Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/17 (S. K.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1762/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1762/17, rješavajući apelaciju Suvada Karagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvada Karagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 006261 14 Uvp od 6. februara 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006261 11 U od 30.

decembra 2013. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-478- UP-2/2011 od 14. oktobra 2011. godine i rješenja Općinskog načelnika Općine Sanski Most, putem Službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove broj UP-1-03-23-1-1181/02 od 13.

septembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suvad Karagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Edina Karagić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 5. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 006261 14 Uvp od 6. februara 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 006261 11 U od 30. decembra 2013. godine, rješenja Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-478-UP-2/2011 od 14. oktobra 2011. godine i rješenja Općinskog načelnika Općine Sanski Most, putem Službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1-03-23-1- 1181/02 od 13. septembra 2011. godine.

2. Apelant je 22. maja 2002. godine podnio zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju vikendice sa sportskim sadržajem Službi, koji je kasnije mijenjao i dopunjavao. Postupajući po navedenom zahtjevu, prvostepeni upravni organ je tri puta donosio rješenja, koja su poništavana u žalbenom postupku i predmet vraćan prvostepenom organu na ponovni postupak. Nakon toga je 29. novembra 2010. godine prvostepeni upravni organ donio zaključak o prekidu predmetnog postupka do okončanja postupka pred Agencijom za vodno područje rijeke Save (u daljnjem tekstu: Agencija).

3. U ponovnom postupku, nakon dostave informacija od strane Agencije, Služba je donijela rješenje broj UP-1-03-23-1-1181/02 od 13. septembra 2011. godine, kojim je odbila apelantov zahtjev za izdavanje predmetne urbanističke saglasnosti, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-478-UP-2/2011 od 14. oktobra 2011. godine. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva pred Kantonalnim sudom.

4. Postupajući po apelantovoj apelaciji, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2617/10 od 14. februara 2013. godine, kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio po apelantovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti, a koji je tada bio u toku pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 01 0 U 006261 11 U, te naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 01 0 U 006261 11 U skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 006261 11 U od 30. decembra 2013. godine, nakon održane javne rasprave, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 14. oktobra 2011. godine.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odlučio da će se na javnoj raspravi izvesti određeni dokazi (bliže opisani u obrazloženju presude), te da je odbio apelantov zahtjev da se na raspravi izvedu drugi dokazi (precizirani u obrazloženju presude), na osnovu odredbe člana 22. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), jer se radi o novim činjenicama i predloženim novim dokazima koji se ne nalaze u upravnom predmetu. Dalje je naveo da je prijedlog izvođenja dokaza na javnoj raspravi neosnovan, jer se u tužbi iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi, a ne na javnoj raspravi na osnovu ove odredbe, te da ovi dokazi nesumnjivo ne ukazuju da je činjenično stanje očito drukčije od onoga utvrđenog u upravnom postupku, a apelant nije pružio dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do okončanja upravnog postupka. Kantonalni sud je ocijenio da je Ministarstvo pravilno primijenilo odredbu člana 72. stav 3. Zakona o prostornom uređenju i građenju Unsko-Sanskog kantona (u daljnje tekstu: Zakon o građenju), kojom je propisano da prvostepeni i drugostepeni upravni organ mogu odbiti zahtjev za izdavanje urbanističke suglasnosti ukoliko utvrde da predložena zamisao o korištenju zemljišta, odnosno gradnji građevine nije u skladu sa planskim dokumentima, ili nije dobijeno pozitivno mišljenje nadležnih sudionika u procesu donošenja urbanističke saglasnosti. S tim u vezi, obrazloženo je da u konkretnom slučaju Agencija svojim aktom od 5. septembra 2011. godine obavijestila prvostepeni organ da u pogledu zahtjeva za zaključenje ugovora za ograničeno pravo za korištenje javnog vodnog dobra, apelant nije dostavio elaborat o određivanju granice vodnog dobra uz rijeku Sanu za određenu zemljišnu česticu, pa se taj postupak smatra okončanim. Agencija je dalje navela da u pogledu postupka izdavanja vodnog akta, odnosno prethodne vodne suglasnosti, da je on također uslovljen definisanjem granice vodnog dobra na predmetnom lokalitetu, odnosno izradom navedenog elaborata, tako da se i taj postupak može smatrati okončanom. Slijedom navedenog, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovan je apelantov navod da se odluka prvostepenog i drugostepenog organa nije mogla zasnivati isključivo na takvom dopisu Agencije, kao i apelantov navod da je on ranije dobio pozitivno mišljenje Agencije.

7. Kantonalni sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantov navod da je nepostupanjem općinskog katastra po njegovom zahtjevu od 26. aprila 2011. godine apelantu onemogućeno od prvostepenog organa da riješi prethodno pitanje i dostavi traženo Agenciji, jer o tome ne postoji dokazi u upravnom predmetu. Također je smatrao neosnovanim i navode da je voditeljica upravnog postupka najvjerovatnije sugerisala katastarskoj službi da to nikad ne uradi, kao i da je prvostepeni organ „onemogućio o rješavaju navedenog kao prethodnog pitanja, da bi se moglo doći do izrade tražene studije i elaborata prije zaključenja ugovora o zakupu, a da su to iskoristili kao razlog odbijanja zahtjeva za izdavanje urbanističke suglasnosti“. U pogledu apelantovih navoda da su aktom Ministarstva od 18. novembra 2009. godine povrijeđene odredbe člana 260., 263. i 264. ZUP-a, Kantonalni sud je ocijenio da nisu od uticaja na donošenje drugačije odluke u upravnom sporu, jer se odnose na ranije rješenje Ministarstva u ovoj upravnoj stvari koja se ne pobija tužbom u ovom upravnom sporu.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 006261 14 Uvp od 6. februara 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i odredbu člana 72. stav 3. Zakona o građenju, apelantovi navodi iz zahtjeva su neosnovani, a posebno ako se ima u vidu odredba člana 111. stav 2. Zakona o vodama. Dalje je naveo da je citiranom odredbom propisano da je prethodna vodna saglasnost uslov za izdavanje urbanističke saglasnosti, koju apelant nije dostavio, niti je dostavio ugovor za ograničeno pravo korištenja javnog vodnog dobra, kao predhodno pitanje za izdavanje urbanističke saglasnosti. Vrhovni sud je citirao i odredbu člana 71. stav 2. tačka d) Zakona građenju, kojom je propisana da uz zahtjev za urbanističku saglasnost zainteresovana osoba prilaže i druge podatke ili dokumenta koje Ministarstvo ili nadležna općinska služba utvrdi kao relevantne za pripremu i izradu urbanističke saglasnosti, a što je u postupku i traženo od apelanta da pribavi elaborat o određivanju granice vodnog dobra uz rijeku Sanu za određenu katastarsku česticu. Istaknuto je da je Agencija obavijestila prvostepeni organ da se postupak za zaključenje ugovora za ograničeno pravo korištenja javnog vodnog dobra smatra okončanim, jer se ugovor nije mogao zaključiti s obzirom da nije dostavljen traženi elaborat. Pored navedenog, Vrhovni sud je smatrao potrebnim istaknuti da prema članu 71. stav 4. Zakona o građenju proizilazi da je prvostepeni organ po službenoj dužnosti dužan, proslijediti zahtjev stranke komunalnom ili javnom preduzeću, a nakon toga je stranka dužna da dopuni zahtjev sa dokazima koje zahtjeva komunalno ili javno preduzeće u skladu sa zakonskim i podzakonskim propisima. S obzirom da se nije mogla izdati tražena urbanistička saglasnost dok se ne dobije prethodna vodna saglasnost, Vrhovni sud je istaknuo da postoji mogućnost da apelant podnese ponovo zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti kada prikupi sve potrebne podatke ili dokumenta koji su propisani za izdavanje urbanističke saglasnosti za predmetne aktivnosti. Vrhovni sud je dalje obrazložio da iz obrazloženja presude i podataka u spisu predmeta proizilazi da nove činjenice i novi dokazi koje je apelant u tužbi iznio nesumnjivo ne ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku, a niti je apelant pružio dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Stoga, su, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani apelantovi navodi da je Kantonalni sud postupio protivno članu 22. st. 1. i 2. ZUS, kada je odbio provođenje dokaza navedenih u presudi Kantonalnog suda, te ocijenio neosnovanim druge dokaze.

10. Apelant navodi da mu je postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant iznosi niz primjedbi na postupanje upravnih organa, te posebno ističe da su mu tražili vodne saglasnosti koje nije obavezan obezbijediti, kao i one koje nisu bile zakonski regulisane. Osim toga apelant smatra da mu je svjesno i namjerno onemogućeno od strane općinskog katastra da ispuni „prethodni uslov“, odnosno, nisu mu odlučili o zahtjevu koji je uslov za izradu elaborata. Ističe i da je Ministarstva (rješenjem od 18. novembra 2009. godine) nezakonito poništilo i dio prvostepenog rješenja koje nije pobijano žalbom, a po kojem je apelant dobio urbanističku saglasnost. Apelant navodi da su rješenjem Kantonalnog suda (po apelantovom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine) odgovorne osobe Općine Sanski Most i Ministarstva proglašene odgovornim za povredu ljudskih prava apelanta, kao i da su te iste osobe donijela osporena upravna rješenja (iako je apelant pismeno tražio njihovo izuzeće iz rješavanja), te stoga se drugačiji ishod nije mogao ni očekivati. Također ističe da je u upravnom sporu priložio dokaze kojim je dokazivao svoje činjenične navode, te da nije istina da su većina novi dokazi, jer su svi predloženi u prethodnim postupcima i nalaze se u spisima predmeta. Tvrdi da sudovi „nisu donijeli“ jasne i potpune razloge o neosnovanosti tužbe, čime su povrijedili pravo na obrazloženu presudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na dugotrajnost postupka i ističe da je i nakon donošenja odluke Ustavnog suda, sudija Kanotnalnog suda deset mjeseci odugovlačila donošenje presude.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organi uprave u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, na apelantov apelantov, zakazao javnu raspravu, na kojoj je izveo određene dokaze koje je predložio apelant, te obrazložio zašto je odbio izvođenje drugih dokaza, te da su Kantonalni sud, kao i Vrhovni sud, detaljno analizirali sve aspekte predmeta i postupanja upravnih organa, te opširno obrazložili razloge zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud podsjeća da je donio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj AP 2617/10 od 14. februara 2013. godine, u kojoj je utvrdio da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred organima uprave i Kantonalnim sudom, za period od pokretanja postupka do donošenja odluke Ustavnog suda, te je naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu. Nadalje, u postupku koji je uslijedio nakon odluke Ustavnog suda (koji se uzima kao relevantan period u konkretnom predmetu, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda - vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, stav 43, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), donesene su dvije meritorne presude u roku od oko četiri godine, što se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1762/17 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio