Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-239/19 (I. Đ.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Aktivna legitimacija
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-239/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-239/19, rješavajući apelaciju Ivice Đereka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivica Đerek protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mal 032234 18 Gž 3 od 29. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Đerek (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Jerko Gavran advokat iz Posušja, podnio je 15. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Mal 032234 18 Gž 3 od 29. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da isplati tužitelju (R.B.) određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju odluke prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da je na osnovu iskaza svjedoka utvrđeno da je apelant angažovao tužitelja za obavljanje građevinskih radova u Makarskoj i Osoju, te stoga zaključio da je tužitelj aktivno legitimisan u predmetnom postupku. Takođe je naveo se u konkretnom slučaju ne radi o radnom odnosu, bez obzira na činjenicu da je za vrijeme radova u Makarskoj prijavio tužitelja u preduzeće GTP Vrgograd, jer nije postojao zaključen ugovor o radu. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu, te ukazao da je ugovor o djelu, shodno odredbi člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovor kojim se izvođač radova obavezuje obaviti određeni posao, kao što je izvršenje fizičkog ili intelektualnog rada, a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu. Nadalje je ukazao da je odredbom člana 73. ZOO propisano da se ugovor za čije se zaključenje zahtjeva posebna forma, smatra punovažnim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane u cjelini ili pretežnom dijelu ispunile obavezu koja iz njega nastaje. S tim u vezi je istakao da iz izjava svjedoka kao i izjave samog apelanta proizilazi da je tužitelj po dogovoru izvršio sve građevinske radove za koje je angažovan, te da je za plaćanje naknade za njegov rad bio zadužen apelant, te je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju pasivno legitimisan. Prvostepeni sud je naveo da je utvrđeno da je tužitelj obavio radove za koje je bio angažovan i da je vodio urednu evidenciju radnih sati iz koje proizilazi da mu apelant nije isplatio cjelokupnu naknadu iz zaključenog ugovora o djelu. S tim u vezi je naglasio da vrijednost naknade za tužiteljev rad nije ugovorena, te da ju je sud utvrdio uzimajući u obzir vrijednost rada, vrijeme potrebno za izvršenje tog rada i uobičajenu naknadu za tu vrstu rada, shodno odredbi člana 623. ZOO, a na osnovu iskaza svjedoka koji su izjavili da dnevnica za tu vrstu poslova iznosi 4,5 eura. U vezi istaknutog prigovora zastare prvostepeni sud je naveo da je tužitelj kao izvođač radova obavio za apelanta rad 1. maja 2013. godine, pa s obzirom da je odredbom člana 371. ZOO propisan rok zastare od pet godina i da je tužitelj tužbu podnio 26. februara 2014. godine, zaključio da je taj prigovor neosnovan.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi jasan i nedvosmislen zaključak da postoji apelantov dug prema tužitelju za obavljene radove, te zaključio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno postupio kad je odlučio kada je usvojio tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je došlo do povrede odredaba člana 8. i 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je prvostepeni sud cijenio provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da obrazloženje sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Takođe je istakao da je prvostepeni sud dao valjane razloge u pogledu istaknutih prigovora nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te prigovora zastare, te slijedom navedenog zaključio da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije postupio po uputama iz riješenja drugostepenog suda.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da prvostepeni sud nije postupio po uputama iz drugostepene presude, pa su ostali sporni aktivna i pasivna legitimacija, pravni osnov, visina i zastara predmetnog potraživanja koje je sud propustio obrazložiti. Ističe da je potvrđivanjem prvostepene presude, na koji način je odstupio od stava zauzetog u ranije dvije odluke (kojima je u predmetnom postupku ukidana prvostepena presuda i predmet vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak), Kantonalni sud narušio „princip pravne sigurnosti“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonlni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-239/19 (I. Đ.) | Sudska praksa | Aktio