Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1090/17 (S. M.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1090/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1090/17, rješavajući apelaciju Suada Muharemovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Muharemovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 009020 16 Kž 4 od 19. decembra 2016.

godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 009020 15 K 2 od 7. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Izet Mešić advokat iz Kalesije podnio je 23. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 009020 16 Kž 4 od 19. decembra 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 009020 15 K 2 od 7. marta 2016. godine.

2. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) od 18. juna 2012. godine, koja je potvrđena 20. juna 2012. godine, apelant je optužen da je počinio krivično djelo Ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).

3. Kantonalni sud je donio presudu broj 03 0 K 009020 12 K od 3. decembra 2012. godine kojom je apelant oglašen krivim za navedeno krivično djelo za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od godine dana. Navedena presuda je ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda od 3. septembra 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

4. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je presudom broj 03 0 K 009020 15 K 2 od 7. marta 2016. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo pokušaj Ubistva iz čl. 166. stav 1. i 28. KZ FBiH za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru od 4. aprila do 4. jula 2012. godine. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da su nakon ukidanja prethodne presude preuzeti dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka uz saglasnost tužioca i apelantovog branioca te su provedeni novi dokazi, između ostalih, saslušan je vještak sudske medicine i vještak za biološka ispitivanja, svjedoci (ukupno tri) te brojni materijalni dokazi. Vještak sudske medicine je u svom nalazu i mišljenju opisao način i mehanizam povređivanja oštećenog dok je vještak za biološka ispitivanja dao nalaz i mišljenje u pogledu tragova krvi uzetih sa predmeta koji su korišteni u inkriminiranom periodu (nož, odjeća). Zatim su opširno, na str. 8. do 11. presude, navedeni sadržaji iskaza saslušanih svjedoka dati na glavnom pretresu i iskazi svjedoka koji su dati na zapisnik o saslušanju svjedoka u MUP PU Kalesija. Pri tome je izdvojen zapisnik o saslušanju privilegovanog svjedoka M.M. (apelantov otac) od 10. aprila 2012. godine kao nezakonit, iz razloga što svjedok nije bio upozoren na mogućnost odbijanja svjedočenja u smislu člana 97. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Potom je izvršena analiza i ocjena svakog dokaza pojedinačno, u međusobnoj vezi i u njihovoj ukupnosti, te je utvrđeno činjenično stanje (opisano u tački 1. izreke presude) iz kog je proizašao zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Naime, Kantonalni sud je obrazlažući navedeni zaključak istakao da je imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje zaključeno da je apelant preduzimajući inkriminirane radnje u vrijeme, na mjestu i na način opisan u tački 1. izreke presude, u namjeri da E.F. (u daljnjem tekstu: oštećeni) liši života, zadao oštećenom ubod u grudni koš nožem, svjestan da je nož sredstvo koje je opasno i podobno da se ugrozi život oštećenog i svjestan da je predio grudnog koša vitalni dio tijela i da može usmrtiti oštećenog. Dalje je utvrđeno da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, oštećeni na opisani način zadobio lake tjelesne povrede i da je krivično djelo ubistva ostalo u pokušaju, da je apelant bio uračunjiv i da tokom postupka nije bilo okolnosti ili dokaza koji bi doveli u sumnju zaključak u pogledu apelantove uračunjivosti a stoga i njegove krivično pravne odgovornosti.

5. Prilikom odmjeravanja kazne, Kantonalni sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, ne nalazeći otežavajuće okolnosti, zbog čega su olakšavajuće okolnosti u njihovoj ukupnosti ocijenjene kao osobito olakšavajuće, imajući pri tom u vidu da je krivično djelo ostalo u pokušaju te je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, smatrajući da je kazna srazmjerna težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivice.

6. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 009020 16 Kž 4 od 19. decembra 2016. godine odbio žalbu apelantovog branioca i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je pobijanu presudu ispitao u granicama žalbenih navoda i u smislu člana 321. ZKP FBiH. S tog aspekta je ocijenjeno da je žalba, kojom je ukazano na bitne povrede postupka, povredu krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o kazni, nije osnovana. U tom smislu je razmotren svaki od žalbenih prigovora pojedinačno te su u obrazloženju presude navedeni razlozi zbog kojih su svi prigovori ocijenjeni kao neosnovani.

7. Vrhovni sud je cijeneći neosnovanost prigovora u pogledu povrede postupka koja se ogleda u nerazumljivosti izreke i obrazloženja presude, ponovio sadržaj izreke prvostepene presude i činjenični opis osuđujućeg dijela pobijane presude za koji žalba tvrdi da je nerazumljiv, ukazujući da nepreciznost u činjeničnom opisu osuđujućeg dijela presude nema ono značenje koje mu pridaje apelantov branilac u žalbi. U tom pravcu je pojašnjeno da je u početnom činjeničnom opisu krivičnog djela zaista navedeno „da je oštećeni došao pred kuću apelanta“ a u daljem tekstu, koji je ponovljen nekoliko puta u obrazloženju presude je navedeno da je „oštećeni, tek nakon što je apelant izašao iz kuće i s nožem u ruci krenuo...utrčao u dvorište“. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud nije prihvatio da je zbog navedene nepreciznosti (došao pred kuću/utrčao u dvorište) izreka pobijane presude nerazumljiva, niti je ta okolnost od značaja u pogledu postojanja krivičnog djela i zaključaka do kojih je prvostepeni sud došao na temelju svih izvedenih dokaza.

8. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno te s tim u vezi da nije data ocjena sadržaja zapisnika od 3. aprila 2012. godine i fotodokumentacije, Vrhovni sud je podsjetio da je prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze pri čemu nije davao opširan osvrt na dokaze koji nisu od posebnog značaja, kao što su naprijed navedeni, koji ni po ocjeni Vrhovnog suda nisu posebno značajni. U tom smislu je napomenuto da je prvostepeni sud ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi brojne subjektivne i objektivne dokaze te izveo činjenične i pravne zaključke, dajući za svaki dokaz koji je prihvatio i koji nije prihvatio logično i uvjerljivo obrazloženje koje, kako je zaključio Vrhovni sud, ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo.

9. Također je ocijenjeno da ne postoje nedostaci u razlozima o odlučnim činjenicama, kako žalba neosnovano tvrdi, jer je prvostepeni sud naveo dovoljno razloga i odlučnih činjenica za zaključak iz kojeg proizilazi apelantova krivičnopravna odgovornost. Navedeni zaključak je po mišljenju Vrhovnog suda djelomično potvrđen i navodima žalbe kojom je ukazano da su cijenjeni iskazi pojedinih svjedoka (ukupno tri) ali da ti iskazi nisu objektivni, što predstavlja žalbenu sumnju u vjerodostojnost iskaza svjedoka a ne nedostatak razloga o odlučnim činjenicama. U tom kontekstu se Vrhovni sud osvrnuo i na prigovor ocjene iskaza pojedinih svjedoka o okolnostima o kojima su svjedočili i tvrdnji o njihovoj nesaglasnosti povodom inkriminiranog događaja u pojedinim njegovim fazama, ukazujući pri tom da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da inkriminirani događaj predstavlja jedinstvenu cjelinu, kako u pogledu ponašanja oštećenog i apelanta, tako i u pogledu prostorne odnosno vremenske povezanosti. Analizom tih veza (ponašanja, prostora i vremena) prvostepeni sud je pravilno, po ocjeni Vrhovnog suda, došao do zaključka da inkriminirani događaj nema dva odvojena dijela već da predstavlja jedinstvenu cjelinu, niti se radi o autonomnim inkriminiranim ponašanjima apelanta i oštećenog, pa su i ovi žalbeni navodi odbijeni kao neosnovani. Isti zaključak je Vrhovni sud zauzeo i u pogledu prigovora o krivičnopravnoj sankciji, podsjećajući da je prvostepeni sud primjenom pravila o odmjeravanju kazne, cijeneći olakšavajuće okolnosti kao osobito olakšavajuće, apelantu izrekao kaznu zatvora koja je ublažena u najvećoj mogućoj mjeri, te da apelantu po zakonu nije bilo moguće izreći kaznu blažu od izrečene. Stoga je primjenom odredbe člana 328. ZKP FBiH žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu, apelant ukazuje na nedostatke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza, naročito ocjenom iskaza pojedinih svjedoka koji po njegovom mišljenju nisu bili objektivni i vjerodostojni, povodom kojih nedostaje adekvatno i potpuno obrazloženje, kako u prvostepenom postupku tako i povodom žalbe u kojoj je ukazao na navedeni nedostatak. Apelant smatra da je zbog tog nedostataka povrijeđen princip prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje te da je s tim u vezi izostalo adekvatno obrazloženje. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Također, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen, na način i u vrijeme kako je opisano u tački 1. izreke prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je pri tom jasno ukazano na dokaze koji su prihvaćeni i na kojima je, nakon njihove analize i ocjene, zasnovan stav o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti, kao i dokaze koji nisu prihvaćeni i razloge zbog kojih nisu prihvaćeni. Vrhovni sud je zatim, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima (koje apelant ponavlja u apelaciji), u obrazloženju osporene presude dao detaljne i jasne razloge o neosnovanosti apelantovih prigovora pri čemu je obrazložena neosnovanost svakog od istaknutih prigovora pojedinačno, u čemu Ustavni sud također ne nalazi proizvoljnost. Naime, u pogledu navoda o bitnoj povredi postupka zbog nedostatka obrazloženja o odlučnim činjenicama u vezi s ocjenom dokaza, naročito iskazima pojedinih svjedoka, Vrhovni sud je podsjetio na obrazloženje prvostepene presude u kojoj je jasno opisan način ocjene dokaza i činjenice koje su iz tih dokaza utvrđene. Pri tom je naglašeno da apelantova žalba zapravo i ne ukazuje na nedostatak o odlučnim činjenicama već izražava sumnju u vjerodostojnost i objektivnost ocjene iskaza pojedinih svjedoka, što ne predstavlja nedostatak o odlučnim činjenicama u pogledu kojih je, kako je zaključeno, prvostepeni sud naveo jasno i argumentirano obrazloženje koje je kao pravilno i potpuno prihvatio i potvrdio Vrhovni sud.

16. Imajući u vidu da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta, Ustavni sud smatra da osporenim presudama nije doveden u sumnju princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da su navedeni principi garantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije i da se prema tim principima svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja ide u korist okrivljenom. Međutim, Ustavni sud smatra da pozivanje na princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali u obrazloženjima osporenih odluka ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant, na način i u vrijeme opisano u tački 1. izreke prvostepene presude, počinio krivično djelo za koje je osuđen i da je takav zaključak proistekao nakon svestrane analize i ocjene svih izvedenih dokaza. Svi navodi apelanta koje je iznosio tokom postupka i koje ponavlja i u apelaciji, razmotreni su i pred Kantonalnim sudom i pred Vrhovnim sudom, a u osporenim odlukama su o svim ključnim pitanjima data obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda kao i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno da ništa ne ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1090/17 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio