Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/17 (M. H.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-958/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine u predmetu broj AP-958/17, rješavajući apelaciju Mirze Hatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Hatića podnesena zbog dužine trajanja postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 374805 16 Kž od 20.
oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirza Hatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 374805 16 Kž od 20. oktobra 2016. godine.
2. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T09 0 KT 0014363 07 od 29. augusta 2013. godine, potvrđena 3. septembra 2013. godine, apelant je optužen da je u vrijeme i na način opisan u optužnici počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH.
3. Ročište za izjašnjenje o krivnji je održano 22. oktobra 2013. godine, a glavni pretres u periodu od decembra 2013. godine do februara 2016. godine. Na glavnom pretresu su provedeni dokazi optužbe i odbrane, između ostalog saslušanjem svjedoka, saslušanjem oštećenog u svojstvu svjedoka, vještačenjem vještaka medicinske struke te su izvedeni brojni materijalni dokazi (zapisnik o uviđaju, izvještaj o kriminalističko tehničkoj pretrazi, fotodokumentaciju, nalaz i mišljenje tjelesnih povreda oštećenog) na okolnost događaja za koji je apelant optužen.
4. Nakon održanog glavnog i javnog pretresa, Općinski sud je donio presudu broj 65 0 K 374805 13 K od 26. februara 2016. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je apelant proglašen krivim da je naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir i tom prilikom drugog lako tjelesno ozlijedio i oštetio tuđu stvar, čime je počinio krivična djela nasilničko ponašanje i oštećenje tuđe stvari za koja mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca. U obrazloženju presude je detaljno obrazloženo kom dokazu je i zašto poklonjena vjera a kojem ne, te su izvedeni zaključci u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivična djela za koja je osuđen. Pri izricanju krivičnopravne sankcije, Općinski sud je imao u vidu propisane kazne za navedena krivična djela, svrhu kažnjavanja i sve okolnosti konkretnog slučaja koje utiču da kazna bude manja ili veća (otežavajuće i olakšavajuće okolnosti), te je u konačnici izrekao jedinstvenu kaznu zatvora za oba krivična djela.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 374805 16 Kž od 20. oktobra 2016. godine apelantova i žalba njegovog branioca su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. Nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je ocijenio da su svi žalbeni prigovori neosnovani jer je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, uz dovoljne i jasne razloge u pogledu svih izvedenih dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica koje je prihvatio kao svoje, pri čemu nije učinjena bitna povreda postupka, iz kog razloga je žalba kao neosnovana odbijena.
6. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja krivičnog postupka povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na slobodu kretanja iz čl. II/3. d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući pravo na suđenje u razumnom roku, apelant je istakao da je postupak koji se protiv njega vodio trajao duže od devet godina bez opravdanih razloga, da se ne radi o složenom krivičnom postupku i da je dužina postupka uticala na zakonito i pravilno donošenje presude koje je rezultiralo povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku. S tog aspekta je ukazao da je 14. augusta 2007. godine saslušan u prostorijama Policijske uprave MUP KS a da je Tužilaštvo tek 29. augusta 2013. godine protiv njega podiglo optužnicu nakon čega je postupak trajao sve do oktobra 2016. godine. Smatra da u konkretnom slučaju nisu bila pokrenuta složena pitanja, da je bio dostupan organima gonjenja i da je stoga ukupan period trajanja prešao granice razumnog roka koji je propisan u odredbi člana 14. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) kao i pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povrede ostalih prava na koja se u apelaciji pozvao apelant nije obrazložio.
7. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Učesnicu i postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. do 30. juna 2017. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazalo na dužinu trajanja postupka, navodeći da je postupak koji se protiv njega vodio koji je okončan presudom Kantonalnog suda trajao preko devet godina. Iz odgovora Općinskog suda i Tužilaštva proizilazi da je u periodu od apelantovog saslušanja u prostorijama PU u augustu 2007. godine pa do podizanja i potvrđivanja optužnice 30. augusta odnosno 3. septembra 2013. godine prikupljan materijal (dokazi) na osnovu kojeg je postupajući tužilac procijenio da postoji osnovana sumnja u počinjenje krivičnih djela zbog čega je protiv apelanta podignuta optužnica; da je nakon ročišta za izjašnjenje o krivnji apelant izbjegavao pristupiti na pretres, kao i pojedini svjedoci, i da je svojim postupcima, neodazivanjem na ročišta i pored toga što je o istima bio uredno obaviješten, postupak okončan na dva stepena za nešto više od tri godine. Učesnici su u odgovorima istakli da je u nekoliko navrata u privođenju apelanta na ročište morala intervenisati sudska policija te da je postupak i pored istaknutih okolnosti na koje je u najvećoj mjeri uticao apelant zbog izbjegavanja dolaska po pozivu suda, na dva nivoa okončan u periodu nešto dužem od tri godine, što, kako smatraju nije dug period.
11. Ustavni sud napominje da prema praksi Evropskog suda „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ima autonomno značenje i postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, Serija A broj 56). U tom kontekstu je bitno napomenuti da se dužina trajanja krivičnog postupka koji obuhvata i period istrage, cijeni od trenutka kada je neko lice saznalo za postupak u kom su implicirane tvrdnje da je počinilo krivično djelo, budući da od tog trenutka licu protiv kojeg postoji „optužba“ moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje.
12. Dovodeći naprijed navedeni stav u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može utvrditi koji je to momenat u odnosu na apelanta odnosno kada su prije podizanja i potvrđivanja optužnice preduzete mjere koje prema apelantu impliciraju tvrdnju o počinjenju krivičnih djela. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je apelant u apelaciji ukazao da je saslušan u prostorijama Policijske uprave MUP KS u augustu 2007. godine što nije dovoljno za zaključak da je apelant upravo tada imao saznanje u pogledu postojanja osnovane sumnje za izvršenje krivičnih djela za koja je u konačnici osuđen. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio u kom svojstvu je saslušan niti da li su i koje posljedice nakon tog saslušanja nastupile, u smislu preduzimanja daljnjih mjera kao eventualno osumnjičene osobe u fazi istrage. Osim toga, iz navoda odgovora na apelaciju Općinskog suda u kom su detaljno navedeni datumi odgađanja ročišta zbog neodazivanja apelanta po pozivu suda, proizilazi da je od potvrđivanja optužnice 3. septembra 2013. godine do okončanja postupka na dvije instance presudom Kantonalnog suda od 20. oktobra 2016. godine, apelant u odlučujućoj mjeri doprinio da postupak traje nešto više od tri godine.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u nedostatku konkretnih razloga potkrijepljenih odgovarajućim dokazima u pogledu preduzetih mjera prije podizanja optužnice koje bi implicirale tvrdnju o počinjenju krivičnih djela, smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. S obzirom na to da apelant nije obrazložio niti je dostavio dokaze koji bi potkrijepili tvrdnju da je u konkretnom postupku došlo do povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na slobodu kretanja, problematizirajući suštinski samo navode koji se tiču dužine postupka i suđenja u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava iz čl. II/3. d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, također očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević