Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1819/18 ("Mack" d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1819/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1819/18, rješavajući apelaciju "Mack" d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i (3) točka e) i (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Mack" d.o.o. Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. prosinca 2014. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 070181 13 U od 21. listopada 2014. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Mack" d.o.o. Brčko protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 099082 17 Už od 12. siječnja 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 099082 16 U od 8. rujna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "Mack" d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. ožujka 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 099082 17 Už od 12. siječnja 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 099082 16 U od 8. rujna 2017. godine, te protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. prosinca 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 96 0 U 070181 13 U od 21. listopada 2014. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 21. listopada 2014. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda od 23. prosinca 2014. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena radi poništenja rješenja tužene (Apelacione komisije Ureda Gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine) od 3. rujna 2013. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Direkcije za financije Porezne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) od 29. srpnja 2013. godine (kojim je odbačen kao neblagovremen prijedlog za stavljanje van snage Rješenja o brisanju poslovnog subjekta iz registra poreznih obveznika od 29. travnja 2009. godine).
3. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 8. travnja 2015. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv istih odluka, povodom koje je Ustavni sud donio odluku broj AP-1664/15 od 27. veljače 2018. godine kojom je apelacija podnesena protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. prosinca 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 96 0 U 070181 13 U od 21. listopada 2014. godine, odbačena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
4. Osporenom odlukom Osnovnog suda od 8. rujna 2017. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda 12. siječnja 2018. godine, odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja tužene od 6. srpnja 2016. godine. Navedenim rješenjem tužene odbijen je zahtjev apelanta za poništavanje i ukidanje po pravu nadzora rješenja tužene od 3. rujna 2013. godine, te rješenja Porezne uprave od 29. travnja 2009. i 29. srpnja 2013. godine (stavak I izreke). Odbijen je apelantov zahtjev da se rješenje tužene od 3. rujna 2013. godine, te rješenja Porezne uprave od 29. travnja 2009. i 29. srpnja 2013. godine, proglase ništavim (stavak II izreke). Odbijen je apelantov zahtjev za obnovu postupka koji je okončan rješenjem tužene od 3. rujna 2013. godine (stavak III izreke).
5. U obrazloženju rješenja tužene od 6. srpnja 2016. godine, u pogledu zahtjeva za poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora, navedeno je da se apelant pozvao na odredbu članka 243. stavak 1. točka 4. Zakona o upravnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZUP) kojom je propisano da će rješenje koje je konačno u upravnom postupku, tužena poništiti po pravu nadzora ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje. Pri tome, tužena je navela da apelant za svoju tvrdnju (da je rješenje od 29. travnja 2009. godine doneseno pod pritiskom kad je kreiran i zapisnik o navedenoj kontroli) nije predočio niti jedan elementarni dokaz ili činjenicu iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je navedeno rješenje stvarno doneseno kao posljedica prisile, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje, na osnovu čega je tužena utvrdila da je zahtjev u ovom dijelu apstraktan, subjektivan i neutemeljen. Nadalje, u pogledu zahtjeva za oglašavanje rješenja ništavim, tužena je navela da samo pozivanje apelanta na zakonske odredbe i navođenja „da su povrede postupka apsolutno bitne povrede koje čine prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje apsolutno ništavim“, bez podvođenja sadržaja rješenja pod točno određenu odredbu članka 247. ZUP-a i bez elementarnih dokaza za za takve ili slične tvrdnje, ne mogu dovesti do usvajanja zahtjeva za oglašavanje rješenja ništavim. Nadalje, u pogledu zahtjeva za obnovu postupka, okončanog rješenjem od 3. rujna 2013. godine, tužena je navela da se apelantov zahtjev zasniva na tvrdnji da se izuzetno obnova postupka može tražiti i poslije roka od pet godina od dana dostavljanja konačnog rješenja stranci, iz razloga navedenih u članku 230. točka 2., 3. i 5. ZUP-a. U vezi s tim, tužena je navela da je apelant u svom zahtjevu istakao činjenicu da sjedište firme nije u Brčkom, Trg mladih, broj 4, nego u Brčkom Danila Kiša, broj 10, međutim, apelant ničim nije dokazao niti je pokušao dokazati uzročno posljedičnu vezu svojih navoda sa sadržajem navedene zakonske odredbe, čime nije bilo ni mjesta udovoljavanju apelantovom zahtjevu.
6. U obrazloženju osporene presude Osnovni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio obrazloženje tužene, s obzirom da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene prava.
7. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da u pogledu navoda apelanta da je "upravni sud bio dužan riješiti ovu upravnu stvar na osnovu održane usmene rasprave, jer se radi o obnovljenom upravnom sporu u ovoj pravnoj stvari", valja ukazati da je prema odredbi članka 29. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima Brčko distrikta BIH (u daljnjem tekstu: ZUS) upravni sud obvezan sam utvrditi činjenično stanje i na podlozi tako utvrđenog činjeničnog stanja rješiti upravnu stvar presudom, odnosno rješenjem kada je, između ostalog, u istom upravnom sporu već jednom poništen upravni akt. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da se apelant pozvao na Presudu Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. prosinca 2014. godine i Presudu Osnovnog suda broj 96 0 U 070181 13 U od 21. listopada 2014. godine. Imajući u vidu da navedenim presudama osporeni upravni akti nisu poništeni, Apelacioni sud je zaključio da prema članku 29. stavak 3. ZUS-a ne postoji obveza upravnog suda da sam utvrdi činjenično stanje. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da je u skladu sa člankom 27. stavak 1. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno ocjenio da u predmetnom postupku zbog složenosti upravne stvari ili radi boljeg razumjevanja nije potrebno održati usmenu raspravu.
Apelacioni navodi
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člakna II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant svoje navode o povredama navedenih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, pravo na osobnu slobodu i sigurnost itd.), ali te tvrdnje nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1), stavak (3) točka e) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka e) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.Ustavni sud već odlučivao (u pogledu Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 070181 14 Už od 23. prosinca 2014. godine i Presude Osnovnog suda broj 96 0 U 070181 13 U od 21. listopada 2014. godine)
10. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji osporava iste odluku koje su bile predmet njegove ranije podnesene apelacije o kojoj je Ustavni sud već donio odluku u predmetu broj AP-1664/15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena o pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
II.U odnosu na presudu Presude Apelacionog suda broj 96 0 U 099082 17 Už od 12. siječnja 2018. godine i Presude Osnovnog suda broj 96 0 U 099082 16 U od 8. rujna 2017. godineprima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Apelacioni sud i Osnovni sud, kao i upravni organi, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Osim toga,Ustavni sud ima u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao ranije u postupku pred redovnim sudovima, a koje navode su razmotrili Osnovni i Apelacioni sud, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesenaosporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka e) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević