Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1856/17 (V. Č.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1856/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1856/17, rješavajući apelaciju Venese Čatak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Venese Čatak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 114201 17 Rev od 4. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Venesa Čatak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnijela je 11. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 114201 17 Rev od 4. aprila 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 114201 15 P 3 od 11. jula 2016. godine obavezana je tužena Republika Srpska, MUP Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) da isplati apelantici iznos od 50.967,95 KM po osnovu naknade neisplaćenih plata u vremenskom periodu od 19. januara 2009. godine do 28. februara 2010. godine (u daljnjem tekstu: sporni period 2009. i 2010. godine) i u periodu od 3. maja 2012. godine do 31. augusta 2015. godine (u daljnjem tekstu: period od 2012. do 2015. godine), zatim iznos od 28.500,63 KM po osnovu zakonske zatezne kamate obračunate na iznos neisplaćenih plata do 5. marta 2016. godine ili ukupan iznos od 79.468,58 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 5. marta 2016. godine do isplate. Obavezana je tužena da nadoknadi apelantici troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, koji su precizirani u presudi, utvrdio da je apelantičin preminuli suprug Nermin Čatak (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug) bio zaposlen kod tužene kao policajac, te da mu je rješenjima prvostepene i drugostepene disciplinske komisije izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je presudama Osnovnog (19. maja 2009. godine) i Okružnog suda (11. decembra 2009. godine) usvojen tužbeni zahtjev apelantičinog supruga, te su kao nezakonita poništena navedena rješenja disciplinske komisije i naloženo njegovo vraćanje na rad i isplata plata za period i u iznosu pobliže navedenom u izreci navedenih presuda. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelantičin suprug vraćen na posao 1. marta 2010. godine, te su mu isplaćene naknade plata od dana prestanka radnog odnosa do 19. januara 2009. godine, a nisu mu isplaćene naknade plata za sporni period 2009. i 2010. godine. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je presudom Vrhovnog suda od 25. oktobra 2011. godine usvojena revizija tužene i preinačena drugostepena odluka, te tužbeni zahtjev apelantičinog supruga u cijelosti odbijen. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4429/11 od 24. aprila 2015. godine, usvojio apelaciju apelantičinog supruga i utvrdio povredu prava na pravično suđenje, ukinuo presudu Vrhovnog suda od 25. oktobra 2011. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. U ponovnom postupku Vrhovni sud je donio presudu od 30. juna 2015. godine kojom je reviziju tužene odbio, nakon čega je apelantičin suprug ponovo vraćen na posao 1. septembra 2015. godine. Također, Osnovni sud je utvrdio da je apelantičin suprug preminuo prije donošenja prvostepene presude, nakon čega je 17. juna 2016. godine donio rješenje o prekidu predmetnog postupka, a rješenjem od 7. jula 2016. godine, po apelantičinom prijedlogu, nastavio predmetni parnični postupak, označavajući apelanticu kao tužiteljicu.
4. Osnovni sud je naveo da se na konkretan sporni odnos primjenjuju odredbe Zakona o radu – Prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR), i to odredba člana 118. ZOR-a, koju je citirao, naglasivši da u konkretnom slučaju nije protekao rok propisan citiranom odredbom. Naime, Osnovni sud je naveo da je tužba, za isplatu neisplaćenih plata za sporni period 2009. i 2010. godine podnesena 7. marta 2011. godine, odnosno u roku od 30 dana od dana dostavljanja pravosnažne presude tog suda od 19. maja 2009. godine (kojom je tužena obavezana da vrati apelantičinog supruga na rad i isplati mu određeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata za period pobliže naveden u izreci te presude). Kada je u pitanju blagovremenost preostalog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih plata za vremenski period od 2012. do 2015. godine, Osnovni sud je istaknuo da je apelantičin suprug imao mogućnost zahtijevati u zakonskom roku vraćanje na rad u smislu odredbi čl. 215. i 217. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), tek nakon donošenja odluke Vrhovnog suda od 3. juna 2015. godine [kojom je konačno utvrđeno da mu je nezakonito prestao radni odnos]. Stoga se jednogodišnji rok za podnošenje tužbe može računati, tek od donošenja navedene revizione odluke. Osnovni sud je pojasnio da bi svako ranije podnošenje tužbe (prije donošenja revizione odluke od 30. juna 2015. godine), bilo preuranjeno, tako da apelantičin suprug nije bio prekludiran u momentu podnošenja tužbe i uređenog tužbenog zahtjeva od 21. oktobra 2015. godine, a posebno imajući u vidu da je vraćen na rad 1. septembra 2015. godine.
5. Kada je u pitanju osnovanost tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istaknuo da nezakonito postupanje tužene (poslodavca) uslovljava njenu obavezu da apelantičinom suprugu nadoknadi štetu shodno odredbi člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a u vezi sa odredbom člana 154. ZOO i člana 130. ZOR-a, odnosno uspostavi stanje koje je prethodilo donošenju nezakonitih akata. Osnovni sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, dok je odluku o kamati donio u skladu sa odredbama člana 277. stav 1. ZOO, u vezi sa odredbom člana 324. stav 1. ZOO.
6. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 71 0 P 114201 16 Gž od 24. oktobra 2016. godine kojom je povodom žalbe tužene, a po službenoj dužnosti preinačio presudu Osnovnog suda od 11. jula 2016. godine, u dosuđujućem dijelu odluke o zahtjevu za plaćanje zakonskih zatezni kamata, tako da je obavezao tuženu da apelantici plati zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga od 50.967,95 KM počev od 5. marta 2016. godine do isplate, i obračunate zakonske zatezne kamate do 5. marta 2016. godine na isti iznos glavnog duga u iznosu od 28.500,63 KM, dok je žalba tužene odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u ostalom dosuđujućem dijelu.
7. Okružni sud je neosnovanost žalbenih prigovora o neblagovremenosti tužbe u pogledu zahtjeva za isplatu plata i neosnovanost ocjene nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke na utvrđene iznose naknade plata detaljno pojasnio na strani 2 i 3 obrazloženja presude, a djelimičnu osnovanost žalbe u dijelu plaćanja zakonskih zateznih kamata na strani 3 obrazloženja.
8. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda je u pogledu odluke o obavezivanju tužene na plaćanje zakonskih zateznih kamata, zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 279. ZOO. Naime, Okružni sud je istaknuo da je izrekom prvostepene presude utvrđena obaveza tužene da apelantici plati na iznos glavnog duga od 50.967,95 KM zakonske zatezne kamate u apsolutnom novčanom iznosu obračunatom do 5. marta 2016. godine, a zatim na zbirni iznos glavnog duga i zakonske zatezne kamate obračunate do navedenog dana, tužena je obavezana da plati zakonske zatezne kamate od 5. marta 2016. godine do isplate. Okružni sud je pojasnio da je na taj način tužena, protivno stavu 1. člana 279. ZOO, obavezana da apelantici isplati zakonsku zateznu kamatu i na iznos dospjele, a neisplaćene zatezne kamate.
9. Odlučujući o reviziji tužene Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 114201 17 Rev od 4. aprila 2017. godine reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude ukinuo u dijelu kojim je apelantici dosuđeno 12.543,30 KM na ime neisplaćene plate za sporni period 2009. i 2010. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 5. marta 2016. godine i 12.543,30 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate za sporni period 2009. i 2010. godine (u izreci je očiglednom greškom navedeno od 19. januara 2009. godine do 29. februara 2016. godine), te tužba u tom dijelu odbačena. U preostalom dijelu revizija je odbijena.
10. Vrhovni sud je naveo da je apelantičin suprug tužbom od 7. marta 2011. godine tražio da se tužena obaveže da mu na ime neisplaćenih plata za sporni period 2009. i 2010. godine isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 1. marta 2010. godine. Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 118. stav 2. ZOR-a, koju je citirao, naglasivši da je apelantičin suprug u izvršenju presude Osnovnog suda od 19. maja 2009. godine, vraćen na rad 1. marta 2010. godine, kada su mu isplaćene i plate za određeni period u ukupnom iznosu pobliže navedenom u izreci te presude sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantičin suprug već tada, 1. marta 2010. godine, imao saznanja da mu nisu isplaćene plate za sporni period 2009. i 2010. godine. Mada je, shodno odredbama člana 217. ZIP-a, u postupku izvršenja presude Osnovnog suda od 19. maja 2009. godine, apelantičin suprug mogao da traži da se odredi izvršenje radi naplate plata od pravosnažnosti odluke do vraćanja na rad, činjenica je, da takav prijedlog u postupku izvršenja nije istaknuo. Kako je tužbu, za isplatu neisplaćenih plata za sporni period 2009. i 2010. godine, apelantičin suprug podnio 7. marta 2011. godine, tj. po proteku godinu dana od dana kada je saznao (1. marta 2010. godine) da mu nisu isplaćene plate za taj period, Vrhovni sud je ocijenio da je tužba u tom dijelu neblagovremena. Prema mišljenju Vrhovnog suda, na ovakav zaključak je bez uticaja činjenica, da je apelantičin suprug u roku od 30 dana od dana dostavljanja pravosnažne presude, tražio izvršenje presude Osnovnog suda od 19. maja 2009. godine, jer nije koristio svoje pravo, da shodno odredbama člana 217. ZIP-a, zatraži dozvolu izvršenja radi naplate plata od pravosnažnosti presude do vraćanja na posao.
11. S druge strane, Vrhovni sud je neosnovanost revizijskih prigovora o neblagovremenosti tužbe u pogledu zahtjeva za isplatu plata za period od 2012. do 2015. godine detaljno pojasnio na strani 4 obrazloženja presude.
Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelantica navodi da se suština predmetnog spora sastoji u tome da je Vrhovni sud djelimično preinačio presude Osnovnog i Okružnog suda na bazi zaključka da blagovremenost (zastaru) podnesene tužbe treba cijeniti prema ranije donesenoj presudi Okružnog suda od 11. decembra 2009. godine. Apelantica smatra da je ovakav stav pogrešan iz razloga što Vrhovni sud nije cijenio pravno dejstvo naknadno donesenih sudskih odluka u ovom predmetu. Naime, apelantica je navela da je presudama Osnovnog (19. maja 2009. godine) i Okružnog suda (11. decembra 2009. godine) usvojen tužbeni zahtjev njenog supruga, da je nakon toga Vrhovni sud presudom od 25. oktobra 2011. godine usvojio reviziju tužene i obje nižestepene presude stavio van snage, što je značilo da su odluke tužene kojima je apelantičinom suprugu utvrđen prestanak radnog odnosa ostale na snazi, te da je prestala obaveza tužene da mu isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata. Apelantica je navela da je u tom trenutku otpao i pravni osnov apelantičinog supruga da može zahtijevati naplatu neisplaćenih plata za sporni period 2009. i 2010. godine po tužbi koju je podnio 7. marta 2011. godine. Nadalje, apelantica je navela da je Ustavni sud donio odluku broj AP-4429/11 od 24. aprila 2015. godine kojom je usvojio apelaciju, ukinuo presudu Vrhovnog suda od 25. oktobra 2011. godine i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. U ponovnom postupku Vrhovni sud je donio presudu od 30. juna 2015. godine kojom je reviziju tužene odbio. Apelantica je istaknula da tek od donošenja presude Vrhovnog suda od 30. juna 2015. godine treba računati rokove za utvrđivanje blagovremenosti tužbe (zastare). Relevantni propisi
14. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
15. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07 i 29/10) koji u relevantnom dijelu glasi:
Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje Član 215.
(1) Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad, odnosno službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.
(2) Smatra se da je radnik stekao pravo da podnese prijedlog iz stava 1. ovog člana po protoku roka za dobrovoljno izvršenje određeno u izvršnoj ispravi.
Nadoknada plate u slučaju vraćanja zaposlenog na rad Član 217.
(1) Tražilac izvršenja koji je podnio prijedlog da bude vraćen na rad, odnosno u službu, može predložiti da sud donese rješenje kojim će odrediti da mu je izvršenik dužan isplatiti na ime plate mjesečne iznose dospjele od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, te odrediti izvršenje radi naplate dosuđenih iznosa.
(2) Prijedlog za naknadu može se spojiti s prijedlogom za izvršenje radi vraćanja na rad ili može biti podnesen naknadno do završetka izvršnog postupka.
(3) Rješenje kojim se prijedlog za naknadu prihvata ima dejstvo rješenja kojim se utvrđuje postojanje obaveze izvršenika i dejstvo rješenja o izvršenju.
(4) Izvršenik može predložiti da se rješenje iz stava 3. ovog člana stavi izvan snage, ako su se nakon njegovog donošenja izmijenile okolnosti na osnovu kojih je doneseno. (5) Mjesečna nadoknada plate određuje se u iznosu koji bi tražilac izvršenja ostvario da je bio na radu. Mjesečna nadoknada obuhvata i plaćanje poreza, te drugih davanja po osnovi plate.
(6) Tražilac izvršenja može svoje pravo na naknadu ostvarivati i u posebnom postupku pred sudom.
(7) Ako je sud djelimično prihvatio zahtjev za isplatu naknade, uputiće tražioca izvršenja da ostatak ostvaruje u postupku pred sudom.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, Vrhovni sud, za razliku od Osnovnog i Okružnog suda, ocijenio da je neblagovremena tužba apelantičinog supruga u odnosu na dio potraživanja na ime neisplaćenih plata za sporni period 2009. i 2010. godine i pri tome se pozvao na odredbe člana 118. ZOR-a, zbog čega je ocijenio da je tužba u tom dijelu neblagovremena u smislu navedenog člana, te u vezi sa čl. 215. i 217. ZIP-a. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOR-a i ZIP-a sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević