Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1360/17 (A. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1360/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1360/17, rješavajući apelaciju Ane Bošković, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ane Bošković podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 084774 17 Kž 3 od 2. veljače 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 084774 15 K2 od 9. prosinca 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ana Bošković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa ZAK „Josip Krešić & Bojan Krešić“ iz Čapljine, podnijela je 8. travnja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 084774 17 Kž 3 od 2. veljače 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 084774 15 K2 od 9. prosinca 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 6. srpnja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 084774 15 K2 od 9. prosinca 2016. godine, koja je u odnosu na apelanticu u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 084774 17 Kž 3 od 2. veljače 2017. godine, apelantica je proglašena krivom zbog kaznenog djela nesavjesno liječenje iz članka 229. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje joj je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca s rokom provjere od jedne godine i šest mjeseci, računajući od dana pravomoćnosti presude.
6. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi, došao do zaključka da je apelantica u vremenskom razdoblju od 12. do 13. veljače 2011. godine u Mostaru postupila suprotno odredbama članka 137. stavak 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, primijenivši „očito neprikladan“ način liječenja i tretmana primljene trudnice A. Š. (u daljnjem tekstu: oštećena), odnosno njezinog čeda, i to na u presudi detaljno opisani način. Dakle, kao doktorica medicine, obavljajući svoju aktivnost, primijenila je očito neprikladan način liječenja, pa time prouzročila pogoršanje zdravstvenog stanja neke osobe iz nehata. Istom presudom, saoptuženi [dr.] D. K. oslobođen je optužbe da je počinio kazneno djelo iz članka 229. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH jer u smislu članka 299. točka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bone i Hercegovine (u daljnjem tekstu. ZKP) nije dokazano da je počinio kazneno djelo za koje se optužuje.
7. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica kao liječnica – ginekologinja zaposlena u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar (u daljnjem tekstu: SKB Mostar) – Odjelu za patologiju trudnoće, te da je u inkriminirano vrijeme bila dežurni liječnik. Dalje je utvrđeno da je 12. veljače 2011. godine oštećena primljena na Odjel za ginekologiju i porodništvo, i to na Odjel za patologiju trudnoće, zbog sumnjivog CTG zapisa sa živim plodom. Utvrđeno je da su oštećenu, nakon ponovno urađenog CTG zapisa na kojem su registrirane promjene koje govore u prilog započinjanju porođaja, apelantica i dr. I. B. uputili u rađaonicu radi porođaja. Dalje je utvrđeno da su, nakon telefonskog poziva dr. D. K. (koji je privatno vodio trudnoću oštećene), koji razgovor je apelantici i dr. I. B. prenijela sestra Angela Ć., a u kojem je navedeni liječnik dao liječničku dijagnozu i medicinske upute da je kod oštećene takav CTG već mjesec dana i da oštećenu vrate iz rađaone, odlučili oštećenu vratiti na Odjel za patologiju trudnoće, uz odluku da će ponovno izvršiti CTG sutra ujutro, kako je odlučila apelantica. Navedeno je da se nakon vraćanja na Odjel patologije trudnoće nije vršilo intenzivno praćenje oštećene i ploda, niti je obavljen porod dok je čedo bilo još živo, te da je u međuvremenu došlo do razvoja „intrauterine patnje ploda i pogoršanja zdravstvenog stanja istog“, što je utvrđeno na ponovno urađenoj CTG snimci 13. veljače 2011. godine kada je utvrđena smrt čeda u uterusu oštećene.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo dokaze koje je izvelo Tužiteljstvo (saslušanje oštećene i njezinog supruga, te saslušanje više imenovanih svjedoka, kao i vještaka specijaliste sudske medicine i specijaliste – patologa prof. dr. Zdenka Cihlarža (u daljnjem tekstu: vještak Cihlarž) i vještaka specijaliste ginekologije i porodiljstva prof. dr. Zlatana Fatušića (u daljnjem tekstu: vještak Fatušić) koji su iznosili svoje nalaze i mišljenja, zatim materijalne dokaze opisane na str. 4. i 5.). Istaknuto je da je apelantica na glavnom pretresu dala iskaz u svojstvu svjedoka. Osim toga, apelantičina obrana je na glavnoj raspravi saslušala vještaka prof. dr. sc. Josipa Đelmiša (u daljnjem tekstu: vještak Đelmiš), specijalistu ginekologije i opstetricije, i prof. dr. sc. Mariju Definis-Gojanović (u daljnjem tekstu: vještak Definis-Gojaković), specijalistu sudske medicine. Apelantičina obrana je na glavnoj raspravi izvela i materijalne dokaze: Naredbu Općinskog suda broj 58 0 K 084774 15 K 2 od 8. srpnja 2016. godine i nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru od 24. listopada 2016. godine koji su uradili vještaci Đelmiš i Definis- Gojaković.
9. U presudi je Općinski sud potom detaljno interpretirao iskaze suoptuženog dr. D. K. i apelantice koje su dali na glavnom pretresu. U presudi su dalje interpretirani iskazi oštećene i njezinog supruga – Miroslava Š., kao i iskazi drugih saslušanih svjedoka – liječnika i medicinskog osoblja u SKB Mostar, kao i pojašnjenje materijalne dokumentacije izvedene na glavnom pretresu. Navedeno je da iz medicinske dokumentacije u spisu, pismenog nalaza i mišljenja tima vještaka Cihlarža i Fatušića, kao i njihovih iskaza, te iskaza saslušanih svjedoka Angele Ć., dr. Vajdane T., dr. M. M., Jelene B., Olje A., Jadranke T. i Daria B., proizlazi da je apelantica kritične prilike obavljala svoju liječničku aktivnost, da je primijenila očito neprikladan način liječenja i da je njezin postupak u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastalom posljedicom u vidu pogoršanja zdravstvenog stanja ploda u tijelu majke.
10. Ukazano je da iz nalaza i mišljenja vještaka Cihlarža i Fatušića, koje je sud u cijelosti prihvatio, te iz njihovih iskaza s glavnog pretresa, proizlazi da su postupci apelantice i dr. I. B. bili apsolutno kontraindicirani pri postojećem stanju oštećene i ploda i da je medicinska nauka i struka zahtijevala potpuno suprotno od onoga što su oni učinili, pa tako vještak Fatušić čak postupanje liječnika naziva nerazumnim, objašnjavajući da je bio nonsens pacijenticu kod koje je započeo porod i sa CTG snimcima koji su ukazivali na moguću patnju ploda vratiti iz rađaonice i ostaviti bez ikakvog nadzora, iz čega je jasno da se radi o očitom neprikladnom načinu liječenja. Iskazi vještaka su stručni, utemeljeni na pravilima struke i vještine, cijenjeni u svezi s ostalim izvedenim dokazima i ničim nisu dovedeni u pitanje, pa ih je sud u cijelosti i prihvatio.
11. Općinski sud je također naveo da je sva materijalna dokumentacija koja se nalazi u spisu pribavljena putem sudskih naredbi, koje su sadržavale određenja gdje će se privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija čuvati. Po sudskim naredbama je postupljeno u onim okvirima kako su one i određivane, izvršeno je otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije cd strane nadležnog Tužiteljstva, uz obavještenje svih zakonom predviđenih osoba. Osim toga, navedeno je da je Tužiteljstvo u okviru svojih temeljnih prava i dužnosti, imalo apsolutno pravo i mogućnost izravno se obratiti Odjelu ginekologije i porodništva SKB Mostar, te zatražiti dostavu potrebne medicinske dokumentacije. Dalje je navedeno da iz zapisnika o otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužiteljstva broj T07 0 KT 0002812 11 od 15. ožujka 2011. godine proizlazi kako su poziv za otvaranje privremeno oduzete dokumentacije primili tada osumnjičeni apelantica, te dr. D. K. i dr. I. B., potom ravnatelj SKB u Mostaru dr. A. K., voditeljica Odjela ginekologije i porodiljstva SKB u Mostaru dr. V. T., te da je o otvaranju dokumentacije obaviješten sudac za prethodni postupak Općinskog suda, te kako je otvoren zaštićeni omot u kojem je pronađena u zapisniku precizirana dokumentacija koja se odnosi ili je u svezi s dešavanjima prilikom i za vrijeme u kojem je oštećena bila u SKB Mostar i s porodom mrtvog čeda.
12. Sud nije prihvatio prigovor obrane da je jedan dio materijalne dokumentacije predan u običnoj kopiji zato što je uvidom u spis utvrđeno da je cjelokupna medicinska dokumentacija dostavljena sudu u originalu, osim dvije protokolarne knjige, koje su dostavljene u kopiji ovjerenoj pred Općinskim sudom Ov.br.21/11 od 16. ožujka 2011. godine.
13. Općinski sud je dalje naveo da je, u skladu sa člankom 15. stavak 1. ZKP-a, po prijedlogu apelantičinog branitelja, donio Naredbu broj 58 0 K 084774 15 K 2 od 8. srpnja 2016. godine i odredio provođenje novog medicinskog vještačenja po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru koje su obavili vještaci Definis-Gojanović i Đelmiš. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje ovih vještaka jer je u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka Cihlarža i Fatušića, kao i medicinskom dokumentacijom u spisu. Naime, iz samog sadržaja nalaza i mišljenja, a posebice nakon davanja iskaza vještaka na glavnom pretresu, potpuno je izvjesno da se to vještačenje isključivo temelji na pretpostavkama, a niti na jednom objektivnom medicinskom parametru, odnosno medicinskoj ili drugoj činjenici iz dokaznog materijala iz spisa, što ovaj nalaz čini potpuno nevjerodostojnim. Naime, iako sam pismeni nalaz u zaključku na strani 9. navodi da je uzrok rađanja mrtvorođenog djeteta kod oštećene vjerojatno nedijagnosticirani dijabetes tipa 1 prije trudnoće, vještak Đelmiš u svom iskazu opovrgava da se nalaz i mišljenje temelje isključivo na pretpostavkama i vjerojatnosti iako ni u nalazu, a niti u njegovom iskazu nije naveden niti jedan objektivan medicinski parametar ili činjenica iz kojeg bi se mogao crpiti takav zaključak. Nasuprot medicinskom vještačenju obrane, vještačenje obavljeno po vještacima Cihlaržu i Fatušiću je potpuno utemeljeno na medicinskoj dokumentaciji iz spisa, na medicinskim činjenicama proisteklim iz te dokumentacije, te detaljno, smisleno i stručno obrazloženo, a i u skladu s drugim izvedenim dokazima, pa se tom vještačenju može i treba pokloniti potpuna vjera.
14. Kantonalni sud je svojom presudom apelantičinu žalbu i dopunu žalbe odbio kao neutemeljene i potvrdio osuđujući dio Presude Općinskog suda broj 58 0 K 084774 17 Kž 3 od 9. prosinca 2016. godine koji se odnosi na apelanticu. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud u svemu podržao razloge i stajališta iz prvostupanjske presude.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje jer se iz obrazloženja osporenih presuda ne može utvrditi način na koji ih je sud donio. Apelantica smatra da je presuda Kantonalnog suda „iznimno nepravilna, nezakonita i protuustavna“. U tom kontekstu, apelantica smatra da Kantonalni sud nije u cijelosti odlučio o svim žalbenim prigovorima koje je istaknula u žalbi, a naročito da se nije osvrnuo na žalbeni prigovor da Općinski sud nije odgovorio na pitanje na koje je ukazano u rješenju kojim je prethodna presuda ukinuta, a tiče se „je li neka od inkriminacija uzrok posljedice ili bi posljedica mogla nastupiti bez obzira na inkriminacije [...]”. Općinski sud nije odgovorio na naprijed navedeno pitanje, mada je, kako smatra obrana, čak i dokazala, prije svega vještačenjem Medicinskog fakulteta u Mostaru, da bi posljedica nastupila u svakom slučaju, čak i da je porod obavljen ranije. Apelantica dalje ističe da se prvostupanjska presuda temeljila na protuzakonito pribavljenim dokazima, i to na nalazu i mišljenju vještaka Cihlarža i Fatušića od 18. travnja 2016. godine. Apelantica dalje tvrdi da je dokumentacija koju je Vatroslav Š., kao podnositelj prijave, predao MUPHNŽ, također nezakonit dokaz budući da u odnosu na nju, u smislu odredbe članka 79., u svezi s odredbom članka 84. ZKP-a, nije izdana naredba o čuvanju privremeno oduzetih predmeta, a također u odnosu na dokumentaciju koju je predao Vatroslav Š. nije izvršeno otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta u smislu članka 85. ZKP-a. Što se tiče utvrđenog činjeničnog stanja, apelantica naročito prigovara da je pogrešno obrazloženje prvostupanjskog suda jer sud nije prihvatio medicinsko vještačenje koje je kao dokaz provela apelantičina obrana u kaznenom postupku. Također je žalbom detaljno ukazivano i kako je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaz ključnog svjedoka Angela Ć. Apelantica dalje analizira nalaze vještaka Tužiteljstva i obrane, te ističe da ni vještaci Tužiteljstva nisu isključili mogućnost da je uzrok smrti neka neutvrđena anomalija kod mrtvorođenčeta, što se upravo i podudara sa zaključcima do kojih je došao i vještak Đelmiš. Ukazuje da se u presudama ne nalazi stajalište suda o izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama, nego prepisana stajališta Tužiteljstva data tijekom postupka (završne riječi od 10. veljače 2014. godine koje su ponovljene 6. prosinca 2016. godine), koji su u citiranim dijelovima „od riječi do riječi“ prepisani kao mišljenje suda.
b)Odgovor na apelaciju
16. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je iz sadržaja apelacije vidljivo kako apelantičin branitelj „namjerno i tendenciozno iskrivljuje“ određene činjenice i okolnosti koje su nesporno utvrđene pred Općinskim sudom. Istaknuto je da nisu točni navodi da je nalaz vještaka Cihlarža i Fatušića od 18. travnja 2016. godine pribavljen na nezakonit način jer je nalaz i mišljenje tih vještaka pribavljen na temelju Naredbe tog suda broj 58 0K 084774 15 K 2 od 18. lipnja 2015. godine.
17. Kantonalni sud je naveo da sadržaj apelacije predstavlja ponavljanje navoda iz žalbe na prvostupanjsku presudu, zbog čega taj sud smatra da nema potrebe ponavljati ono što je već napisano u presudi, već je dovoljno uz ovaj odgovor dostaviti samu presudu. Primjećuje se da kod pisanja apelacije apelantičin punomoćnik „u uvodnom dijelu iskrivljuje određene činjenice koje se odnose, primjerice radi, na tvrdnju da je drugostupanjski sud uspio kompletan spis pripremiti za samo jedan dan ili slične druge neistine, pri čemu odvjetnik ne navodi da je u žalbenom postupku poduzeo sve radnje, na koje naravno ima pravo, da do donošenja drugostupanjske odluke nastupi zastarjelost kaznenog gonjenja (traženje dodatnog roka za žalbu, žalba na rješenje o određivanju roka i slično)“.
18. Kantonalno tužiteljstvo je istaknulo da su navodi iz apelacije isticani i u žalbi na presudu Općinskog suda, koji sud je veoma detaljno cijenio svaki dokaz i prijedloge optužbe i obrane i obrazložio svoju odluku i u tom pravcu nije počinio niti jednu povredu odredaba kaznenog postupka, a niti povredu odredaba Europske konvencije na koje ukazuje apelacija. V.Relevantni propisi
19. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 229. st. (1) i (3) Nesavjesno liječenje (1) Doktor medicine […] koji obavljajući svoju djelatnost primijeni […] očito neprikladan način liječenja […], pa time prouzroči pogoršanje zdravstvenog stanja neke osobe, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
(3) Doktor medicine […] koji kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
20. Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Službene novine Federacije BiH“ br. 46/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 137. stavak 3.
Obveza je zdravstvenih djelatnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke, na način da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi.
21. Zakon o kaznenom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovoga članka.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296. stavak (2) (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 K 084774 17 Kž 3 od 2. veljače 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelantica primila 7. veljače 2017. godine, a da je apelaciju podnijela 8. travnja 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
26. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelantice u svezi s izvršenjem kaznenog djela nesavjesno liječenje, te je nesporno da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
30. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze, da su presude utemeljene na nezakonito pribavljenom dokazu, da presude nisu adekvatno obrazložene, da Kantonalni sud nije odgovorio na sve apelantičine navode, te slijedom toga da su pozitivni propisi „nepravično“ primijenjeni.
31. Ustavni sud zapaža da je apelantica identične prigovore kao u apelaciji iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki broj dokaza koje su predložili obrana i Tužiteljstvo. Apelantica osporava zaključke suda, pri tome dajući svoje subjektivno mišljenje i zaključak u odnosu na provedene dokaze, pri tome posebno analizirajući nalaz i mišljenje vještaka optužbe (vještaka Cihlarža i Fatušića), kao i nalaz vještaka obrane (vještaka Đelmiša i Definis-Gojanović), na način koji je povoljniji za nju. Osim toga, suština apelacijskih navoda se svodi na činjenicu da iz provedenih dokaza nije utvrđena uzročno-posljedična veza između apelantičinih radnji i posljedica koje su nastupile kod oštećene. Međutim, suprotno tim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno opisao apelantičine radnje (činjenje i nečinjenje), i to počev od prijema oštećene (koju je u bolnicu primio dr. I. B.) na Odjel patologije trudnoće, na kojem je apelantica bila dežurni liječnik, do premještaja oštećene u rađaonicu – što je sugerirao dr. I. B., s čime se apelantica u potpunosti složila. Potom da se apelantica također složila s odlukom dežurnog liječnika u rađaonici, tj. dr. I. B., da oštećenu vrate nazad na Odjel za patologiju trudnoće oko 22.30, te konačno da se u tom razdoblju intenzivno ne prati stanje oštećene i njezinog ploda. Takvo postupanje liječnika kritične prilike predstavlja očito neprikladan način liječenja jer su liječnički propusti u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s pogoršanjem zdravstvenog stanja djeteta, uslijed čega je do pogoršanja stanja ploda došlo u vremenskom razdoblju između 22.30 i 5.00 sati 13. veljače 2011. godine zbog nepraćenja stanja majke i ploda koje je zahtijevala situacija, te zbog neobavljanja poroda dok je dijete još bilo živo. Ukazano je da samo snimanje pacijentice na Odjelu patologije trudnoće koje nije obavljeno i nepraćenje stanja oštećene i ploda po svom karakteru predstavlja tehničku radnju. Ali rezultati tog snimanja mogu ukazivati na obvezu poduzimanja određenog medicinskog zahvata i obvezu njegovog izvršenja s ciljem otklanjanja opasnosti po zdravlje ploda i obavljanja poroda dok je dijete još bilo živo, a što u konkretnom slučaju nije urađeno.
32. Imajući u vidu činjenicu da apelantica osporava zakonitost dokaza – nalaza i mišljenja vještaka Cihlarža i Fatušića, kao i dokaza koje je Tužiteljstvo prikupilo tijekom istrage, Ustavni sud podsjeća da je, kada se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pravičan, potrebno uzeti u obzir i jesu li poštovana prava obrane. Posebno se mora ispitati je li apelantu pružena prilika osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njegovoj uporabi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, između ostalog i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili točnost (vidi Europski sud za ljudska prava, Bykov protiv Rusije, presuda od 10. ožujka 2009. godine [GC], zahtjev broj 4378/02, stavak 90. i Europski sud za ljudska prava, Lisica protiv Hrvatske, presuda od 25. veljače 2010. godine, zahtjev broj 20100/06, stavak 49.).
33. Ustavni sud dalje ukazuje i na praksu Europskog suda da prihvaćanje nezakonito dobivenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje članka 6. Europske konvencije, ali je Europski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske istaknuo da to može dovesti do nepravičnosti ovisno o činjenicama konkretnog predmeta (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. srpnja 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stavak 49.). U ovoj odluci Europski sud je zauzeo stajalište da članak 6. Europske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prema navedenom prihvaćanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu članka 6. Europske konvencije, da Europski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno jesu li sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza osobu lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno cijeni je li taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi utemeljili svoju odluku.
34. U konkretnom slučaju apelantica je osuđena, između ostalog, i na temelju dokaza, nalaza i mišljenja vještaka Cihlarža i Fatušića koji je urađen na temelju Naredbe Općinskog suda broj 58 0K 084774 15 K 2 od 18. lipnja 2015. godine. Ustavni sud, dalje, primjećuje da su redovni sudovi u dva navrata ispitali identične prigovore obrane tijekom postupka, te su utvrdili da oni nisu utemeljeni, za što su dali svoje razloge, koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama u konkretnom predmetu detaljno odgovorili na apelantičine prigovore u svezi sa zakonitošću dokaza nalaza i mišljenja vještaka Cihlarža i Fatušića, navodeći da nije riječ o nezakonitom dokazu, a Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama niti može naći elemente koji bi na bilo koji način upućivali da se radi o „nezakonitom“ dokazu. Međutim, s obzirom na prethodno spomenuta načela iz predmeta Bykov protiv Rusije, Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala mogućnost osporiti navedeni dokaz – nalaz tijekom postupka, što je i pokušala učiniti u postupku pred prvostupanjskim sudom, a kasnije i u žalbenim navodima. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali apelantičine prigovore o „nezakonitosti“ nalaza i mišljenja, te su ih odbili kao neutemeljene, ali i druge prigovore u odnosu na ovaj dokaz, koje su također ocijenili kao neutemeljene, pogotovu u dijelu u kojem apelantica pokušava dovesti u sumnju zaključke nalaza, a kako bi poboljšala svoju procesnu poziciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama detaljno odgovorili na apelantičine prigovore u svezi sa zakonitošću ovog dokaza, naglašavajući da nije riječ o nezakonitom dokazu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud usvojio i apelantičin zahtjev, te je izdao Naredbu broj 58 0 K 084774 15 K 2 od 8. srpnja 2016. godine kojom je odredio provođenje novog medicinskog vještačenja po Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, koje su obavili vještaci Definis-Gojanović i Đelmiš.
35. Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantičine prigovore koji se odnose na materijalnu dokumentaciju i postupanje ovlaštenih službenih osoba iz MUPHNK budući da je o neutemeljenosti tih prigovora naročito Kantonalni sud dao zadovoljavajuće pojašnjenje, koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti i koje je opisano u činjeničnom dijelu ove odluke, zbog čega ga Ustavni sud neće ponavljati.
36. Ustavni sud dalje primjećuje da je Općinski sud na glavnom pretresu proveo sve predložene dokaze stranaka u postupku. Ustavni sud naročito zapaža da je Općinski sud, suprotno apelantičinim navodima, detaljno analizirao dokaze obrane i optužbe i doveo ih u međusobnu vezu, te dao obrazložene i detaljne razloge zašto prihvaća ili ne prihvaća određene dokaze, pa nakon toga izveo zaključak o apelantičinoj kazneno-pravnoj odgovornosti za počinjeno kazneno djelo, odnosno o uzročno-posljedičnoj vezi između radnji (i nečinjenja) i posljedice koja je zbog toga nastupila. Stoga, Ustavni sud smatra da i iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi zaključak da dokazi kojima je sud vjerovao nesumnjivo upućuju na zaključak da je apelantica počinila kazneno djelo za koje je optužena, odnosno da su osporene presude rezultat opsežnog i detaljnog postupka.
37. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da apelantici ni na koji način nije bilo uskraćeno pravo da provodi svoje dokaze. Ustavni sud primjećuje da je apelantica tijekom cijelog postupka imala branitelja, koristila se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka, te da osporava navode i dokaze Tužiteljstva, što je i činila, a imala je i mogućnost predlagati dokaze za svoje tvrdnje, kao i dokaze kojim bi osporila dokaze Tužiteljstva. Činjenica da dokazi koje je apelantica predlagala (pogotovu nalaz i mišljenje vještaka Definis-Gojanović i Đelmiša) nisu prihvaćeni u dokaznom postupku, odnosno nisu doveli do zaključka suda o apelantičinoj nevinosti, sama po sebi, kada je sud dao obrazloženje koje nije proizvoljno, ne može utjecati na povredu prava na pravično suđenje. Ustavni sud dalje zapaža da je iz odluke Kantonalnog suda evidentno da je taj sud razmotrio sve apelantičine žalbene navode, koje apelantica ponavlja u apelaciji, te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio neutemeljenim i zašto je potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosio na apelanticu. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva. Zbog toga je obveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su jasno naveli razloge za svoje odlučenje, dajući analizu dokaza koja se ne čini paušalnom niti proizvoljnom.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju već sadrži jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelantica počinila predmetno kazneno djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje redovnih sudova s aspekta članka 6. stavak 1. Europske konvencije ispunjava standarde koje je postavio taj članak Europske konvencije.
39. Ostali apelantičini navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U svezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Europskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, točka 25. s daljnjim referencama i AP 757/12 od 12. siječnja 2016. godine, toč. 102.-104.). Ustavni sud je također naglasio i da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi Ustavni sud, idem, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, točka 29.). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u svezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve članka 6. stavak 1. Europske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitetu tih zaključaka jer je redovni sud, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, u boljoj poziciji da donese zaključke o postojanju krivnje.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantičini navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije neutemeljeni.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su Općinski sud i Kantonalni sud za odluku kojom je apelantica proglašena krivom (što je prilikom obavljanja liječničke aktivnosti primijenila očito neprikladan način liječenja jer je kao dežurni liječnik propustila izvršiti intenzivno praćenje pacijenta – trudnice, čime je prouzročila pogoršanje zdravstvenog stanja osobe) dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza, te primjene pozitivnih propisa, a pri tome odluke nisu utemeljene na nezakonitim dokazima.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević