Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5776/18 (G. P.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5776/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5776/18, rješavajući apelaciju Gorana Popovića, na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Popović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 005910 14 Uvp od 13. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005910 13 U od 14. siječnja 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ 3/2-1174305790 od 11. lipnja 2013. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje KAS Travnik matični broj 1174305790 od 6. veljače 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Goran Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Bruno Božić odvjetnik iz Travnika, podnio je 17. listopada 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 005910 14 Uvp od 13. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005910 13 U od 14. siječnja 2014. godine, Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar broj FZ 3/2-1174305790 od 11. lipnja 2013. godine i Rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje KAS Travnik matični broj 1174305790 od 6. veljače 2013. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na isplatu invalidske mirovine u Federaciji Bosne i Hercegovine.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju kod Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo, Filijala Zenica, na osnovu privremenog rješenja od 16. lipnja 1992. godine. Rješenjem Javnog fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: MIO RS) od 16. rujna 1994. godine, apelantu (kao korisniku preuzete invalidske penzije kod MIO RS) određen novi iznos mirovine i ponovno određena preuzeta isplata invalidske penzije. Dalje, Vrhovni sud navodi da je apelant po povratku na svoje prebivalište u Federaciji, podnio zahtjev prvostupanjskom organu za preuzimanja isplate njegove invalidske mirovine od strane tuženog, međutim prvostupanjskim rješenjem nadležnog organa je odbijen, uz obrazloženje da u spisu predmeta nema dokaza mu je isplata invalidske penzije vršena na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine do 30. aprila 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da je člankom 141 a. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju propisano da povratnici iz Republike Srpske u Federaciju Bosne i Hercegovine koji su bili korisnici penzija ostvarenih u Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine Sarajevo i kojima je isplata penzija vršena na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine do 30. travnja 1992. godine, od dana podnošenja zahtjeva imaju pravo na penziju kod nositelja osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se prema navedenom stanju stvari jasno vidi da na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine apelantu nije vršena isplata invalidske penzije do 30. aprila 1992. godine, a koji je rok (utvrđen citiranim članom i zakonom) materijalno-pravni prekluzivni rok koji se ne može produžavati. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da apelantu i nije moglo biti priznato pravo na isplatu invalidske mirovine od strane tuženog, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su upravni organi i redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je utvrđeno činjenično stanje i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5776/18 (G. P.) | Sudska praksa | Aktio