Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7052/18 (Tuzlanski kanton - Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzla)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7052/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7052/18, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona - Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tuzlanski kanton - Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 136689 14 Gž od 10. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton - Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 136689 14 Gž od 10. februara 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1508/17 od 11. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 136689 14 Gž od 10. februara 2017. godine, s obzirom da je apelant izjavio reviziju. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda F BiH od 20. novembra 2018. godine apelantova revizija odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Tuzli od 15. novembra 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca S.M. i obavezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode isplati iznos od 16.450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu na ime naknade troškove parničnog postupka isplati iznos od 2.466,97 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužioca. Apelant je u predmetnom postupku učestvovao kao umješač na strani tužene.
4. Osporenom odlukom Kantonalnog suda djelimično su uvažene žalbe tužene i apelanta i prvostepena presuda je preinačena na način da je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode sa iznosa od 16.450,00KM snižen na iznos od 9.870,00 KM, dok su dosuđeni troškovi postupka sa iznosa od 2.466,97 KM sniženi na iznos od 723,00 KM. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužilac pravosnažnom presudom oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je bio u pritvoru od 25. decembra 2007. do 17. novembra 2008. godine, a što je uzrokovalo nelagodu i strah. Kantonalni sud je naveo da je tužilac dokazao postojanje uzročne veze između pretrpljene štete i štetne radnje, te da je prvostepeni sud pravilno zaključio da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Kantonalni sud je dalje naveo da stoje žalbeni prigovori apelanta da su kao zakonski uslovi za određivanje pritvora tužiocu bili i oni koje predviđa odredba člana 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), odnosno da je tužilac prilikom hapšenja pokušao pobjeći, da se krio na više mjesta, te da je nakon intezivne potrage pronađen, što je ukazivalo da bi tužilac svoj boravak na slobodi iskoristio za bjekstvo. Međutim, Kantonalni sud je naveo da sama ta činjenica ne znači da je ispunjen uslov iz člana 439. stav 3. ZKP FBiH da tužiocu ne pripada naknada štete jer je svojim nedopuštenim postupcima prouzrokovao lišenje slobode. Kantonalni sud je istakao da nedopušteni postupci pritvorenog moraju biti posebno dokazani u parnici za naknadu štete i njih mora dokazati tužena strana, koja se na iste poziva, međutim, da iz podataka spisa proizilazi da na ove okolnosti tužena, kao i apelant (umješač), nisu predlagali, niti izvodili dokaze. Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda, zasnovanog na nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, proizilazi kakvi su porodični i životni uslovi tužioca, njegova kriminalna prošlost, te u kojoj mjeri i na koji način je konkretni pritvor uticao na njega. Slijedom iznesenog Kantonalni sud je donio odluku da tužiocu dosudi manji iznos na ime naknade nematerijalne štete, od onog dosuđenog prvostepenom odlukom, jer je smatrao da manji iznos predstavlja primjerenu naknadu. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da nije dokazano da je tužilac svojim nedopuštenim postupcima doveo do svog lišenja slobode, s obzirom da je prilikom hapšenja pokušao pobjeći. Apelant dalje navodi da tužilac nije dokazao postojanje štete niti njenu visinu, te ističe da posljedice boravka u pritvoru nisu nastupile kod tužioca s obzirom da je višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela i da je i ranije boravio u pritvoru/zatvoru.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević