Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-476/19 (J. Š.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Troškovi i izdaci
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-476/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-476/19, rješavajući apelaciju Jane Šakić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jana Šakić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 062818 18 Rev od 15. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 062818 17 P od 20. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jana Šakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Klaudija Kljajić advokat iz Banjaluke, podnijela je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 062818 18 Rev od 15. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 062818 17 P od 27. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezana je apelantica da tužitelju (JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj) na ime troškova specijalizacije plati iznos od 87.154,93 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantici, kao radniku tužitelja, rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske odobrena specijalizacija iz infektologije, na temelju kog rješenja su tužitelj i apelantica zaključili ugovor o specijalizaciji od 27. maja 2008. godine, kojim se apelantica obavezala da kod tužitelja, nakon završene specijalizacije i položenog specijalističkog ispita, provede na radu najmanje dvostruko vrijeme trajanja specijalizacije. Nadalje je utvrđeno da apelantica nije u cijelosti izvršila navedenu obavezu, jer je jednostrano raskinula radni odnos kod tužitelja prije isteka tog roka, te su tužitelj i apelantica zaključili aneks ugovora o specijalizaciji od 16. decembra 2014. godine i ugovor od 10. septembra 2015. godine, kojim je utvrđeno da će apelantica neizmirene novčane obaveze prema tužitelju u iznosu od 87.666,93 KM izmiriti radom u dežurstvu kod tužitelja. Takođe je utvrđeno da je apelantica, na osnovu rješenja kojim joj je odobrena supspecijalizacija, sa novim poslodavcem 24. novembra 2015. godine zaključila ugovor o supspecijalizaciji. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 6. ugovora od 10. septembra 2015. godine ugovoreno da tužitelj zadržava pravo da jednostrano raskine ugovor, ukoliko apelantica u kontinuitetu od dva mjeseca bez opravdanog razloga ne izvršava obaveze iz tog ugovora (stav 1.), te da se kao opravdani razlozi za neizvršavanje obaveza smatraju bolest i duže stručno usavršavanje na koje radnik bude upućen od strane poslodavca sa kojim ima zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme (stav 2.). S obzirom da je apelantica supspecijalizaciju započela 24. novembra 2015. godine, to je 24. novembra 2017. godine (tokom trajanja postupka u predmetnoj parnici) istekao rok od 24 mjeseca propisan odredbom člana 8. ao) Pravilnika o planu i programu specijalizacija i supspecijalizacija (u daljnjem tekstu: Pravilnik), na koji rok se apelantica obavezala članom 2. ugovora o supspecijalizaciji koji je zaključila sa novim poslodavcem. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su time na apelantičinoj strani prestali opravdani razlozi za neizvršenje obaveze, uprkos činjenici da je odredbom člana 26. Pravilnika, na koju se apelantica poziva, propisano da je zdravstveni radnik obavezan da poslije sticanja uslova za polaganje supspecijalističkog ispita pristupi polaganju ispita u roku od šest mjeseci, s obzirom da apelantičina obaveza polaganja supspecijalističkog ispita nju objektivno ne sprečava u ispunjenju obaveze preuzete ugovorom sa tužiteljem. S obzirom da je zbog neispunjenja obaveza na apelantičinoj strani došlo do raskida ugovora o specijalizaciji od 27. maja 2008. godine i ugovora od 10. septembra 2015. godine, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 132. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima kada je obavezao apelanticu da tužitelju vrati troškove specijalizacije.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili odredbe Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima, te da je apelantica jedino mogla biti obavezana na naknadu troškova specijalizacije u iznosu od 4.500,00 KM, koji se odnose na troškove polaganja specijalističkog ispita, te da preostali iznos dosuđenog potraživanja predstavlja bruto platu i naknadu plate koju je apelantica zaradila za vrijeme trajanja specijalizacije kod tužitelja, a koja se ne može tretirati kao trošak specijalizacije s obzirom da joj ista pripada temeljem odredbama Zakona o radu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu apelantičinih navoda da troškovi specijalizacije mogu obuhvatati isključivo troškove polaganja specijalističkog ispita, a da se ostatak dosuđenog potraživanja odnosi na platu koju je stekla na osnovu rada obavljenog kod tužitelja, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelantica tokom postupka po reviziji pred Vrhovnim sudom isticala navedeni prigovor, pa se o tom prigovoru Vrhovni sud nije niti mogao izjasniti. Zbog navedenog, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelantica ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević