Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5895/18 (M. K.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5895/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5895/18, rješavajući apelaciju Miroslava Koromana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Koroman protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 020597 16 Gž 3 od 24. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 020597 15 P 3 od 11. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Koroman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 23. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 020597 17 Rev od 29. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 020597 16 Gž 3 od 24. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 020597 15 P 3 od 11. oktobra 2016. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1092/17 od 11. oktobra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 63 0 P 020597 16 Gž 3 od 24. januara 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv navedene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik motornog vozila (pobliže opisanog u izreci prvostepene odluke), da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor od 25. jula 2011. godine i sve pravne posljedice koje je proizveo, da se naloži tuženim (Ž. M. i D. P.) da apelantu bez odlaganja predaju u posjed i vlasništvo navedeno vozilo, te da apelantu solidarno naknade štetu u određenom novčanom iznosu. Takođe, odbijen je i apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknade troškove postupka. Osim toga, apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka u određenom novčanom iznosu.

4. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je N. M. kupio predmetno vozilo od I. B. u martu 2008. godine. Nadalje, da je na temelju ugovora od 30. jula 2009. godine, sporno vozilo prešlo na apelanta, kao dobrog prijatelja i osobe od povjerenja N. M., a sve zbog toga što N. M. nije mogao imati vozilo u BiH na svoje ime, zbog carinskih prekršaja, jer je bio prijavljen u RH. Općinski sud je naveo da iz kupoprodajnog ugovora od 25. jula 2011. godine, iskaza stranaka, kao i materijalnih dokaza proizlazi da je apelant naveden kao formalni vlasnik predmetnog vozila, kao i da su sporni ugovor potpisali N. M. (kao prodavac), na temelju punomoći, i drugotužena D. P. (kao kupac). Općinski sud je naveo da apelant osporava da je N. M. potpisao sporni ugovor, dok ne osporava punomoć na temelju koje je prodao predmetno vozilo, a na osnovu koje je N. M. imao ovlast za potpuno raspolaganje vozilom, kao i da drugu osobu ovlasti za odabir kupca i cijene po slobodnom izboru. Pri tome, Općinski sud je zaključio da sama širina punomoći ukazuje na to da se očito radi o fiktivnom vlasništvu apelanta, a posebno imajući u vidu da je N. M. koristio predmetno vozilo od marta 2008. godine, pa sve do svoje smrti u augustu 2011. godine. Takođe, Općinski sud je zaključio da je umrli N. M. bio zakonit i savjestan kupac predmetnog vozila koje nastavio držati u kontinuiranom posjedu i nakon što je predmetno vozilo formalno upisano na apelanta, a čime je i dosjelošću stekao vlasništvo nad vozilom. Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao da je prvotuženi nasljednik iza umrlog N. M., kao ni da je apelant vlasnik predmetnog vozila, čime bi dokazao osnovanost zahtjeva, niti da tuženi drže predmetno vozilo bez pravnog osnova, odnosno da je prvotuženi dobio novac bez osnova, a posebno da je drugotužena nezakonito stekla predmetno vozilo.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku za koju je dao valjane razloge, koje prihvata i taj sud. Naime, da iz provedenih dokaza proizilazi jasan zaključak da je umrli N. M. bio zakonit i savjestan kupac predmetnog vozila, te da je na zakonit način stekao vlasništvo nad navedenim vozilom, koje je kupio u martu 2008. godine i koristio sve do svoje smrti u augustu 2011. godine. Kantonalni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je apelant samo formalno bio upisan kao vlasnik predmetnog vozila, jer ničim nije dokazao na temelju čega se upisao kao vlasnik, zbog čega je prvostepeni sud donio pravilnu odluku. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da nije našao da postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu odluku, pri čemu ističe da se drugostepeni sud samo paušalno osvrnuo na navode i predložene žalbene razloge.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i na koji su primijenjeni pozitivno-pravni propisi, kao i na to da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje odluke. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu odluku dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove tvrdnje da se drugostepeni sud paušalno osvrnuo na njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5895/18 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio