Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4415/17 (B. P.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4415/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4415/17, rješavajući apelaciju Bege Pepića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. travnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Bege Pepića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020898 15 Rev od 1. kolovoza 2017. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa člankom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Begi Pepiću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Begi Pepiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Bege Pepića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020898 15 Rev od 1. kolovoza 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020898 13 Rsž od 16. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020898 10 Rs od 30. svibnja 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bego Pepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 27. listopada 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020898 15 Rev od 1. kolovoza 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020898 13 Rsž od 16. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020898 10 Rs od 30. svibnja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Živinice kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. veljače 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. veljače 2019. godine, Kantonalni sud 18. veljače 2019. godine, Općinski sud 25. ožujka 2019. godine, a Općinsko pravobraniteljstvo Općine Živinice nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 2. lipnja 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020898 10 Rs od 30. svibnja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeno vremensko razdoblje, te da naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda MIO u korist apelanta kao osiguranika izvrši uplatu određenog novčanog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO za određeno vremensko razdoblje. Navedenom presudom također je odbijen i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obveže tuženu da mu isplati određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeno vremensko razdoblje.

7. Općinski sud je tijekom postupka ocijenio da među strankama nije sporno da je apelant bio zaposlenik kod tužene, ali da je sporna osnova obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za MIO, toplog obroka i regresa za utuženo razdoblje.

8. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih, nalaz vještaka ekonomske struke, u kojem je sačinjeno više varijanti obračuna plaće, doprinosa za MIO, regresa i toplog obroka za utuženo razdoblje, i to: prema rješenjima o koeficijentima za apelanta i zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine, potom prema Pravilniku o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), te prema Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), kao i prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine). Shodno urađenim varijantama obračuna, ukazano je da je najobjektivnija varijanta urađena na temelju satnica iz OKU iz 2005. godine i važećih koeficijenata u odlukama Općinskog vijeća, a po kojoj vještak nije utvrdio da postoji razlika neisplaćenih plaća, nego suprotno, da je tužena apelantu više obračunavala i isplaćivala po svim potraživanim osnovama iz radnopravnog statusa.

9. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju na apelantova potraživanja imaju primijeniti odredbe OKU iz 2005. godine, tj. od 8. rujna 2005. godine, a zato što Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na usuglašeni tekst GKU iz 2000. godine, niti mu je naknadno pristupio, a što je ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06. Nadalje je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari neprihvatljiva varijanta nalaza sačinjena prema zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine zato što je odredbom članka 3. OKU iz 2005. godine propisano da je poslodavac dužan sva normativna akta uskladiti s odredbama tog ugovora i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena tim ugovorom. Pored toga, ukazano je da spomenuti zaključak ima karakter podzakonskog akta i da nikada nije ni objavljen u službenim novinama, a što je uvjet za njegovu primjenu. Dakle, navedeno je da se radi o podzakonskom aktu koji je donijela Vlada FBiH, a odredbom članka 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi u FBiH iz 2003. godine koji se primjenjivao u spornom razdoblju se propisuje da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada FBiH i vlade kantona, a ne samo Vlada FBiH svojim zaključkom.

10. Općinski sud je također odbio apelanta s tužbenim zahtjevom za naknadu razlike toplog obroka jer je, prema nalazu vještaka, apelantu isplaćeno više nego što je propisano odredbama članka 17. OKU iz 2005. godine. Apelantov tužbeni zahtjev za naknadu razlike regresa, sud je, shodno odredbama članka 19. OKU iz 2005. godine, odbio jer je vještak u svom nalazu utvrdio da je tužena prethodnu, tj. 2008. godinu, završila s gubitkom, pa stoga nije bila u obvezi isplaćivati naknadu na ime regresa.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020898 13 Rsž od 16. travnja 2015. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužena obvezana apelantu isplatiti određene novčane iznose na ime razlike regresa za 2009. godinu i na ime razlike naknade za ishranu za utuženo razdoblje, dok je u odnosu na preostali odbijajući dio za potraživanu razliku plaća i potraživane doprinose za MIO prvostupanjska presuda potvrđena.

12. U obrazloženju navedene odluke, Kantonalni sud je ocijenio da nisu utemeljeni apelantovi žalbeni navodi da mu je primjenom odredaba GKU iz 2000. godine trebalo dosuditi razliku plaće, a slijedom toga i razliku doprinosa u određenom novčanom iznosu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je to zbog toga što je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe GKU iz 2000. godine zato što se taj ugovor mogao primjenjivati samo do stupanja na snagu OKU od 8. rujna 2005. godine. Nadalje je ukazano da nisu utemeljeni ni apelantovi žalbeni navodi da mu je trebalo dosuditi razliku plaće na temelju zaključka Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine i rješenja tužene o koeficijentima za obračun apelantove plaće. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da je to zato što polazna osnovica iz navedenog zaključka nema karakter polazne osnovice za obračun plaće koju ima u vidu relevantna odredba Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH.

13. Kantonalni sud je također ocijenio da se odluka prvostupanjskog suda, u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev koji se ticao potraživane razlike regresa i toplog obroka, u skladu s odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, nije mogla opravdati pozivanjem prvostupanjskog suda na odredbe OKU iz 2005. godine. Naime, člankom 3. stavak 3. OKU iz 2005. godine propisano je da se u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, za zaposlenika se ima primijeniti najpovoljnije pravo, pa se, prema stajalištu Kantonalnog suda, u ovom dijelu tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe Pravilnika o plaćama, a ne odredbe OKU iz 2005. godine.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020898 15 Rev od 1. kolovoza 2017. godine, apelantova revizija je odbijena, a usvojena je revizija tužene, pa je drugostupanjska presuda preinačena tako da je apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je utemeljen revizijski prigovor tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, ukazano je da je u preambuli Pravilnika o plaćama navedeno da je donesen u skladu sa člankom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, pa je utemeljeno pravno stajalište tužene da je taj pravilnik donesen kao provedbeni akt tog zakona (iz 1998. godine). Nadalje, istaknuto je da je spomenuti zakon prestao važiti (2005. godine) donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a koji je stupio na pravnu snagu 16. kolovoza 2005. godine, pa je time i sam Pravilnik o plaćama prestao važiti. Također je istaknuto da Pravilnik o plaćama nije donesen u skladu sa Zakonom o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a koji u članku 76. propisuje da su rukovoditelji organa dužni donijeti pravilnik o plaćama i naknadama namještenika u skladu s odredbama tog zakona i kolektivnim ugovorom u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika iz članka 75. tog zakona. U svezi s navedenim, Vrhovni sud je istaknuo da tužena pravilno ukazuje da Pravilnik o plaćama u utuženom razdoblju, kao izvor radnog zakonodavstva, nije primjenjiv u odnosu na sporno potraživanje. Naime, ukazano je da je u tom smislu zauzeto i pravno stajalište na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. travnja 2016. godine. IV.Apelacija Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

17. Apelant je istaknuo da mu je pravo na pravično suđenje, u biti, povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, apelant ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stajalište da je Pravilnik o plaćama u utuženom razdoblju obvezivao tuženu. Nadalje, apelant je istaknuo da mu je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćen za novčane naknade iz radnog odnosa. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.

18. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka apelant je istaknuo da je od 2. lipnja 2010. godine, kada je podnio tužbu, pa do donošenja konačne odluke, Presude Vrhovnog suda od 1. kolovoza 2017. godine, proteklo više od sedam godina, pa je u skladu s tim istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM. Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je istaknuo da ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda od 1. kolovoza 2017. godine, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Vrhovni sud je također naveo da je taj sud 26. studenog 2015. godine primio predmet Općinskog suda na postupanje po revizijama apelanta i tužene, izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda od 16. travnja 2015. godine.

20. Kantonalni sud je istaknuo da ostaje pri razlozima navedenim u presudi tog suda od 16. travnja 2015. godine jer smatra da je ta presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštovanje prava apelanta zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 2. lipnja 2010. godine, kao i da je pripremno ročište održano 8. lipnja 2012. godine, te da je zakazana glavna rasprava za 10. rujna 2012. godine. Kako je bilo određeno vještačenje u konkretnoj pravnoj stvari i kako je spis dostavljen vještaku, vještak je svoj nalaz i mišljenje dostavio 29. listopada 2012. godine, tako da je sljedeće ročište zakazano za 30. listopada 2012. godine i odgođeno da bi se punomoćnici parničnih stranaka upoznali s tim nalazom, te je zakazan novi termin za 14. studenog 2012. godine. Budući da je sutkinji koja je dužila predmet prestao radni odnos, predmet je raspoređen drugom sucu na postupanje, pa je ročište za glavnu raspravu zakazano za 16. travnja 2013. godine, ali je to ročište, na prijedlog apelantovog punomoćnika, odgođeno za 16. svibnja 2013. godine, međutim nije tada održano zbog nedostavljanja dopunskog nalaza i mišljenja vještaka. Glavna rasprava je zaključena 30. svibnja 2013. godine i meritorna odluka je donesena tog dana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

23. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.

Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.

Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u F BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.

Član 35.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.

Član 36.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

24. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

PRAVA I OBVEZE UGOVORNIH STRANAKA

Članak 3. stavak 3.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8.

stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.

Osnovna plaća Članak 7.

Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.

Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.

Najniža plaća Članak 8.

Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.

Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.

Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.

Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.

Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Članak 17.

Poslodavac je obvezan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).

Ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Regres za godišnji odmor Članak 19.

Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt -poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

25. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 163.

Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.

Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.

26. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 75.

Vlada Federacije i federalni ministar pravde kao i vlade kantona će donijeti propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona..

Članak 76.

Rukovoditelji organa državne službe obvezni su uskladiti pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sukladno odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca od donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.

Članak 80.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).

VI.Dopustivost

27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 1. kolovoza 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 12. rujna 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. listopada 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na osporene odluke

35. Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njegova potraživanja trebao primijeniti Pravilnik o plaćama. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, regresa, toplog obroka, kao i uplatu doprinosa, te da se prilikom raspravljanja utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva, pred redovnim sudovima, od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da je u preambuli Pravilnika o plaćama navedeno da je donesen u skladu sa člankom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, pa je utemeljeno pravno stajalište tužene da je taj Pravilnik donesen kao provedbeni akt tog zakona (iz 1998. godine). Nadalje je istaknuto da je spomenuti zakon prestao važiti (2005. godine) donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a koji je stupio na snagu 16. kolovoza 2005. godine, pa je time i sam Pravilnik o plaćama prestao važiti.

37. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom glede pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Potom, glede navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravno stajalište u povodu predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse u povodu predmetne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda glede primjene Pravilnika o plaćama, Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.

38. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge glede (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 2. lipnja 2010. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 1. kolovoza 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste razdoblje od oko sedam godina i dva mjeseca.

Analiza duljine trajanja postupka

41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je u skladu s odredbom članka 420. Zakona o parničnom postupku FBiH žurne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji materijalno-pravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo složenom predmetu. Potom, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

42. Analizirajući ponašanje apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je tužba podnesena 2. lipnja 2010. godine, a da je pripremno ročište održano 8. lipnja 2012. godine, dakle nakon dvije godine. Nadalje, da je u nastavku postupka ročište za glavnu raspravu po prijedlogu apelantovog punomoćnika odgođeno, odnosno da nije održano zbog nedostavljanja dopunskog nalaza i mišljenja vještaka (ročišta odgođena na oko jedan mjesec). Potom, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine, da je žalbeni postupak trajao godinu i deset mjeseci (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), a da je revizijski postupak trajao godinu i osam mjeseci (računajući od dana kada je Vrhovni sud primio predmet Općinskog suda na postupanje po revizijama apelanta i tužene, izjavljenim protiv drugostepene presude). Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku koji je trajao oko sedam godina i dva mjeseca, koji je po zakonu žurne prirode, pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Općinski sud koji je odluku, po podnesenoj tužbi, donio nakon tri godine, za što Općinski sud nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.

43. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

44. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.

46. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

47. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu. Zabrana diskriminacije

48. Glede apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u biti, veže za navode glede različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zabrana zlouporabe prava

49. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak (koji je žurne prirode) trajao sedam godina i dva mjeseca, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud kojem je trebalo tri godine da odluči o podnesenoj tužbi, a koji za navedeno nije dao objektivno prihvatljive razloge.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantova potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis) s obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.

52. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

54. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević