Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5067/17 (R. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5067/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5067/17, rješavajući apelaciju Radovana Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Petrovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 227359 16 Rsž od 14. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Bojana Duka- Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 227359 17 Rev od 31. avgusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 227359 16 Rsž od 14. marta 2017. godine.

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske od 31. avgusta 2017. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda od 14. marta 2017. godine.

3. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1358/17 od 18. jula 2017. godine, u odnosu na predmet AP-2496/17, konstatuje se da je presuda Kantonalnog suda od 14. marta 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

4. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 227359 15 Rs od 1. jula 2016. godine utvrđeno je da je tuženi „Gradsko groblje“ JK a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) nezakonito otkazao apelantu ugovor o radu sa 24. novembrom 2014. godine, pa se poništavaju odluke tuženog od 20. i 7. novembra 2014. godine, slijedom čega se tuženi obavezuje da apelanta vrati na rad, na način bliže opisan u izreci presude, te da mu isplati naknadu izgubljene plate za određeni vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom, te obračunatu zakonsku zateznu kamatu na neisplaćene plate za određeni period, kao i da na iznose dosuđenih plata na ime apelanta uplati poreze i doprinose nadležnim fondovima. Apelant je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknada na ime toplog obroka i naknade za prevoz sa zakonskim zateznim kamatama, te obračunatu zakonsku zateznu kamatu na ove naknade, sve to za određene vremenske periode, te zahtjevom za uplatu poreza i doprinosa na ove iznose. Tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

5. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je apelant bio pravilno obaviješten o vođenju disciplinskog postupka protiv njega i da li mu je pružena mogućnost da bude saslušan i iznese odbranu. U vezi s tim je naveo da je direktor tužene Zahtjevom za pokretanje disciplinskog postupka protiv apelanta pokrenuo disciplinski postupak. Dalje je naveo da je apelantu stavljeno na teret da je počinio težu povredu radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 6. Zakona o radu i člana 8. tačka 6. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika, a koja povreda je preciznije opisana u obrazloženju presude. Takođe je ukazao da je apelant bio na bolovanju od 7. oktobra 2014. godine, a da je rješenjem tužene apelant privremeno udaljen sa posla. Zatim je naveo da je disciplinska komisija tuženog održala disciplinsku raspravu na kojoj je utvrdila da su zahtjev, rješenje o suspenziji i poziv za disciplinsku raspravu dostavljeni apelantu putem oglasne table, jer se apelant nije odazvao na poziv da mu se ta pismena uruče. Osnovni sud je naveo da je disciplinska komisija utvrdila da je apelant odgovoran za težu povredu radne obaveze za koju mu je izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu, te da je ta odluka istaknuta na oglasnu tablu tuženog, a putem poštanske službe dostavljena na adresu apelanta (protiv te odluke apelant je podnio zahtjev za zaštitu prava koji je odbijen odlukom tuženog i potvrđena odluka o otkazu ugovora o radu).

6. Osnovni sud je ukazao da u smislu odredaba člana 128. stav 1. Zakona o radu ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan mu je omogućiti da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti. Osnovni sud je istakao da tuženi nije dokazao da je apelanta obavijestio o razlozima vođenja disciplinskog postupka, o činjenicama i dokazima protiv njega, niti o načinu na koji se može izjasniti o okolnostima povrede i iznijeti svoju odbranu, odnosno da se takvima ne mogu smatrati navodi tuženog da je apelant pozivan telefonom da preuzme pismena, isticanje na oglasnu tablu, te u međuvremenu pokušaj uručenja lično putem tehničkog sekretara (apelant osporava i navodi da u to vrijeme nije dolazio u firmu). Osnovni sud je naveo da apelant jeste bio u prostorijama tuženog na dan održavanja disciplinske rasprave i da je tuženom podnio podnesak naslovljen kao žalba, ali ta činjenica kod prednjeg utvrđenja nije od uticaja na drugačiji zaključak u pogledu uskraćivanja apelantu prava na odbranu. Osnovni sud je istakao da tuženi nije dokazao osnovanost navoda o težoj povredi radne obaveze od strane apelanta, jer osim izjave radnice tuženog, na osnovu čije izjave je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak, tuženi nije izveo druge dokaze o osnovanosti njenih tvrdnji, odnosno njene tvrdnje nisu potvrđene od strane prisutnih svjedoka.

7. Presudom Okružnog suda od 14. marta 2017. godine uvažena je žalba tuženog, preinačena presuda Osnovnog suda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje da mu je tuženi nezakonito otkazao ugovor o radu, da se ponište odluke tuženog od 20. i 7. novembra 2014. godine, te obaveže tuženi da apelanta vrati na rad, na način bliže opisan u izreci presude i da mu isplati predmetne naknade, preciznije navedene u izreci presude.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je ukazao da je na osnovu odredaba člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku riješio da o žalbi tuženog odluči nakon održavanja rasprave i ponovnog izvođenja dokaza, saslušanjem apelanta i ostalih svjedoka. Okružni sud je naveo da je obaveza poslodavca da omogući radniku odbranu od otkaza ugovora o radu koji je uzrokovan ponašanjem radnika uvijek kada je to s obzirom na okolnosti moguće. U vezi s tim je naveo da su radnici tuženog, kao svjedoci potvrdili u svojim iskazima da su apelantu pokušali dostaviti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, odluku o udaljenju s posla i poziv na raspravu tako što je 24. oktobra 2014. godine apelant pozvan telefonom da dođe u prostorije tuženog i preuzme pismena, ali da on nije odgovorio na poziv, nakon čega su istog dana pismena objavljena na oglasnoj ploči u zgradi uprave tuženog. Nadalje je ukazao da su isti svjedoci potvrdili da je apelant 29. oktobra 2014. godine došao u prostorije tuženog i tom prilikom je tehnički sekretar tuženog pokušala neposredno da mu uruči zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i poziv za raspravu, ali da je apelant odbio da ih primi (o navedenom je sačinjena službena zabilješka). Okružni sud je naveo da su to posebne okolnosti slučaja koje ukazuju da je apelant u toj fazi disciplinskog postupka izbjegavao da primi pismena koja tuženi pokušava da mu uruči. Zatim je ukazao da činjenica da je apelant došao u prostorije tužene prije početka zasjedanja disciplinske komisije i lično predao podnesak naslovljen kao žalba u kojem je naveo da nije počinio povredu radne obaveze, te tom prilikom obavijestio komisiju da je na bolovanju i da nije psihički sposoban da prisustvuje raspravi, potvrđuje da je apelant prije održavanja rasprave znao koje mu radnje tuženi stavlja na teret. Okružni sud je istakao da je iz navedenog podneska jasno da je apelant znao zbog čega se protiv njega vodi postupak i da mu je poznato mjesto i vrijeme zasjedanja komisije, na koji način je učestvovao u postupku pismeno negirajući da je počinio povredu za koju se tereti. Okružni sud je naveo da je apelant bio na bolovanju, ali da spriječenost za rad ne znači istovremeno spriječenost za učestvovanje u disciplinskom postupku. Okružni sud je istakao da iz dokaza koje je apelant u tom smislu dostavio (bliže navedeni u obrazloženju presude) ne proizilazi da nije sposoban samostalno učestvovati u postupku, a da u tom pravcu na pripremnom ročištu nije predlagao medicinsko vještačenje.

9. Pored toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno cijenio iskaze svjedoka koji su imali neposredna saznanja o ponašanju apelanta i radnice tuženog neposredno prije, u toku i nakon spornog događaja. Okružni sud je ukazao da je prihvatio kao istinit iskaz radnice tuženog (na osnovu čije izjave je pokrenut postupak protiv apelanta) kao svjedoka koja je opisala šta se dešavalo tokom spornog događaja, te je navela da je sve mogla čuti i njena kolegica, inače apelantova sestra, koja je u tom momentu ustala od radnog stola i stala između nje i apelanta, pokušala ga smiriti, a da je u tom trenutku ušao još jedan radnik tuženog, te da su izveli apelanta iz prostorije (ove navode je potvrdio i taj radnik, kao svjedok, u dijelu događaja u kojem je učestvovao). Zatim je naveo da nije prihvatio kao tačan iskaz apelantove sestre, kao ni apelantovu izjavu da nije galamio i fizički pokušao da napadne radnicu tuženog, niti da je prijetio njoj i direktoru, jer su protivni iskazima ostalih svjedoka i nisu logični, jer da je apelant normalno razgovarao sa radnicom ne bi bilo potrebe da njegova sestra ustaje sa radne pozicije, postavlja se između apelanta i radnice i da ga smiruje i udaljava iz prostorije. Jedan od svjedoka je potvrdio da je po nalogu direktora tužene otišao da provjeri da li je apelant napao radnicu, te je izjavio da ju je zatekao u skladištu gdje se zaključala i da nije željela napustiti skladište do dolaska policije. Okružni sud je ukazao da je tuženi pravilno utvrdio da je apelant počinio težu povredu radne obaveze, ali je istakao da nije utvrdio da je apelant zaista uhvatio rukama radnicu za ramena, već da je to pokušao, a što nije od uticaja za pravilno podvođenje ostalih utvrđenih apelantovih radnji pod težu povredu radne obaveze nasilničkog ponašanja prema poslodavcu i drugim radnicima, propisanu odredbama člana 98. stav 2. tačka 6. Zakona o radu.

10. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je zaključak Okružnog suda da je tužena pokušala dostaviti pismena i da je on odbio prijem, te da se zbog toga smatra da je uredno obaviješten o razlozima, mjestu i vremenu održavanja disciplinske rasprave, nepravilan i nezakonit. Takođe ukazuje da je Okružni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze u odnosu na radnje koje su mu stavljene na teret kao teža povreda radne obaveze, te naveo da je iskaz radnice (na osnovu čije izjave je pokrenut disciplinski postupak) nekoliko puta mijenjala iskaz u toku postupka, da su iskazi pojedinih svjedoka prihvaćeni samo djelimično u dijelu koji terete apelanta, te da apelantov iskaz nije cijenjen. Apelant navodi da je u vrijeme održavanja disciplinske rasprave bio na bolovanju i da je dokaz o spriječenosti da prisustvuje raspravi analiziran selektivno. Apelant smatra da je Okružni sud nepravično na apelanta prenio teret dokazivanja da nije počinio težu povredu radne obaveze.

Relevantni propisi

11. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) prečišćeni tekst, u relevantnom dijelu glasi:

Član 98. stav 2. tačka 6.

U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:

6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, Član 128. stav 1.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud nalazi da apelant, u suštini, ukazuje da su proizvoljno cijenjeni dokazi, odnosno da su proizvoljno utvrđene činjenice, te da je proizvoljno primjenjeno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za odlučenje, u čemu Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5067/17 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio