiv.
27. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na kršenje prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da pravo pristupa sudu, zajamčeno u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, nije apsolutno pravo i da ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da «je sama suština prava umanjena» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998. godine, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos ravnomjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995. godine, Serija A, tom 333).
28. Ustavni sud u tom kontekstu podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 1745/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/16 od 6. juna 2018. godine, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelantkinja „Dubrovačka trgovina“ d.d. Dubrovnik (dakle, pravno lice sa sjedištem u Republici Hrvatskoj) podnijela je apelaciju protiv rješenja Višeg privrednog suda (i rješenja Okružnog privrednog suda). Ovim rješenjima je prekinut parnični postupak koji je apelantkinja pokrenula protiv tuženog „BTS Mediteran“ Trebinje (dakle, pravnog lica sa sjedištem u Republici Srpskoj-BiH), i to povodom njene tužbe radi utvrđivanja valjanosti kupoprodajnog ugovora i predaje u posjed nekretnine. U navedenom predmetu Okružni privredni sud je u prvostepenom rješenju dao slične razloge za svoju odluku kao u konkretnom predmetu, pozivajući se na odredbe člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ (na koje se pozvao i Okružni privredni sud u konkretnom slučaju). Dalje, Ustavni sud ukazuje da je u navedenom predmetu Viši privredni sud dao razloge za svoju odluku identične razlozima koje je dao i u rješenju osporenom predmetnom apelacijom. Naime, Viši privredni sud je u navedenom predmetu, takođe, zaključio da je, iako je Zakon o sprovođenju Aneksa ,,G" prestao da važi jer je Odlukom Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine proglašen neustavnim, prvostepena odluka pravilna primjenom odredaba Sporazuma o sukcesiji i njegovih aneksa. Pri tome je zaključio i da sve dok u ispunjenju obaveza iz tog sporazuma države ugovornice ne zaključe bilateralne sporazume na bazi reciprociteta, a da je opštepoznato da takvog reciprociteta ni međusobnog ugovora između BiH i Republike Hrvatske nema, nema ni uslova za donošenje meritorne odluke.
29. Ustavni sud je u predmetnoj odluci, pozivajući se i na svoju praksu u ranijim predmetima navedenim u toj odluci, zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi osporene odluke o prekidu postupka zasnovali na odredbi člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“, za koji je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 16/11 utvrdio da u cijelosti nije saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
30. Dakle, dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta, u kojem su isti redovni sudovi donijeli odluke o prekidu parničnog postupka koji je pokrenuo apelant (pravno lice sa sjedištem u Republici Hrvatskoj) protiv tuženog ( pravnog lica sa sjedištem u Republici Srpskoj-BiH), pri čemu su u bitnom dali ista obrazloženja kao u predmetu broj AP 1745/16, u kontekst s Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1745/16 od 6. juna 2018. godine, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1745/16 od 6. juna 2018. godine odnose i na odlučivanje povodom predmetne apelacije, pa se, umjesto posebnog obrazloženja konkretne odluke, poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju osporenom odlukom Višeg privrednog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti Okružnom privrednom sudu da bez daljnjeg odlaganja nastavi i okonča predmetni postupak.
31. U vezi sa pozivanjem tuženog na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 3065/13, imajući u vidu činjenično stanje u toj odluci i činjenično stanje u konkretnom predmetu, Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta ne može primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da se ne radi o istoj situaciji. Naime, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu, za razliku od konkretnog predmeta, razmatrana apelantova apelacija podnesena protiv meritornih odluka redovnih sudova.
Ostali navodi
32. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi osporene odluke o prekidu postupka zasnovali na odredbi člana 4 Zakona o sprovođenju Aneksa „G“ Sporazuma, za koji je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 16/11 utvrdio da u cijelosti nije saglasan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, predsjednik Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević