Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1966/17 (M. M. i D. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1966/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1966/17, rješavajući apelaciju Milorada Marića i Dubravke Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Marić i Dubravke Marić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 037884 16 Rev 2 od 26. januara 2017. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 037884 16 Gž 3 od 23. juna 2016.

godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 037884 13 P 2 od 8. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Marić iz Australije i Dubravka Marić iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti), koje zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 17. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 71 0 P 037884 16 Rev 2 od 26. januara 2017. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 037884 16 Gž 3 od 23. juna 2016. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 037884 13 P 2 od 8. oktobra 2015. godine.

2. Apealanti su podnijeli tužbu radi utvrđenja da je ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 16. avgusta 1993. godine između apelanata kao prodavaca i prvotužene kao kupca nekretnina, u naravi porodično stambena kuća i dvorište (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Apelanti su tražili i utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu spornih nekretnina koji je zaključen 25. jula 2013. godine između prvotužene kao poklonodavca i drugotužene kao poklonoprimca nekretnina.

3. Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 037884 13 P2 od 8. oktobra 2015. godine, potvrđena presudama Okružnog suda od 23. juna 2016. godine i Vrhovnog suda od 26. januara 2017. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, uz istovremeno obavezivanje apelanata da tuženim naknade troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

4. U obrazloženju osporenih presuda navedeno da je na temelju izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je 16. avgusta 1993. godine između apelanata kao prodavaca i prvotužene kao kupca zaključen predmetni ugovor o kupoprodaji kojim su apelanti prodali tuženoj sporne nekretnine, da je prvotužena apelantima predala novčani iznos na ime cijene predmetnih nekretnina, nakon čega su predmetne nekretnine i predate u posjed prvotuženoj. Utvrđeno je da je između prvotužene kao poklonopdavca i drugotužene kao poklonoprimca zaključen ugovor o poklonu od 25. jula 2013. godine kojim je prvotužena poklonula sporne nekretnine drugotuženoj kao svojoj kćerci. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je među parničnim strankama u postupku bilo sporno da li je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen na dobrovoljan način, te je s tim u vezi bilo neophodno utvrditi da li je predmetni ugovor, rezultat prinude. Ratne okolnosti, kako je dalje obrazloženo, ne mogu same za sebe biti razlog utvrđenja apsolutne ništavosti ugovora s aspekta nedostatka slobodne volje. S tim u vezi je napomenuto da ugovori zaključeni u ratnom periodu nisu po sili zakona apsolutno ništavi već se svaki slučaj mora pojedinačno ispitati s aspekta postojanja prinude u subjektivnom smislu, dakle njenog postojanja ili nepostojanja. Zatim je naveden sadržaj relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima su propisana načela prilikom zasnivanja obligacionopravnih odnosa kao i formalnopravni uvjeti za njihov nastanak. Na osnovu svih pojedinačno navedenih i analiziranih dokaza, saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka, te uvidom u materijalne dokaze, redovni sudovi su, u smislu osnovnih uslova iz čl. 26. i 28. ZOO (bitni sastojci ugovora, izjava volje učinjena slobodno i ozbiljno), zaključili da apelanti nisu dokazali da predmetnom ugovoru o kupoprodaji nedostaje element dobrovoljnosti, odnosno nisu dokazali ispunjenje zakonskih uslova iz odredbe člana 103. ZOO za utvrđenje ništavosti. U tom smislu je obrazloženo da iz provedenih dokaza proizilazi da apelanti nisu dokazali postojanje konkretne prijetnje i „pritisaka“ prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji i da nisu dokazali da je prvotužena na bilo kakav način uticala na njihovu volju za zaključenje ugovora. U vezi s tim, navedeno je da je nesporno utvrđeno da je inicijator za zaključenje ugovora zapravo bio apelant jer je „njegova supruga kao pripadnica manjinskog naroda željela u tom periodu da napusti Banja Luku, stavljajući tužioca (apelanta), kao svoga supruga, a posredno i njegovu sestruu situaciju da kao suvlasnici spornih nekretnina zaključe ugovor o kupoprodaji“. Po mišljenju sudova u konkretnom slučaju „se radi o motivu za zaključenje ugovora, a ne o odsustvu volje za njegovo zaključenje“. Naime redovni sudovi su istakli da „navodne prijetnje supruzi tužioca (apelanta), ničim nisu dokazane, a posebno ne konkretizovane“. S tim u vezi redovni sudovi su cijenili da je apelant, „kao pripadnik Vojske Republike Srpske, u svojstvu podoficira, dakle, pripadnik većinskog naroda, bez obzira na ratne uslove, imao mogućnost da traži i dobije zaštitu za sebe i svoju porodicu od državnih struktura Republike Srpske, jer je to činjenica koja je opštepoznata, za sve one koje su tada živjeli u Banjoj Luci i imali takav položaj“. Da su apelanti izrazili svoju volju za zaključenje predmetnog ugovora, po mišljenju redovnih sudova, upravo ukazuje činjenica da su apelanti prije zaključenja predmetnog ugovora sa prvotuženom, uputili Opštini Banja Luka, pismenu ponudu za pravo preče kupovine spornih nekretnina, pa nakon što su dobili odgovor da navedena opština nije zainteresovanaapelanti su angažovali advokata koji je pregovarao sa prvotuženom sve dok se nisu usaglasili o bitnim elementima ugovora, koji je potom zaključen između apelanata i prvotuženih.

5. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima uz Opšti okvirni sporazum za mir u BiH. U obrazloženju tih navoda, apelanti ukazuju da redovni sudovi nisu cijenili sve provedene dokaze, te da u obrazloženjima presuda, u pogledu ocijene dokaza nedostaje valjano obrazloženje u smislu neispinjenja uslova za utvrđivanje ništavosti ugovora. U tom smislu, upućuju na nesporno postojanje ratnih okolnosti u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji te ukazuju na pogrešan stav i zaključak iz osporenih presuda prema kojem nije dokazano da je postojala prisila, prinuda i pritisak za zaključenje ugovora. S tim u vezi, ukazuju da sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje niti su „preispitali sve činjenice“ koje su uticale na njihovu volje za zaključenje ugovora, budući da je „sporni ugovor zaključen u specifičnim ratnim okolnostima“. Također, apelanti smatraju da je pogrešan zaključak da je postojala slobodna volja za zaključenje predmetnog ugovora „jer je ugovor zaključen pod pritiskom, zbog straha i neizvjesnosti za živote svoje porodice“. Ovo je, po njihovom mišljenju imalo uticaja da donesu odluku da prodaju svoje nekretnine jer je „apelant osjećao obavezu da zaštititi suprugu i svoje mld. dijete“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja u pogledu ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata, te da je u vezi s tim jasno istakao da, sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima. (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, tačka 14; i AP-1127/16 od 19. juna 2018. godine, tačka 39, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji pri čemu su detaljno obrazložili razloge za takvo odlučenje, imajući u vidu stvarnu volju ugovornih strana u momentu zaključenja ugovora o kupoprodaji, zasnivajući takav stav na provedenim dokazima. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka izvršen uvid u materijalne dokaze koji su predloženi od strane parničnih stranaka, te da su tokom postupka saslušane parnične stranke u svojstvu svjedoka, kao i drugi svjedoci (čiji su iskazi, prezentirani i cijenjeni) pri čemu je utvrđeno da apelanti ponuđenim dokazima nisu dokazali da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bilo ikakvih pritisaka, niti bilo kakvog drugog uticaja (prijetnja, primjena sile i dr.) na volju apelanata za zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji zbog kojih bi ugovor bio ništav, u smislu odredbe člana 103. ZOO-a. Na osnovu provedenih dokaza redovni sudovi su utvrdili da je stvarna volja apelanata u momentu zaključenja ugovora bila da se zaključi navedeni ugovor o kupoprodaji na što ukazuje i činjenica da su apelanti prije zaključenja predmetnog ugovora sa prvotuženom, uputili Opštini Banja Luka, pismenu ponudu za pravo preče kupovine spornih nekretnina, pa nakon što nvedena ponuda nije prihvaćena, apelanti su putem advokata stupili u kontakt sa prvotuženom s kojom su u konačnici i postigli dogovor za kupoprodaju spornih nekretnina.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, kao i svoju praksu u predmetima AP 455/09 i AP-1127/16, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz čl. II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima uz Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1966/17 (M. M. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio