Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/19 (S. P., M. P., A. O. i N. O.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
- Materijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-616/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-616/19, rješavajući apelaciju Smaje Patkovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Adela Osmančević i Nejra Osmančević protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 080319 15 Gž od 16. marta 2016.
godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Smajo Patković i Midheta Patković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 080319 16 Rev od 14. novembra 2018.
godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 080319 15 Gž od 16. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smajo Patković, Midheta Patković, Adela Osmančević i Nejra Osmančević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo "Adil Lozo i drugi" iz Travnika, podnijeli su 9. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 080319 16 Rev od 14. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 080319 15 Gž od 16. marta 2016. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine) i preinačena prvostepena presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplati određene novčane iznose (precizno navedeno u izreci presude).
3. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je revizija koju su izjavili apelanti Smajo Patković i Midheta Patković protiv presude Kantonalnog suda od 16. marta 2016. godine, dok je odbačena revizija koju su protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavile apelantice Adela Osmančević i Nejra Osmančević.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je sin, odnosno brat apelanata smrtno stradao u saobraćajnoj nezgodi i da je vozilo čiji je vozač prouzrokovao nezgodu bilo osigurano kod Lido osiguranja d.d. Sarajevo, kojem je Agencija za nadzor osiguranja Federacije BiH oduzela odobrenje za rad i nad kojim je pokrenut postupak posebne likvidacije. Takođe je utvrđeno da su apelanti potraživanja koja su predmet ovoga spora prijavili u likvidacionom postupku, koja su im priznata u određenom iznosu, te da je postupak likvidacije navedenog osiguravajućeg društva još uvijek u toku. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 69. i 70. stav 1. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, u vezi sa odredbom člana 2. Zakona o likvidaciji, kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata u situaciji kada nisu dokazali da potraživanje koje im je priznato u likvidacionom postupku nisu naplatili ili da nisu u mogućnosti da ga naplate. Pri tom je istakao da je u slučaju posebne likvidacije osiguravajućeg društva obaveza Zaštitnog fonda iz člana 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju supsidijana, odnosno da ona postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku. Takođe je naglasio da bi se u suprotnom, kada bi se potraživanja mogla namirivati od tuženog izvan postupka likvidacije ili uporedo sa njim, a što nije propisano navedenim zakonskim odredbama, a na čemu su apelanti insistirali, izgubila svrha provođenja postupka likvidacije nad imovinom osiguravajućeg društva i cjelovitog namirenja povjerilaca u tom postupku. U konačnici Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom da apelanti u toku postupka nisu dokazali odlučnu činjenicu da nisu namireni u postupku likvidacije koji je u toku, samim tim nisu ni dokazali da su nastupile zakonske pretpostavke za supsidijamu odgovornost tuženog za naknadu predmetne štete temeljem odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primjenili odredbe Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti i odredbe Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kada su zaključili da je odgovornost tuženog supsidijarna, te smatraju da je tuženi bio u obavezi da im nadoknadi pretrpljenu štetu i da regresna prava ostvaruje u likvidacionom postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I. Protek roka
7. Ustavni sud zapaža da su apelantice Adela Osmančević i Nejra Osmančević protiv presude Kantonalnog suda od 16. marta 2016. godine izjavile reviziju, koja je odlukom Vrhovnog suda, u odnosu na ove apelantice, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u tom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka, u odnosu na ove apelantice, u predmetnom slučaju odluka Kantonalnog suda, navedena u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud ukazuje da je u apelaciji navedeno da su apelantice odluku Kantonalnog suda primile 31. marta 2016. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 9. februara 2019. godine, proizilazi da je apelacija u odnosu na apelantice Adelu Osmančević i Nejru Osmančević podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na presudu Kantonalnog suda podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su navedene apelantice primile drugostepenu presudu.
II.Dopustivost - prima facie
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi apelanata (Smaje Patkovića i Midhete Patković) o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević