Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7735/18 (A. T.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7735/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7735/18, rješavajući apelaciju Ahmeta Torlaka, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ahmet Torlak protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 122729 18 Gž od 3. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmet Torlak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 122729 18 Gž od 3. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo suvlasništva na nekretnini (bliže označenoj u izreci prvostepene presude), na kojoj je apelantu odobreno postavljanje kioska, sa dijelom 1/1, te da se obaveže tužena (Općina Travnik) da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužena apelantu rješenjem od 27. aprila 1985. godine odobrila upotrebu montažnog poslovnog kioska na lokaciji Službe društvenog knjigovodstva Travnik. Zatim, da je prvostepeni sud utvrdio da je tužena rješenjem od 26. avgusta 2009. godine apelantu izdala odobrenje za građenje za montažni objekat privremenog karaktera sa rokom važenja od tri godine na lokalitetu „Dom zdravlja“, te da je na istoj parceli apelantu izdato rješenje od 26. februara 2014. godine o urbanističkoj saglasnosti za lokaciju poslovnog objekta – kioska, kojim je utvrđeno da se radi o privremenom objektu sa važenjem do tri godine. Također, prvostepeni sud je utvrdio da su parnične stranke 28. februara 2014. godine zaključile ugovor o zakupu dijela predmetne parcele za lociranje montažnog objekta - kioska sa privremenim statusom na period od jedne godine uz mogućnost produženja zakupa. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je sporno da li je apelant mogao steći pravo vlasništva na dijelu predmetne parcele dosjelošću, s obzirom da tu parcelu koristi po osnovu ugovora o zakupu i odobrenja za lociranje privremenog objekta – kioska, te da li je tužbeni zahtjev precizno postavljen, s obzirom da apelant traži utvrđenje prava vlasništva, dok je u tužbi naznačio podatke novog premjera, a ne zemljišno knjižne podatke. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da iz odredbe člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima proizlazi da se pravo vlasništva može steći samo na nekretninama koje su upisane kao vlasništvo druge osobe, pod pretpostavkom da su ispunjeni ostali propisani uslovi. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da nisu ispunjene pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću, s obzirom da apelant nije ponudio dokaze da je tužena u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik predmetne parcele, jer iz provedenih dokaza (kopija katastarskog plana od 11. aprila 1990. godine) proizlazi da se radi o parceli novog premjera koja je evidentirana kao posjed tužene sa 1/1 dijela, te da apelant predmetnu parcelu koristi po osnovu ugovora o zakupu od 28. februara 2014. godine, usprkos činjenici da su apelantu nadležne službe tužene dale pravo na lociranje montažnog objekta – kioska na predmetnoj nekretnini.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima kada su odbili njegov zahtjev da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio odluku osporenu predmetnom apelacijom, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, u ospornoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7735/18 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio