Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-392/19 (PATENT INVEST d.o.o. Beograd)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-392/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-392/19, rješavajući apelaciju PATENT INVEST d.o.o. Beograd, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se koa nedopuštena apelacija koju je podnio PATENT INVEST d.o.o. Beograd protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090389 18 Gž 2 od 19. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090389 15 P od 9. avgusta 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

1. PATENT INVEST d.o.o. Beograd (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupa Živan Blagojević advokat iz Šamca, podnio je 23. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 090389 18 Gž 2 od 19. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090389 15 P od 9. avgusta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, obavezan je tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.873,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 119. stav 2. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), te pri tom istakao da sud prilikom utvrđivanja naknade parničnih troškova mora cijeniti povodom kog dijela tužbenog zahtjeva su nastali troškovi u pojedinim fazama parnice. S tim u vezi je naveo da će se troškovi obračunati prema vrijednosti predmeta spora u tim fazama postupka, odnosno da je obračun naknade parničnih troškova u direktnoj vezi sa vrijednosti predmeta spora, na način da svaka promjena visine tužbenog zahtjeva, pa i smanjenje, ima uticaja na odluku o troškovima postupka. U vezi apelantovih žalbenih navoda da mu prvostepeni sud nije priznao punu nagradu za pristup i zastupanje na određenim ročištima, Apelacioni sud je istakao da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, na tim ročištima nije raspravljano o glavnoj stvari, te iz tog razloga zaključio da je pravilna odluka kojom je prvostepeni sud nagradu za zastupanje apelanta na tim ročištima odredio u iznosu od 50 % od pripadajuće nagrade. U vezi apelantovih žalbenih navoda da mu je prvostepeni sud trebao dosuditi i putne troškove njegovog punomoćnika, Apelacioni sud je istakao da je Ustavni sud u odluci broj AP-1398/14 od 11. januara 2017. godine zauzeo stanovište „da je diskreciono pravo sudova da ovaj zahtjev odbiju ako utvrde da u konkretnom sporu ovi troškovi nisu bili neophodni", koje stanovište je usvojeno i na Panelu za ujednačavanje sudske prakse 30. januara 2014. godine, te istakao da je prvostepeni sud obrazložio iz kog razloga smatra da ti troškovi ne pripadaju apelantu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, propustili da mu priznaju sve troškove postupka, iako je cijelosti uspio u predmetnom postupku, te da su pogrešno primjenili odredbu člana 119. ZPP jer u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni procesnog pravila prebijanja parničnih troškova.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-392/19 (PATENT INVEST d.o.o. Beograd) | Sudska praksa | Aktio