Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2148/17 (R. M.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2148/17, rješavajući apelaciju Rejhane Muminović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rejhane Muminović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 210961 15 Rev od 28. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rejhana Muminović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 1. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 210961 15 Rev od 28. marta 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 210961 12 P 2 od 18. februara 2013. godine usvojen je dio tužbenog zahtjev tužitelja „Sarajevolijek“ d.o.o. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: tužitelj) te je apelantica kao prvotužena obavezana da tužitelju na ime glavnog duga isplati iznos od 52.102,15 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom prema računima i u iznosima pobliže označenim izrekom presude. Istom presudom tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je bez pravnog učinka kupoprodajni ugovor od 12. septembra 2011. godine preciziranog broja (kojim je apelantica predala predmetni poslovni prostor drugotuženoj Ameli Zubeteljak-u daljnjem tekstu: drugotužena), te upis založnog prava na nekretnini upisanoj kao u izreci presude u njegovu korist, na iznos glavnog duga od 52.102,15 KM. Također tužitelj je obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza (str. 5 obrazloženja presude) utvrdio, da su tužitelj kao prodavac i apelantice kao kupac i vlasnik privatne apoteke „Patke“ zaključili kupoprodajni ugovor broj 805/10, kojim su uredili međusobne odnose po osnovu kupoprodaje robe iz prodajnog programa tužitelja kao prodavca. Dalje je utvrđeno da apelantica nije ispoštovala rokove iz navedenog ugovora za plaćanje preuzete robe od tužitelja, nakon čega su apelantica i tužitelj zaključili Ugovor o vansudskoj nagodbi broj kao u obrazloženju presude od 22. februara 2011. godine. Članom 2. navedenog ugovora je regulisano da je apelantica dužna tužitelju kao povjeriocu na ime glavnog duga platiti iznos od 58.802,15 KM dok je članom 4. precizirano da su se ugovorne strane sporazumjele, da će se sve obaveze iz člana 2. ugovora smatrati izmirenim ako apelantica tužitelju plati ukupan iznos duga u dogovorenim ratama (48 rata), od kojih prva rata dospijeva 15. februara 2011. godine. Također navedenim ugovorom je regulisano da u slučaju da apelantica proda predmetni poslovni prostor u kojem se nalazi navedena apoteka (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) vlasništvo apelantice sa dijelom 1/1, apelantica je dužna tužitelju izmiriti kompletan dug na dan isplate tog prostora. Utvrđeno je da dug apelantice prema tužitelju po osnovu preuzete a neisplaćene robe iznosi 52.102,15 KM, jer je apelantica u međuvremenu tužitelju na ime duga isplatila iznos od 6.700,00 KM. Također je utvrđeno da je apelantica predmetni poslovni prostor prodala drugotuženoj ugovorom od 12. septembra 2011. godine. Općinski sud je zaključio da je drugotužena pristupila savjesno kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora od apelantice, jer niti jednom svojom radnjom nije postupala na način da nanese štetu ni apelantici ni tužitelju, niti je u konačnosti mogla znati za njihov obligacionopravni odnos. Dalje taj sud je utvrdio da iz odredba ugovora o sudskoj nagodbi zaključenog između tužitelja i apelantice proizilazi odobrenje prodaje predmetnog prostora, dakle koji ugovor nije podrazumijevao zabranu otuđenja navedenog prostora, niti je zabrana bila konstatovana u zemljišnim knjigama, s tim što se apelantica obavezala da će u slučaju prodaje navedenog prostora izmiriti obaveze na ime glavnog duga prema tužitelju.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 210961 13 Gž od 11. maja 2015. godine žalba tužitelja i apelantice su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom je odbijen zahtjev apelantice i drugotužene za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.
5. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj izjavio žalbu protiv presude prvostepenog suda, zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je naveo da je drugotuženoj, prije upisa vlasništva u zemljišnoj knjizi, bilo jasno da postoji zabilježba spora, jer je 30. septembra 2011. godine, primila predmetnu tužbu. Kantonalni sud je ove navode tužitelja odbio kao neosnovane, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je drugotužena, pristupila savjesno kupoprodaji poslovnog prostora, jer niti jednom svojom radnjom, nije postupala na način da nanese štetu ni apelantici ni tužitelju, niti je u konačnosti mogla znati za njihov obligacionopravni odnos. Dalje taj sud je utvrdio da iz odredba ugovora o sudskoj nagodbi zaključenog između tužitelja i apelantice proizilazi odobrenje prodaje predmetnog prostora, dakle koji ugovor nije podrazumijevao zabranu otuđenja navedenog prostora, niti je zabrana bila konstatovana u zemljišnim knjigama, s tim što se apelantica se obavezala da će u slučaju prodaje istog izmiriti obavezu prema tužitelju.
6. U obrazloženju je nadalje navedeno da je i apelantica izjavila žalbu protiv presude prvostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, jer smatra da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 2. stav 1. navedenog zakona. Apelantica je navela da je tužitelj, na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. januara 2013.godine, konačno opredijelio tužbeni zahtjev na način da isti glasi: "Utvrđuje se da je bez pravnog učinka kupoprodajni ugovor od 12. septembra 2011.godine zaključen između [apelantice] kao prodavca i drugotužene kao kupca o prodaji predmetnog poslovnog prostora i da su tužene dužne trpiti da se upiše založno pravo na predmetnom prostoru u korist tužitelja za iznos glavnog duga od 52.102,15 KM sa pripadajućim zakonskim kamatama“. Dakle apelantica smatra da je tužitelj podnio tužbu, kojom u stavu prvom, traži utvrđenje da je bez pravnog učinka kupoprodajni ugovor koji je zaključen između apelantice i drugotužene, te da nigdje u tužbenom zahtjevu ne traži bilo kakvu dosudu iznosa glavnog duga u visini od 52.102,15 KM sa zakonskim kamatama. Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim članom 221. ZPP, Kantonalni sud je žalbu apelantice da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer je odlučio o kondemnatornom zahtjevu, tj. zahtjevu za obavezu plaćanja duga apelantice prema tužitelju, za koji tvrdi da nije postavljen u samoj tužbi, niti u toku prvostepenog postupka. Prednje iz razloga, jer iz stanja spisa jasno proizilazi da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio 30. septembra 2011. godine, kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu na ime glavnog duga, isplati iznos od 58.802,16 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je u toku prvostepenog postupka konačno precizirao tužbeni zahtjev na iznosa od 52.102,15 KM. Istaknuto je da je tužitelj to učinio na nastavku ročišta za glavnu raspravu od 10. januara 2013.godine, odnosno nakon što je apelantica na ročištu od 20 novembra 2012.godine izjavila da je dio spornog duga, u iznosu od 6.700,00 KM platila (šest uplata počev od 29. septembra 2011. do 13. januara 2012.godine). S tim u vezi Kantonalni sud je također ukazao da je očito prilikom kucanja zapisnika sa nastavka ročišta od 10. januara 2013. godine, izostavljena rečenica:" Obavezuje se apelantica da tužitelju na ime glavnog duga isplati iznos od 52.102,15 KM sa zakonskim zateznim kamatama". Prema tome, taj sud je primjenom odredbe iz člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.
7. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 210961 15 Rev od 28. marta 2017. godine reviziju apelantice odbio, kao i zahtjev apelantice za naknadu troškova sastava revizije u iznosu od 1.488,24 KM.
8. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP i prekoračenja tužbenog zahtjeva pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je uvidom u spise predmeta utvrdio da je revizija apelantice neosnovana zbog čega je istu odbio. Suprotno navodima apelantice, koja smatra da je došlo do povrede člana 2. stav 1. ZPP-a te da je usvojen nepostojeći zahtjev, Vrhovni sud je naveo da primjećuje „ da fotokopirana tužba (dostavljena uz reviziju) ne odgovara sadržaju tužbe koja se nalazi u originalu spisa predmeta, jer su dostavljene (dali slučajno ili namjerno) samo prve četiri strane tužbe, te osma i deveta strana , a izostavljene su peta, šesta i sedma strana iz kojih je vidljivo da je tužitelj precizirao zahtjevda [apelantica] plati tužitelju iznos od 58..802,16 KM sa kamatama prema tačno navedenim iznosima na računima i otpremnicama prema njihovom dospjeću.. Taj zahtijevani iznos je tužitelj u nastavku glavne rasprave 20.11.2012. godine (nakon što je izjavio da u cjelosti ostaje kod tužbe i svih navoda istaknutih u toku postupka) umanjio za 6.700,00 KM koje je [apelantica] platila u toku postupka čemu se [apelantica] nije ni protivila, naprotiv, izjavila je da potraživanje tužitelja prema preciziranom tužbenom zahtjevu u odnosu na [apelanticu] iznosi 52.102,15 KM“. S obzirom na to Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljivo polemisanje u reviziji apelantice da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva (u smislu da je tužitelj u odnosu na apelanticu nije postavio tužbeni zahtjev koji su sudovi usvojili), budući da je, suprotno tome, u konkretnom sporu odlučeno o zahtjevu tužitelja kojim je tražio obavezivanje apelantice na plaćanja duga , koji zahtjev je tužitelj postavio u tužbi od 30. septembra 2011. godine (strana pet, šest i sedam tužbe) i to na iznos od 58.802,16 KM, ali umanjen za 6.700,00 KM, koji je apelantica u međuvremenu platila. Vrhovni sud je također reviziju apelantice u dijelu kojim je tvrdila da je drugostepeni sud sam odredio pravnu posljedicu nepostojećeg zahtjeva samo iz činjeničnih navoda tužbe također odbio, imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, da su tužitelj i apelantica bili u poslovnim odnosima, da je apelantica od tužitelja naručivala robu koju nije plaćala u dogovorenim rokovima, da je 2. juna 2010. godine izvršila brisanje obrta iz Registra poslovnih subjekata, a robu ni tada nije platila, te da su 22. februara 2011. godine tužitelj i apelantica zaključili vansudsku nagodbu prema kojoj je apelantici omogućeno da plati glavni dug tužitelju u 48 rata. U obrazloženju je nadalje navedeno da dug apelantice prema tužitelju u vrijeme podnošenja tužbe iznosio 58.802,16 KM, i da je u toku postupka smanjen za plaćeni iznos od 6.700,00 KM. Prema tome Vrhovni sud smatra da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primjenili materijalno pravo kada su obavezali apelanticu da tužitelju plati zahtjevani iznos na ime duga od 52.102,15 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema dospijeću računa i u periodima kao u izreci prvostepene presude. S obzirom na izloženo Vrhovni sud je primjenom člana 248. ZPP reviziju apelantice odbio kao neosnovanu.
9. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da tužitelj u opredijeljenom tužbenom zahtjevu nije tražio bilo kakvu dosudu iznosa glavnog duga sa kamatama obavezivanjem apelantice na bilo kakvo plaćanje prema tužitelju, tj. da tužbeni zahtjev niti u jednom svom dijelu nije usmjeren kao ostvarivanju potraživanja tužitelja na način da se tužbom traži da se apelantica obaveže na plaćanje duga tužitelju sa kamatama. Stoga smatra da je očigledna omaška punomoćnika tužitelja da takav zahtjev postavi i da ovaj propust sud ne može konvalidirati stajalištem „kako je očito da je prilikom kucanja zapisnika izostavljena rečenica koja predstavlja zahtjev za obavezivanje apelantice na plaćanje iznosa od 52.102,15 KM“. Također apelantica navodi „da je zagonetno“ odakle se u sudskom spisu nalazi tužba sa devet strana, jer ona takvu tužbu sa devet strana nikada nije dobila.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose, u suštini, na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i u vezi s tim pitanja postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, nasuprot navodima apelanta, da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je taj sud postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjima iz odredbe člana 248. ZPP, dao jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je reviziju apelantice izjavljenu protiv presude drugostepenog suda odbio, odnosno zbog čega su neosnovani revizioni navodi apelantice da su nižestepeni sudovi odlučivali mimo postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da su postupali suprotno članu 2. stav 1. ZPP , prema kojem „u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u toku postupka“. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari detaljno ispitao navode koje apelant ponavlja u apelaciji te jasno ukazao da iz stanja spisa predmeta proizilazi, da je tužitelj tužbeni zahtjev postavio 30. septembra 2011. godine, kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu na ime glavnog duga, isplati iznos od 58.802,16 KM sa zakonskim zateznim kamatama, koji tužbeni zahtjev je precizirao na nastavku ročišta za glavnu raspravu od 10. januara 2013.godine na iznosa od 52.102,15 KM, tj. nakon što je apelantica, na ročištu od 20 novembra 2012.godine, izjavila da je dio spornog duga, u iznosu od 6.700,00 KM platila (šest uplata počev od 29. septembra 2011. do 13. januara 2012.godine). U tom kontekstu Ustavni sud nadalje zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je upravo apelant na nastavku ročišta za glavnu raspravu (zapisnik od 10. januara 2013. godine) dostavio dokaz o izvršenim uplatama te predložio „da tuženi izvrši smanjene tužbenog zahtjeva za iznos od 6.700,00 KM, kartica otvorenih stavki na dan 13.1.2012. godine sa dugom konačnim od 52.102,15 KM“. S obzirom na to Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/2. Ustava BiH (direktna primjena međunarodnih standarda), očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević