Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7432/18 (S. V.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7432/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7432/18, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. V.

protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 026042 16 Gž od 2. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 026042 15 P od 1. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Šerif Nadarević, advokat iz Cazina, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem teksu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 026042 16 Gž od 2. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 026042 15 P od 1. jula 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (A. Č.) vrati zajam u iznosu od 21.420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.994,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza tužitelja prvostepeni sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, odnosno da je tužitelj dokazao postojanje bitnih činjenica na kojima zasniva svoj tužbeni zhtjev. Nadalje, da apelant (kao tuženi) u postupku pred prvostepenim sudom nije izveo niti jedan dokaz, dok je njegove navode iz odgovora na tužbu prvostepeni sud cijenio kao neosnovane i paušalne. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je teret dokazivanja činjenica koje idu u prilog apelantu, bio na njemu, a u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega apelant snosi posljedice nedokazivanja činjenica na koje ukazuje u žalbi, te se apelantovi žalbeni navodi, koji se odnose na pogrešno i nepotupuno utvrđeno činjenično stanje, smatraju paušalnim i neosnovanim. U odnosu na apelantov prigovor zastare potraživanja, Katonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedeni prigovor nije osnovan, te da u konkretnom slučaju nije prošao petogodišnji rok zastare potraživanja, propisan odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a s obzirom na to da je tužba podnesena 10. februara 2015. godine, a da je prvi ugovor o zajmu na iznos od 17.000,00 KM zaključen 31. marta 2010. godine, dok su ostali zaključeni u periodu od 23. jula do 5. novembra 2010. godine. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da za valjanost ugovora o zajmu nije propisana pismena forma, ali da je tužitelj ipak dokazao pismenu formu ugovora o zajmu na iznos od 17.000,00 KM, s obzirom na to da iz dokaza koje je izveo tužitelj proizlazi da su stranke 31. marta 2010. godine potpisale dokument pod nazivom „pozajmica“ na navedeni iznos, sa rokom vraćanja od šest mjeseci. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da ni ostali žalbeni navodi nisu bili od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, te da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, zasnovano na dokazima tužitelja, pravilno primjenio odredbe ZOO. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je bespredmetno iznošenje novih činjenica i dokaza u žalbi, u smislu odredbe člana 207. ZPP, budući da apelant nije dokazao da do zaključenja glavne rasprave bez svoje krivnje nije mogao predložiti dokaze.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant smatra da je stavljen u potpuno neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja, kao i da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na obrazloženu odluku, jer nisu naveli jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i na to da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“ i da je u odnosu na apelanta došlo do diskriminacije. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju ovog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7432/18 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio