Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6900/18 (J. A.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6900/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6900/18, rješavajući apelaciju Jusufa Aščića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jusuf Aščić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 197194 16 Gž od 11. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 197194 14 P od 14. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jusuf Aščić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Enver Paščanović advokat iz Kalesije, podnio je 24. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 197194 16 Gž od 11. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 197194 14 P od 14. septembra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o kupovini i montaži postrojenja geotermalne toplotne pumpe zaključen 26. novembra 2011. godine između apelanta (kao kupca) i tuženog („RIMP“ d.o.o. Tuzla, kao prodavca) i da se obaveže tuženi da apelantu izvrši povrat iznosa od 8.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da tuženi izvrši demontažu i preuzme toplotnu pumpu, kao i da se obaveže tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i tuženi 26. novembra 2011. godine zaključili ugovor o kupovini toplotne pumpe R1O, da je predmet ugovora bio i transport, montaža i puštanje u pogon pumpe od strane tuženog kao prodavca, te da je garancijom o utrošku električne energije tuženi garantovao da će potrošnja električne energije u prosjeku biti 0,80 KM/m2 za period grijne sezone. Također, da je prvostepeni sud ukazao da prema nalazu i mišljenju vještaka mašinske struke navedenim ugovorom stranke nisu definisale sve elemente sistema grijanja i hlađenja apelantovog stambenog objekta, te da prosječna potrošnja električne energije nije definisana uslovima korištenja pumpe, da nije definisano toplotno opterećenje i grijna površina stambenog objekta, temperatura prostorija, dnevni prekidi grijanja i dodatni potrošači toplote (bojler, sanitarne vode), pa se ne zna pod kojim uslovima se postiže utrošak električne energije od 0,80 KM/m2 iz date garantne izjave. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da apelant svoj tužbeni zahtjev, pored ostalog, zasniva na činjenici da predmetna toplotna pumpa troši više električne energije od 0,80 KM/m2, koliko je garantovani iznos prosječne potrošnje u grijnoj sezoni. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant izvođenjem dokaza vještačenja putem vještaka mašinske struke nije dokazao da ova činjenica uopće postoje, te da prema tome nije ni dokazao da navedena činjenica postoji zbog nedostataka na predmetnoj pumpi ili zbog propusta tuženog u njenoj montaži i puštanju u rad. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke proizlazi da navedenim ugovorom stranke nisu definisale sve elemente sistema grijanja i hlađenja apelantovog stambenog objekta na način koji bi apelantove prigovore u vezi potrošnje električne energije činili osnovanim. Također, Kantonalni sud je naveo da prema odredbama čl. 501. i 504. Zakona o obligacionim odnosima kupac može raskinuti ugovor kad stvar u garantnom roku ne funkcioniše ispravno i kad prodavač ne izvrši u razumnom roku ispravku ili zamjenu iste, dok apelant nije dokazao da tužbeni zahtjev ima osnovanost u neispravnosti predmetne pumpe. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim prigovorima, ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini osporava način na koji su redovni sudovi cijenili dokaze, konkretno nalaz i mišljenje vještaka, te način na koju su utvrdili činjenično stanje. Naime, apelant navodi da je tražio raskid ugovora zato što geotermalna pumpa troši mnogo više električne energije nego što je tuženi garantovao apelantu, tačnije da je predmet garancije tuženog bila i potrošnja električne energije. Također, apelant navodi da je vještak utvrdio da je geotermalna pumpa trošila daleko više električne energije od garantovane.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević