Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-459/19 (G. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-459/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-459/19, rješavajući apelaciju Gordane Krčum, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gordana Krčum protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 140776 18 Rev od 13. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Krčum (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Milenko Krčum iz Mostara, podnijela je 30. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 140776 18 Rev od 13. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje Odbora državne službe za žalbe Federacije BiH i prvostepeno rješenje Federalnog ministarstva razvoja, poduzetništva i obrta (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), da se naloži Ministarstvu da upražnjeno radno mjesto popuni internim oglašavanjem u skladu sa odredbom člana 35. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Zatim da tuženi (Federacija BiH, Ministarstvo), na ime razlike plata, izmakle zarade zbog kršenja prava na napredovanje u skladu sa zakonom, a prema stručnosti i sposobnosti državnog službenika, isplati apelantici određeni novčani iznos, te da joj, na ime pretpljene duševne boli zbog osjećaja obespravljivanja od strane organa vlasti, isplati određeni novčani iznos. Zatim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila od tuženog da joj se izvini zbog toga što je povrijedio njeno pravo na pravedan tretman u kadrovskoj politici iz čl. 18. Zakona, pravo na jednak pristup javnim službama iz čl. 2. Ustava Federacije BiH i pravo na pristup javnim službama pod opštim uslovima jednakosti iz čl. 25. stavak c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, time što joj je kod popunjavanja radnog mjesta „stručni savjetnik za jačanje tehničkih kapaciteta" bez provođenja internog natječaja, uskraćena mogućnost da sudjeluje u internom natječaju za popunjavanje tog radnog mjesta, koju bi mogućnost imala da je to ministarstvo kod popunjavanja navedenog radnog mjesta pravilno primijenilo odredbe Zakona, posebno odredbu člana 35., te da se naloži tuženom da na oglasnoj tabli Ministarstva istakne naprijed navedeno izvinjenje i osigura da se ono ne uklanja s oglasne ploče i ostane vidljivo najmanje 90 dana.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica zaposlenica tuženog, da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva razvoja i obrta i izmjenama i dopunama tog pravilnika, sistematizovano radno mjesto stručnog savjetnika za jačanje tehničkih kapaciteta MSP-a i uslovi za to radno mjesto. Nadalje je utvrđeno da je zaposlenik tuženog A.F, koji u potpunosti ispunjava sve propisane uslove, rješenjem o postavljenju državnog službenika putem internog premještaja postavljen na predmetno radno mjesto. Vrhovni sud je ukazao da se popuna upražnjenog radnog mjesta državnog službenika u organu državne službe vrši se na jedan od načina koji su propisani odredbom člana 22a. do člana 24. i člana 35. Zakona, za koji se odluči rukovodilac organa državne službe (čl. 22. Zakona). Pri tom je naglasio da je rukovodiocu organa državne službe dato ovlaštenje da odluči na koji će način popuniti upražnjeno radno mjesto državnog službenika, da li internim premještajem, sporazumnim preuzimanjem iz drugog organa, popunom sa liste prekobrojnih ili javnim oglašavanjem. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju rukovodilac organa koristeći se svojim ovlaštenjima iz člana 22. Zakona odlučio za interni premještaj državnog službenika A.F. na upražnjeno radno mjesto, s obzirom da je isti u potpunosti ispunjavao uslove za to radno mjesto, te zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetne odluke nisu nezakonite i da nije povrijeđeno apelantičino pravo. U konačnici, Vrhovni sud je naglasio da su nižestepenih sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev da se naloži Ministarstvu da upražnjeno radno mjesto popuni u skladu sa članom 35. Zakona internim oglasom, s obzirom da sud nema ovlaštenje da nalaže rukovodiocu organa državne službe kako da postupi u primjeni čl. 22. Zakona, niti može naložiti tuženom da primjeni član 35. umjesto člana 22a. Zakona.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 25. tačka c) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primjenjeno materijalno pravo, odnosno da je prilikom popune spornog radnog mjesta rukovodilac organa državne službe bio dužan primijeniti odredbu člana 35., a ne odredbu člana 22a. Zakona.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević