Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1294/19 (Sparkasse Bank d.d. BiH)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1294/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1294/19, rješavajući zahtjev Sparkasse Bank d.d. BiH za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sparkasse Bank d.d. BiH za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sparkasse Bank d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safet Vejo, advokat iz Sarajeva podnio je 22. marta 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 Ip 028543 18 Pž od 11. februara 2019. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo provođenje rješenja o dosudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 Ip 028543 18 Ip 2 od 25. aprila 2018. godine odnosno, odlaganje postupka predaje u posjed nekretnina koje su predmet navedenog rješenja o dosudi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Rješenjem o dosudi Općinskog suda broj 23 0 Ip 028543 18 Ip 2 od 25. aprila 2018. godine, u izvršnom postupku tražitelja izvršenja S.S. i H.G. protiv izvršenika „Agrokomerc“ D.D. Velika Kladuša i učesnika u postupku (apelanta i J.K.) radi izvršenja na nekretninama izvršenika, između ostalog, predmetne nekretnine (pobliže označene u dispozitivu) dosuđene su kupcima-tražiteljima izvršenja za cijenu od 240.000,00 KM, te je određeno da dosadašnji vlasnici i eventualno treća lica koja su u posjedu predmetnih nekretnina na traženje kupca trebaju odmah predati u posjed predmetne nekretnine kupcima. Istim rješenjem naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši upis promjene vlasništva na predmetnim nekretninama i izvrši brisanje svih upisanih tereta, dok je Odjeljenju za katastar i geodetske poslove Općine Velika Kladuša naloženo da izvrši promjenu prava posjeda sa imena vlasnika na ime kupaca.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 Ip 028543 18 Pž od 11. februara 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe učesnika u postupku i potvrđeno je prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja predmeta, ocijenjenih dokaza i obrazloženja pobijanog rješenja, proizilazi da je preduzeće d.d. „Coning Inžinjering“ Varaždin iz R. Hrvatske (pravni sljednik preduzeća DP „Coning“ Varaždin) 13. decembra 2001. godine protiv izvršenika podnijelo prijedlog za izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika (na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Varaždinu koja presuda je priznata rješenjem Kantonalnog suda Bihać broj R1-223/01 od 4. decembra 2001. godine), radi naplate duga u iznosu od 714.285,70 KM. Općinski sud je Rješenjem broj lp-122/2001 od 14. decembra 2001. godine odobrio predloženo izvršenje, dok je Rješenjem i Zaključkom od 15. augusta 2006. godine sud dozvolio da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika opisanim u izreci pobijanog rješenja, te dozvolio da se izvrši zabilježba rješenja o izvršenju broj lp-122/01 u C listu zk. uložaka (pobliže označenih u dispozitivu Zaključka) Općine Velika Kladuša. Dalje, iz izvoda navedenih zk. uložaka je utvrđeno da je na navedenim nekretninama pravni prednik tražitelja izvršenja 20. decembra1990. godine zasnovao založno pravo radi osiguranja potraživanja (koja su bila predmet presude na temelju koje je i pokrenut prijedlog za izvršenje). Tokom postupka izvršenja došlo je do promjene vlasnika nekretnina na kojima se treba provesti izvršenje (u korist učesnika u postupku-apelanta i J.K.) koji su pravo vlasništva stekli zaključenjem ugovora o kupoprodaji predmeta tendera u 2000 godini, dakle, nakon što je u zemljišnoj knjizi već bilo upisano založno pravo - hipoteka pravnog prednika tražitelja izvršenja (20. decembra 1990. godine), kao i da su zaključkom suda apelant i J.K. upućeni na parnicu protiv tražitelja izvršenja, radi dokazivanja da im pripada pravo vlasništva na spornim poslovnim prostorima, koji postupak je okončan odlukom Kantonalnog suda kojim je odbijen njihov tužbeni zahtjev kojim su tražili da se određeno izvršenje proglasi nedopuštenim.

5. Također, utvrđeno je da je 27. oktobra 2016. godine između tražitelja izvršenja (d.d. „Coning Inžinjering“ Varaždin) i S.S. i H.G. zaključen notarski Ugovor o ustupanju potraživanja i prenosu založnog prava hipoteke, te da se radilo o ustupljenim potraživanjima iz izvršnog predmeta lp-122/01 proisteklim iz pravomoćne i izvršne presude Trgovačkog suda u Varaždinu (potraživanja upisana u Teretnom listu zk. ul. br. 200 i 202 k.o. SP Velika Kladuša, sada 6816 i 6817 k.o. Velika Kladuša). Općinski sud je zaključkom od 27. decembra 2016. godine utvrdio da je nastupila promjena na strani tražitelja izvršenja na način da umjesto dosadašnjeg tražitelja izvršenja (d.d. „Coning Inžinjering“ Varaždin) stupaju tražitelji izvršenja S.S. i H.G. koji su podneskom od 5. januara 2007. godine odredili predmet izvršenja, obzirom da je u međuvremenu nastupila promjena etažiranja i promjena prava vlasništva na etažiranim poslovnim prostorima od strane trećih osoba, te su zatražili postupanje u skladu sa odredbom člana 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

6. Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta i J.K. da im je rješenjem o dosudi prvostepenog suda nezakonito oduzeta imovina, da im nije omogućeno da aktivno učestvuju u izvršnom postupku, kao i da je izbrisan teret na dosuđenim nekretninama u korist tražitelja izvršenja i da su povrijeđene odredbe člana 1. Protokola 1. iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud tokom postupka na siguran i pouzdan način utvrdio da su apelant i J.K. upisani vlasnici predmetnih nekretnina koje su bile predmet dosude prvostepenog rješenja, te da su vlasništvo nad nekretninama stekli temeljem zaključenog kupoprodajnog ugovora sa izvršenikom (u postupku male privatizacije). Također, apelant i J.K. su u skladu sa načelom javnosti zemljišne knjige morali znati da su predmetne nekretnine koje su bile predmet prodaje opterećene upisanom hipotekom - zasnovanim založnim pravom u korist DP „Coning“ Varaždin (pravnog prednika prvooznačenog tražitelja izvršenja (d.d. „Coning Inžinjering“ Varaždin). Naime, promjena vlasnika sporne nekretnine ne utiče na postojanje hipoteke, obzirom da je hipoteka vezana za nekretninu a ne za osobu, pa budući da su apelant i J.K. mogli znati da je predmetna nekretnina opterećena hipotekom to isti ne mogu sa uspjehom tražiti obustavu izvršenja niti da se rješenje o dosudi ne provede na način kako je to određeno i naloženo jer se radi o njihovom vlasništvu. Osim toga, Kantonalni sud navodi da je prvostepeno rješenje o dosudi doneseno na osnovu zakona i da su apelant i J.K. aktivno učestvovali u predmetnom izvršnom postupku tako što su podnosili prigovore i tužbe odnosno, pokrenuli parnicu koja je okončana pravosnažnom odlukom koja je bila osnov da se izvršni postupak nastavi kao dozvoljen.

7. Apelant smatra da su osporenim Rješenjem prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. U vezi s tim apelant je istakao da tražitelj izvršenja nije, u skladu sa članom 70. ZIP-a, podnio dokaz da je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika odnosno, da je na nekretninama koje su predmet izvršenja upisano državno vlasništvo i suvlasništvo fizičkih lica, zbog čega je Općinski sud trebao da odbije prijedlog tražitelja izvršenja u odnosu na izvršenje prodajom predmetnih nekretnina. Također, apelant je naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka te je ukazao da je postupak uknjižbe ustupanja potraživanja i prenos založnog prava na predmetnim nekretninama po zahtjevu tražitelja izvršenja okončan Rješenjem Općinskog suda od 15. septembra 2017. godine kojim je konstatovano da se zahtjev tražitelja izvršenja smatra povučenim i da će se izvršiti brisanje upisa u teretnom listu. Osim toga, apelant ističe da još uvijek nije okončan postupak upisa zabilježbe Zaključka o promjeni na strani tražitelja izvršenja u zemljišnoknjižnom uredu, odnosno da je na Rješenje Općinskog suda od 29. augusta 2018. godine, kojim je dozvoljen upis zabilježbe Zaključka o promjeni na strani tražitelja izvršenja u teretnom listu, izjavio žalbu Kantonalnom sudu o kojoj još uvijek nije odlučeno. Međutim, sud je nastavio sa postupkom izvršenja iako u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama tražitelji izvršenja nisu bili upisani kao hipotekarni povjerioci, niti je za iste izvršen upis zabilježbe promjena na strani tražitelja izvršenja.

9. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant ističe da nema na raspolaganju neki efektivni pravni lijek kojim bi se otklonila nezakonitost akata povodom prodaje i nezakonitog oduzimanja njegove imovine, kao ni mehanizme kasnije naknade štete. Apelant smatra da je njegov zahtjev opravdan i neophodan, te da je privremena mjera jedino raspoloživo sredstvo kojim se mogu spriječiti neotklonjive štetne posljedice koje provođenjem predmetnog rješenja mogu nastupiti za njega.

10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te navodima da je očigledno da će u postupku izvršenja koji se po prijedlogu tražitelja izvršenja vodi protiv apelanta u predmetu Općinskog suda broj 23 0 Ip 028543 18 Ip 2, u kojem je doneseno osporeno rješenje o dosudi, pretrpiti neotklonjive štetne posljedice, što u okolnostima konkretnog slučaja, samo po sebi, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud, dakle, ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se „odložilo provođenje rješenja o dosudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 Ip 028543 18 Ip 2 od 25. aprila 2018. godine odnosno, odlaganje postupka predaje u posjed nekretnina koje su predmet navedenog rješenja o dosudi do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji“, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučeenje po apelaciji, te navode kojim ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja u predmetu Općinskog suda broj 23 0 Ip 028543 18 Ip 2, prije odluke o apelaciji u konkretnom slučaju, dovelo do teških posljedica za apelanta jer bi pretrpio nenadoknadivu štetu, koja tvrdnja sama po sebi, kako je već rečeno, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere .

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant osim tvrdnji da bi provođenje rješenja o dosudi Općinskog suda apelanta stavilo u nepovoljan položaj i nanijelo mu štetu čije bi posljedice u budućnosti bile teško otklonjive, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1294/19 (Sparkasse Bank d.d. BiH) | Sudska praksa | Aktio