Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6181/18 (J. S., A. S., A. S., F. G., B. B., H. Š. i S. J.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Kontradiktornost
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6181/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6181/18, rješavajući apelaciju J. S., A. S., A. S., F. G., B. B., H. Š. i S. J. na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli J. S., A. S., A. S., F. G., B. B., H. Š. i S. J. protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 030591 17 Gž od 27. septembra 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. S., A. S., A. S., F. G., B. B., H. Š. i S. J. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bosanske Krupe, koje zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 5. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 030591 17 Gž od 27. septembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti, kao zakonski nasljednici umrlog A. S., suvlasnici sa dijelom 3/18 na nekretninama (pobliže opisanim u izreci prvostepene odluke), a koji suvlasnički dio je njihov otac (umrli A. S.) ugovorom o kuporodaji od 25. septembra 1988. godine kupio od A. B.. Nadalje, dosljedno navedenom, da se tuženi (A. H. i R. S.) obavežu da trpe da se u zemljišnim knjigama brišu kao suvlasnici sa dijelom 3/18 na predmetnim nekretninama, a apelanti sa jednakim dijelovima upišu kao suvlasnici sa dijelom 3/18 na navedenim nekretninama, kao i da se tuženi obavežu na plaćanje troškova postupka. Osim toga, apelanti su obavezani da prvotuženom (A. H.) nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, iskaza svjedoka S. A., H. J. i H. Ć., kao i materijalnih dokaza utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o parceli koja je bila predmet višestruke prodaje, a na kojoj je A. B. imala pravo vlasništva sa dijelom 3/18. Nadalje, da će, kada više lica zaključi pravne poslove radi sticanja prava vlasništva na istoj nekretnini od istog nesavjesnog otuđioca, sud prosuditi o jačem pravu, te odlučiti ko je prvi ishodio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama, pri čemu jači pravni osnov ima raniji kupac i onaj kome je nekretnina predata u posjed. Općinski sud je istakao da nije zanemario činjenicu da je prednik apelanata sa A. B., kao prodavcem, zaključio kupoprodajni ugovor 1988. godine, dok se tek 2001. godine (11 godina od zaključenja predmetnog ugovora) "uknjižio sa pravom svojine" kod Službe za katastarske poslove Općine Bosanska Krupa. Međutim, Općinski sud je istakao da su, za razliku od prednika apelanata, prvotuženi i prednik drugotuženog prijavili svoja suvlasnička prava na spornim nekretninama u postupku izlaganja podataka i prava na nekretninama 1989. godine, u kojem postupku su legalizovali zaključeni usmeni kuporodajni ugovor od 1985. godine sa nasljednicima H. S. (među kojima je i A. B.). Općinski sud je zaključio da su tuženi upisom vlasništva na nekretninama u zemljišne knjige dokazali jače pravo, da se nalaze u posjedu spornih nekretnina i da su raniji kupci koji su svoju kupovinu realizovali na pravni način. Takođe, Općinski sud je istakao da su tuženi bili u savjesnom posjedu spornih nekretnina neprekidno više od 20 godina, te da su sporne nekretnine stekli i po osnovu dosjelosti. Nadalje, da bez obzira na ostvarenu uknjižbu spornih nekretnina od strane prednika apelanata 2001. godine, prema tada važećim propisima prednik apelanata nije mogao steći pravo vlasništva, s obzirom na to da je od 1989. godine, kada su tuženi stekli pravo vlasništva, proteklo vrijeme redovne dosjelosti od 10 godina.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio sve izvedene dokaze bržljivo i savjesno, dajući u obrazloženju detaljnu analizu svih izvedenih dokaza, te da je takvom ocjenom dokaza utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, kao i odredbe Zakona o parničnom postupku. Nadalje, da propust suda da na zapisniku konstatuje da su saslušani svjedoci (S. A. i H. J.) upozoreni na dužnost kazivanja istine i posljedice davanja lažnog iskaza nije povreda postupka koja bi bila od uticaja na ocjenu iskaza navedenih svjedoka datih pred sudom, a time i na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Kantonalni sud je istakao da ne stoje žalbeni prigovori apelanata da im je uskraćeno pravo na raspravljanje i predlaganje izvođenja dokaza i da je prvostepeni sud povrijedio načelo kontradiktornosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa i obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da apelanti nisu izveli dokaz čitanjem ugovora o kupoprodaji, te da je sud rješenjem od 2. juna 2017. godine stavio van snage rješenje od 10. maja 2017. godine kojim je prihvatio provođenje navedenog dokaza, zbog toga što apelanti nisu učinili vjerovatnim da bez svoje krivnje nisu mogli dokaz pribaviti na pripremnom ročištu, u smislu odredbe člana 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je punomoćnik prvotuženog izjavio da je sadržina njegovog podneska od 15. maja 2017. godine nebitna, te da povlači sve prijedloge za izvođenje dokaza iz tog podneska, zbog čega nije ni povrijeđeno načelo kontradiktornosti. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da imaju jače pravo temeljem pravnog posla (ugovora o kupoprodaji, kojim je njihov prednik kupio predmetne nekretnine) u odnosu na tužene koji su upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici predmetnih nekretnina i koji su, kao savjesni posjednici neprekidno više od 20 godina, stekli pravo vlasništva i po osnovu dosjelosti u smislu odredbe člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja i na utvrđene činjenice pravilno primjenio odredbe člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, kao i odredbe Zakona o zemljišnim knjigama.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Takođe, apelanti tvrde da nije udovoljeno standardu „obraložene odluke“, te da je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo kontradiktornosti i da su dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na protustranke onemogućavanjem da se očituju na pismeni podnesak punomoćnika prvotuženog od 15. maja 2017. godine. Osim toga, apelanti ističu da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu donošenja odluke u razumnom roku, te navode da je predmetni postupak trajao više od tri godine (tužba podnesena 24. augusta 2015. godine, a presuda Kantonalnog suda donesena 27. septembra 2018. godine), zbog čega traže naknadu nematerijalne štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i na to da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“, te da je povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na navode apelanata da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak na čiju dužinu apelanti ukazuju, okončan u roku od oko tri godine, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević