Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3248/18 (M. Š.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dionice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3248/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3248/18, rješavajući apelaciju Marinka Šimovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marinko Šimović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 049578 16 Rev od 20. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Šimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Miro Kebo, advokat iz Mostara, podnio je 7. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 049578 16 Rev od 20. marta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (Agencija za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, Agencija za privatizaciju Federacije BiH i Zavod za platni promet Federacije BiH u likvidaciji) solidarno isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, između ostalog, prizilazi da je apelant 2001. godine predao nalog za upis dionica u postupku javne prodaje dionica državnog kapitala određenog preduzeća, koji je prihvaćen. Zatim, da je u postupku po žalbi zainteresovanog lica utvrđeno da apelant nije blagovremeno predao nalog, zbog čega je 2004. godine poništen upis u korist apelanta i vraćena su mu uplaćena sredstva, a odobren je u korist zainteresovanog lica. Takođe, da proizlazi da je apelant po ovom pitanju pokrenuo upravni spor, te da je tužba odbijena (presudu je zaprimio 2006. godine), nakon čega je pokrenuo predmetni postupak radi naknadu štete. Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant za štetu saznao 5. novembra 2004. godine kada je obaviješten o vraćanju uplaćenih certifikata putem sredstava javnog informisanja, a tužbu za naknadu štete je podnio dana 29. decembra 2008. godine, što je po proteku roka od tri godine propisanog članom 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužbeni zahtjev apelanta zasnovan na tvrdnji da je štetu pretrpio iz razloga što vraćene certifikate, u vrijednosti u kojoj su uplaćeni, više nije mogao upotrijebiti u postupku privatizacije, to je apelant za štetu saznao danom obavještenja o vraćanju certifikata, jer je od tada istim mogao raspolagati i koristiti ih, te saznati za eventualnu štetu i njen puni obim. Vrhovni sud je istakao da je u skladu sa odredbama član 376. stav 1. ZOO za računanje početka roka zastarjelosti bitno vrijeme saznanja za štetu i lice koje je tu štetu učinilo, a to je u predmetnom slučaju 5. novembar 2004. godine kada je apelant obaviješten o vraćanju uplaćenih certifikata u postupku kupovine dionica preduzeća, a ne od dan uručenja pravosnažne presude u upravnom sporu kojom je odbijena njegova tužba (2006. godina). Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je Agencija za privatizaciju F BiH objavila rok za upis dionica u Federaciji BiH suprotno važećim propisima. Pri tome je naveo da je rok za upis dionica produžen neovlašteno od direktora trećetužene, ali da njegovo postupanje nije imalo obilježje namjere ili grube nepažnje. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant kao učesnik u postupku privatizacije trebao postupati u skladu sa obavještenjem iz javnog poziva i na vrijeme izvršiti prijavu i uplatu dionica, te da ne postoji odgovornost tuženih za štetu prema odredbi člana 172. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su Agencija za privatizaciju HNK i Agencija za privatizaciju FBIH suprotno propisima odredile rok za upis dionica u Javnom pozivu za upis dionica u FBiH-drugi krug, po kojem je apelant blagovremeno izvršio upis. Međutim, faktički su prilikom zaprimanja upisa dionica postupale po zakonskoj proceduri u pogledu rokova za upis dionica, čime su apelantu načinile štetu. Apelant navodi i da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da je njegovo potraživanje zastarilo, to jeste da je početak roka za zastarjelost trebao da se računa od pravosnažnosti rješenja kojim je apelant uklonjen sa liste dioničara u postupku privatizacije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević