Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-311/19 (Opština Foča)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-311/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-311/19, rješavajući apelaciju Opštine Foča, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Opština Foča protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 026608 17 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 026608 16 P od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Foča (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Foči, podnio je 18. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 026608 17 Gž od 11. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 026608 16 P od 24. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (D.P.) po osnovu naknade za izvršenu faktičku eksproprijaciju nekretnina (zemljište i garaža) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod kojim osporava tužiočevo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, s obzirom da je između apelanta kao kupca i V.J. kao prodavca zaključen ugovor o kupoprodaji tih nekretnina, na osnovu kojeg ugovora je Osnovni sud donio rješenje o polaganju isprava radi sticanja prava vlasništva na predmetnoj garaži. Takođe je naveo da je pravosnažnom presudom odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik predmetnih nekretnina. Okružni sud je nadalje naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se prema važećem Zakonu o premjeru i katastru Republike Srpske i ranije važećem Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, na predmetnom zemljištu, kao gradskom građevinskom zemljištu, nije moglo zasnovati pravo vlasništva i pravo korišćenja, odnosno posjeda u korist pojedinca bez odluke nadležnog organa, niti formirati posebna katastarska čestica bez odluke o promjeni urbanističkog plana. S tim u vezi je istakao da se predmetne nekretnine u sadašnjim javnim evidencijama vode na imenu tužioca, pa se u konkretnom slučaju radi o pravu vlasništva stečenom na predmetnoj parceli polaganjem isprava kod suda. U skladu sa navedenim, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da tužilac u toku postupka nije dokazao da je zemljište na kome se nalazi garaža stekao na osnovu odredbe člana 52. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) i da u skladu sa članom 4. tada važećeg Zakona o gradskom građevinskom zemljištu nije moglo postojati pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Takođe je naglasio da, shodno navedenom, a suprotno apelantovim navodima, tužilac nije bio u obavezi da stupanjem na snagu Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske podnese zahtjev za upis vlasništva na predmetnoj parceli. Okružni sud je nadalje istakao da je pravo na gradskom građevinskom zemljištu pretvoreno u pravo vlasništva ex lege, temeljem odredbe člana 325. ZSP, te ukazao da bi rješenje o pretvaranju u pravo vlasništva prema odredbi člana 326. stav 1. toga zakona sproveo organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove, da u konkretnom slučaju apelant nije, bez obavještavanja i pozivanja tužioca i bez vođenja bilo kakvog zakonom uređenog postupka, srušio garažu sagrađenu na spornoj nekretnini radi izgradnje stambeno-poslovne zgrade. U konačnici Okružni sud je zaključio da je apelant, kod činjenice da je bez vođenja postupka u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji faktički oduzeo tužiocu vlasništvo na spornoj nepokretnosti, dužan tužiocu, kao vlasniku, isplatiti naknadu za faktički eksproprisanu nepokretnost.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da tužilac ugovorom nije mogao steći pravo svojine na predmetnom zemljištu, koje je bilo u društvenoj svojini, već samo na garaži koja je izgrađena na tom zemljištu, iz razloga što je D.J. bio samo korisnik predmetnog zemljišta i kao takav nije na tužioca mogao prenijeti više prava nego što ih sam ima. Takođe smatra da je tužilac mogao podnijeti zahtjev za upis u zemljišne knjige, što nije učinio, te smatra da je razlog za to činjenica da tužilac ne posjeduje niti jedan dokaz da je vlasnik predmetnog zemljišta. Shodno navedenom, apelant smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o faktičkoj eksproprijaciji i da se tužiočevo potraživanje odnosi na naknadu štete, te iz tog razloga smatra da je predmetno potraživanje zastarilo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da je tužilac vlasnik predmetnog zemljišta i da se shodno tome u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević