Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-758/17 (N. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Radni spor
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-758/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-758/17 rješavajući apelaciju Nusreta Šurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nusreta Šurkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 094514 15 Rev od 13. decembra 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nusret Šurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Šemsa Droce advokat iz Mostara, podnio je 23. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 094514 15 Rev od 13. decembra 2016. godine.

2. Apelant je tužbom koju je podnio protiv Buregdžinice „Musala“ vlasnika E.J. (u daljnjem tekstu: tužena) pokrenuo parnični postupak radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa - isplate. U preciziranom tužbenom zahtjevu apelant je tražio da sud obaveže tuženu da mu uspostavi radno pravni status i da ga pozove na obavljanje poslova prema zaključenom Ugovoru o radu od 23. jula 2010. godine na radno mjesto trgovac, te da mu omogući ostvarivanje obaveza i prava proisteklih na radu i iz rada. Također, apelant je tražio da mu tužena na ime neisplaćenih plata za period od 10. jula 2010. godine do 10. marta 2013. godine isplati ukupan iznos od 11.923,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom, zajedno sa pripadajućim doprinosima za navedeni period i troškovima parničnog postupka.

3. Općinski sud donio presudu broj 58 0 Rs 094514 11 Rs od 6. juna 2013. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu isplati novčane iznose na ime neisplaćenih plata za navedeni period u iznosima i sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u izreci presude za svaki mjesec pojedinačno, kao i da apelantu uplati pripadajuće doprinose za navedeni period u iznosu od 3.464,25 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen zahtjev apelanta za uplatu doprinosa. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbačena tužba u dijelu kojim je apelant tražio da se obaveže tužena da mu uspostavi radno pravni status i da ga pozove na obavljanje poslova prema zaključenom Ugovoru o radu od 23. jula 2010. godine na radno mjesto trgovac, te da mu omogući ostvarivanje obaveza i prava proisteklih na radu i iz rada.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, analize i ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i međusobno, utvrdio da je tužena sa apelantom 23. jula 2010. godine zaključila Ugovor o radu kojim je zasnovan radni odnos na neodređeno vrijeme između poslodavca-tužene i apelanta koji će obavljati poslove prodavača u SUR „Musala“, te da apelant započinje sa radom 10. jula 2010. godine. Dalje, predmetni Ugovor o radu je zaključen temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog 23. septembra 2009. godine između prodavca „KTK Visoko“ d.d. Visoko i kupca E.J. (vlasnica tužene, dok je predmet kupovine bio poslovni prostor u vlasništvu prodavca) kojim je propisana obaveza kupca da preuzme dva radnika koji su na dan potpisivanja ugovora bili u radnom odnosu kod prodavca, i zaposliti ih na neodređeno vrijeme (najmanje tri godine). Također, nesporno je utvrđeno da tužena apelantu nije isplaćivala plate dok su doprinosi djelimično uplaćeni, zatim da je tužena 20. oktobra 2010. godine uputila poziv apelantu da se javi na posao koji i pored poziva ne obavlja nikakve poslove kod tužene, kao i da tužena nije apelantu otkazala Ugovor o radu. Nakon što je utvrdio činjenično stanje Općinski sud je kao prethodno pitanje raspravio pitanje radno pravnog statusa apelanta, čiju uspostavu je tražio tužbenim zahtjevom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da apelantu u skladu sa odredbom člana 86. Zakona o radu FBiH (u daljnjem tekstu: ZOR) nije prestao radni odnos kod tužene odnosno, da se ne radi o faktičkom radnom odnosu već da se apelant nalazi u stalnom radnom odnosu kod tužene po predmetnom Ugovoru o radu, zbog čega je ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanta odbacio kao nedozvoljen. Imajući u vidu svoju odluku o prethodnom pitanju, Općinski sud je cijenio da je apelant ostvario pravo na isplatu plaća za utuženi period u skladu sa odredbom člana 72. stav 1. ZOR-a (kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih Zakonom, propisom kantona, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu). Općinski sud je istakao da apelant ni tužena kroz postupak nisu dokazali da je apelant dolazio i radio na poslovima prodavača u Buregdžinici Musala po Ugovoru o radu, da mu je za taj rad isplaćivana plaća sukladno Zakonu, Pravilniku o radu i Kolektivnom ugovoru, kao i da apelantu nije prestao radni odnos njegovom krivicom, zbog čega je sud apelantu dosudio naknadu plaće i pripadajućih doprinosa za utuženi period po Općem kolektivnom ugovoru u skladu sa dopunom nalaza vještaka datog na glavnoj raspravi. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu čl. 383., 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP) a u vezi sa članom 12. Odvjetničke tarife i uspjehom u parnici.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 094514 13 Rsž od 4. februara 2015. godine žalbe apelanta i tužene su odbijene kao neosnovane i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odbacio kao nedopušten dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da mu tužena uspostavi radno pravni status i da ga pozove na obavljanje poslova prema zaključenom Ugovoru o radu, kao i da mu omogući ostvarivanje obaveza i prava proisteklih na radu i iz rada. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je suprotno zaključku prvostepenog suda u ovom dijelu zahtjeva tužba dopuštena ali nije osnovana. Ovo iz razloga što je nesporno da apelant niti jedan dan nije radio kod tužene, iako je pozivan da se javi na posao, te izuzev tvrdnji da mu je onemogućen rad apelant nije dokazao zbog čega ne radi kod tužene, kako mu tužena sprječava rad, je li se kada i kome javljao na posao, niti je u postupku pojasnio koja mu prava iz radnog odnosa tužena onemogućava da vrši. S obzirom da prvostepenu presudu u navedenom dijelu pobija samo apelant (tužitelj), Kantonalni sud je naveo da ukazani propust prvostepenog suda nije od uticaja na zakonitost presude zbog čega je žalbu apelanta u tom dijelu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U ostalom dijelu, pravilno je prvostepeni sud na osnovu člana 72. ZOR-a obavezao tuženu da apelantu isplati naknade plaća za utuženi period zajedno sa pripadajućim doprinosima i troškovima postupka, te je u tom dijelu dao jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud.

6. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 Rs 094514 15 Rev od 13. decembra 2016. godine reviziju tužene uvažio i nižestepene presude preinačio u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje prvostepenog i drugostepenog suda, te je naveo da nije pravilna odluka drugostepenog suda koji je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda (da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta za isplatu plaća i pripadajućih doprinosa za utuženi period). Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da su osnovani revizioni razlozi tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju, te je citirao odredbu člana 72. ZOR-a na osnovu koje je usvojen tužbeni zahtjev apelanta. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđenje nižestepenih sudova, za koje je vezan i ovaj sud, da apelant nije radio niti jedan dan kod tužene, da nije dokazao zbog čega ne radi kod tužene i kako mu to tužena sprječava rad. Osim toga, apelant se i pored poziva tužene kao poslodavca da se javi na posao i da obavlja poslove za koje je zaključio ugovor o radu nije odazvao pozivu tužene, niti je dokazao kada i kome se javljao na posao, niti je u postupku pred prvostepenim sudom pojasnio koja mu prava iz radnog odnosa tužena onemogućava da vrši. Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o opravdanom izostanku apelanta sa rada, niti se radi o spriječenosti apelanta od strane poslodavca da obavlja rad za koji je zaključio ugovor o radu, tako da su osnovani revizioni navodi da nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 72. ZOR-a. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu plaća i uplatu doprinosa za utuženi period jer nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu navedene odredbe ZOR-a, zbog čega je Vrhovni sud odlučio kao u izreci osporene presude. U odnosu na ostale revizijske prigovore Vrhovni sud je naveo da isti nisu od značaja za donošenje odluke pa ih kao takve nije posebno ni obrazlagao, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi člana 397. stav 2. u vezi sa odredbama čl. 383. i 386. stav 1. ZPP-a.

Apelacioni navodi

7. Apelant smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelant je također ukazao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, sve u vezi s pravom na pravično suđenje. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je prije svega ukazao na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Apelant je iscrpno naveo tok predmetnog postupka te je istakao da Vrhovni sud nije cijenio izvedene dokaze a posebno zaključeni predmetni Ugovor o radu u kojem se konstatuje da zaposlenik obavlja rad u momentu zaključenja ugovora o radu, te pogrešno zaključuje da nisu ispunjeni uslovi iz člana 72. ZOR-a. U vezi s tim apelant navodi da je tokom postupka dokazao da je od strane poslodavca onemogućen da obavlja posao za koji je zaključio ugovor na način da mu nije osigurano radno mjesto i da isto ne postoji kod poslodavca, kao i da se obraćao raznim organima za pomoć. Apelant smatra da je nezakonitim postupanjem poslodavca-tužene (zaključenjem ugovora o radu za nepostojeće radno mjesto u kojem ugovoru je konstatovano početak rada 13 dana prije zaključenja ugovora, prijavu kod nadležnih osiguranja uz istovremeno onemogućavanje rada apelanta kod poslodavca, te neispunjenje obaveze isplate plata i uplate doprinosa) diskriminisan u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji odnosno, da je onemogućen u ostvarivanju svojih prava iz radnog odnosa u odnosu na druga lica koji su zasnovali radni odnos i uživaju sva prava iz radnog odnosa.

Relevantni propisi

8. Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 26/16 i 89/18).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:

2. Naknada plaće Član 72.

Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za period u kojem ne radi zbog opravdanih slučajeva predviđenih zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu (godišnji odmor, privremena nesposobnost za rad, porođajno odsustvo, plaćeno odsustvo i sl.).

Period iz stava 1. ovog člana za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca, utvrđuje se zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Zaposlenik koji odbije da radi, jer nisu provedene propisane mjere zaštite na radu, ima pravo na naknadu plaće u visini kao da je radio, za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere zaštite na radu, ako za to vrijeme nije raspoređen na druge odgovarajuće poslove.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud cijenio izvedene dokaza i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima apelant suštinski problematizira primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Vrhovni sud je odlučujući u okviru revizionih navoda tužene, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku utemeljeno na relevantnom materijalnom pravu, članu 72. ZOR-a temeljem kog je revizija tužene usvojena i nižestepene presude preinačene na način da je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom. U tom pravcu, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji koja je propisana odredbom člana 72. ZOR-a zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu navedene odredbe ZOR-a. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta.

13. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantne odredbe zakona koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantu u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant u apelaciji nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava na pravično suđenje, prava na imovinu, zabranu diskriminacije, zabranu zloupotrebe prava i pravnu sigurnost iz čl. II/3. d), e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te čl. 14. i 17. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-758/17 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio