Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1965/17 (D. K. i S. K.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Eksproprijacija
  • Pasivna legitimacija
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1965/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1965/17, rješavajući apelaciju Darka Krunića i Svetozara Krunića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Krunića i Svetozara Krunića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 033778 15 Rev od 21. marta 2017.

godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 033778 15 Gž od 6. jula 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Krunić i Svetozar Krunić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja podnijeli su 16. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 033778 15 Rev od 21. marta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 033778 15 Gž od 6. jula 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske - sjedište zamjenika Trebinje, kao zakonskog zastupnika Republike Srpske i Grada Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 26. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužene su 18. i 19. marta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 11. marta 2019. godine dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude Vrhovnog suda apelantima.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je, odlučujući u pravnoj stvari apelanata protiv tuženih radi utvrđenja, donio Presudu broj 95 0 P 033778 14 P od 23. januara 2015. godine kojom je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo Ugovor o prenošenju prava raspolaganja i korišćenja (u daljnjem tekstu: Ugovor) od 25. marta 2013. godine kojim je prvotužena na drugotuženu prenijela pravo raspolaganja i korišćenja neperspektivnih lokacija i ostalih nepokretnosti u bivšoj kasarni „Luka Vukalović“ Trebinje (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti). Predmetnom presudom je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - Područna jedinica Trebinje (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da izvrši brisanje upisa katastarskih parcela i objekata označenih u situacionom planu, upisanih u korist drugotužene sa dijelom od 1/1, a po rješenju Republičke uprave od 13. maja 2013. godine. Istom presudom tuženi su obavezani da apelantima naknade troškove parničnog postupka.

6. Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza, koji su precizirani u presudi (na stranama 3 i 4 obrazloženja), utvrdio da su tužene 25. marta 2013. godine zaključile ugovor, da je tim ugovorom prvotužena prenijela na drugotuženu pravo raspolaganja i korišćenja predmetnim nepokretnostima, da je na osnovu ugovora Republička uprava donijela rješenje od 13. maja 2013. godine kojim je dozvoljeno sprovođenje navedenog ugovora, na način bliže opisan u tom rješenju. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz Odluke o izuzimanju od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom Savjeta ministara - Komisije za državnu imovinu (u daljnjem tekstu: Komisija) od 8. oktobra 2012. godine proizilazi da su predmetne nepokretnosti državna imovina BiH, te da potpadaju pod odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja BiH) i Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja RS). Osnovni sud je, takođe, naveo da su predmetne nekretnine navedenom odlukom Komisije od 8. oktobra 2012. godine izuzete od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom u korist porodice Krunić i prenesene na drugotuženu.

7. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da nije osnovan navod tuženih o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelanata, jer se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice u smislu člana 104 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), istaknuvši da su apelanti i te kako zainteresovani za utvrđenje ništavim ugovora, jer iz Odluke Komisije nesporno proizilazi da su u korist porodice Krunić izuzete od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom predmetne nepokretnosti.

8. Osnovni sud je neosnovanost prigovora pasivne legitimacije tuženih detaljno pojasnio na strani 5. obrazloženja presude.

9. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe Zakona o zabrani raspolaganja RS (člana 1, člana 2 stav 2 i člana 3 stav 2) i Zakona o zabrani raspolaganja BiH (član 2 stav 2) naglasivši da su tužene u momentu zaključivanja Ugovora znale da su predmetne nepokretnosti državna imovina BiH i da potpadaju pod režim privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom BiH. S tim u vezi, Osnovni sud je istaknuo da bi pravni posao bio valjan, on mora u svemu ispunjavati uslove iz kojih proizilazi njegova valjanost, pa onaj pravni posao koji te uslove ne sadrži bilo prilikom njegovog nastanka, bilo u njegovom sadržaju je nezakonit pravni posao bilo prema odredbi člana 103 ZOO ili odredbi člana 111 ZOO, zavisno od toga o kojim se manama, uslovima i nedostacima radi. U konkretnom slučaju Osnovni sud je, pazeći po službenoj dužnosti, u smislu člana 109 stav 1 ZOO, utvrdio da je Ugovor apsolutno ništav u smislu člana 103 ZOO, jer je suprotan prinudnim propisima i to odredbi člana 2 stav 2 Zakona o zabrani raspolaganja RS i odredbi člana 2 stav 2 Zakona o zabrani raspolaganja BiH. Nakon toga Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 104 ZOO, istaknuvši da je posljedica ništavosti pravo na restituciju datog i primljenog iz ništavog ugovora slijedom čega je naložio Republičkoj upravi da izvrši brisanje upisa predmetnih nepokretnosti, upisanih u korist drugotužene sa dijelom od 1/1, a po rješenju Republičke uprave od 13. maja 2013. godine.

10. Odlučujući o žalbi tuženih Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 033778 15 Gž od 6. jula 2015. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio presudu Osnovnog suda od 23. januara 2015. godine tako da je tužbeni zahtjev odbio.

11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud ocijenio sve sprovedene dokaze i pravno relevantne prigovore tuženih, ali da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostepeni sud je u prvostepenoj presudi kao nesporno utvrdio da predmetne nepokretnosti predstavljaju državnu imovinu i da su u javnoj evidenciji uknjižene kao opštenarodna imovina sa 1/1 dijela.

12. Nadalje, Okružni sud je naveo da je Komisija, u skladu sa ovlašćenjima iz člana 3 stav 2 Zakona o zabrani raspolaganja RS, koji je citirao, donijela odluku o ukidanju privremene zabrane raspolaganja na predmetnim nepokretnostima, te da se raspolaganje tim nepokretnostima vrši isključivo na način i po postupku propisanom važećim propisima svih nivoa vlasti u BiH kojima je obuhvaćena materija prometovane nepokretnosti. Okružni sud je naveo da je na osnovu navedene odluke Komisije prvotužena stekla pravo da raspolaže predmetnim nepokretnostima u skladu sa važećim propisima, jer predmetne nepokretnosti ne spadaju u perspektivnu vojnu imovinu koja služi za potrebe Vojske BiH. S tim u vezi, Okružni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su navedenom odlukom Komisije predmetne nepokretnosti izuzete od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom u korist porodice Krunić. Naime, Odluka Komisije je samo donesena po zahtjevu apelanata, kako se to obrazlaže navedenom odlukom - radi vođenja odgovarajućeg postupka. Okružni sud je pojasnio da predmetne nepokretnosti predstavljaju državnu imovinu, a ne privatnu, i da se kao takve Odlukom Komisije nisu vratile apelantima, odnosno porodici Krunić, već državi, odnosno Republici Srpskoj, koja je tim nepokretnostima raspolagala kao državnom imovinom zaključenjem predmetnog ugovora, prenoseći je jedinici lokalne samouprave - prvotuženoj. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da, suprotno zaključku prvostepenog suda, pobijani ugovor nije ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO.

13. Odlučujući o reviziji apelanata i dopuni revizije apelanta Darka Krunića, Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 P 033778 15 Rev od 21. marta 2017. godine reviziju odbio i dopunu revizije odbacio.

14. U vezi sa dijelom revizijskih prigovora kojima je utvrđeno da apelanti nemaju pravni interes, Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 54 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koju je citirao, naglasivši da su predmetne nepokretnosti eksproprisane porodici Krunić i nakon toga upisane kao državna imovina, te da je rješenjem Republičke uprave od 30. aprila 2014. godine odbijen zahtjev, između ostalih i apelanata, za poništenje rješenja o eksproprijaciji. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da apelanti nemaju pravni interes da se utvrdi ništavost Ugovora, jer kada bi se i utvrdila ništavost takvog ugovora, apelanti ne bi ishodili bolji položaj u odnosu na svoje pravo čiju zaštitu traže u konkretnom postupku.

15. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se pravilnost i zakonitost odluke drugostepenog suda ne dovode u pitanje revizionim prigovorima, da su Ugovorom prometovane nepokretnosti koje su, shodno Zakonu o zabrani raspolaganja RS, bile zabranjene za promet, a pogotovo ne, prigovorima revizije, da su predmetne nepokretnosti bile izuzete od zabrane raspolaganja u korist porodice Krunić na osnovu Odluke Komisije, jer su na osnovu te odluke navedene nepokretnosti bile izuzete na zahtjev porodice Krunić samo radi vođenja postupka deeksproprijacije u kojem apelanti nisu uspjeli. Pošto je očito da apelanti nemaju pravni interes da se utvrdi ništavost Ugovora, jer je taj ugovor izraz saglasnosti volja tuženih kao ugovarača kojima se ne dira u prava apelanata propisana zakonom, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da apelantima, zbog nedostatka pravnog interesa, ne pripada ni aktivna legitimacija u predmetnom sporu zbog čega se njihov zahtjev iz tužbe ukazuje neosnovanim.

16. Vrhovni sud je detaljno pojasnio neblagovremenost revizijskih prigovora na str. 4. i 5. obrazloženja presude.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

18. Apelanti su naveli da je Osnovni sud donio presudu zasnovanu na zakonu, prije svega primjenjujući odredbe Zakona o zabrani raspolaganja RS, Zakona o zabrani raspolaganja BiH, Odluku Komisije, nalog OHR-a kojim se obustavlja primjena Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja OHR-a - Kancelarija Visokog predstavnika od 5. januara 2011. godine i, na kraju, Odluku Ustavnog suda broj U 1/11, dok Okružni i Vrhovni sud presuđuju suprotno navedenim propisima, odnosno bez pozivanja na bilo kakve materijalne propise. Ističu da sa svoje strane imaju Odluku Komisije, dok tužene nemaju tu odluku o izuzimanju od privremene zabrane raspolaganja za nepokretnosti koje su predmet Ugovora. Apelanti navode da nije osnovan navod tuženih o nedostatku aktivne legitimacije, jer se na ništavost može pozvati svako zainteresovano lice. S tim u vezi su istaknuli da su i te kako zainteresovani za utvrđenje ništavim Ugovora, jer iz Odluke Komisije nesporno proizilazi da su u korist porodice Krunić izuzete od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom i nepokretnosti koje su predmet Ugovora čije se utvrđenje ništavosti traži tužbom. Takođe, navode da su Okružni i Vrhovni sud Odluku Komisije koja je donesena u korist porodice Krunić uzeli kao ključan argumenat za poništenje prvostepene presude, jer su tom odlukom na zahtjev apelanata izuzete od zabrane raspolaganja državnom imovinom samo predmetne nepokretnosti (parcele apelanata) koje potpadaju pod odredbe Zakona o zabrani raspolaganja BiH, odnosno Zakona o zabrani raspolaganja RS, dok su sve ostale nepokretnosti koje se nalaze u bivšoj kasarni „Luka Vukalović“ Trebinje ostale pod režimom zabrane raspolaganja državnom imovinom.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene presude, pa samim tim da nisu povrijeđena prava apelanata zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

20. Tuženi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji. Tuženi su istaknuli da su sudovi donijeli pravilne odluke kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan. Sudovi su pravilno utvrdili da apelanti nemaju pravni interes da se utvrdi ništavost Ugovora, jer je taj ugovor izraz saglasnosti volja tuženih kao ugovarača, kojima se ne dira u prava apelanata propisana zakonom, tako da apelantima, zbog nedostatka pravnog interesa, ne pripada ni aktivna legitimacija u predmetnom sporu, zbog čega se njihov zahtjev iz tužbe pokazuje kao neosnovan.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) koji u relevantnom dijelu glasi:

Tužba za utvrđenje Član 54.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

22. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 32/05, 32/06, 100/06, 44/07, 86/07, 113/07 i 64/08). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 32/05, 32/06, 100/06, 44/07, 86/07, 113/07 i 64/08), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. godine potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije u Republici Srpskoj; i 2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (u daljem tekstu: SR BiH) do 31. decembra 1991. god, koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom bilo kojeg nivoa vlasti ili javne organizacije ili organa u Republici Srpskoj.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2. stav 2.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 3. stav 2.

Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Savjeta ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.

23. Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07 i 58/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posledice. Posljedice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sedište, odnosno prebivalište ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima. Isticanje ništavosti Član 109. stav 1.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 P 033778 15 Rev od 21. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti pobijaju presude Okružnog i Vrhovnog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na pitanje utvrđenja ništavosti Ugovora, te da se radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. U odnosu na apelacione prigovore kojima apelanti problematizuju primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u predmetnom postupku donio konačnu odluku kojom je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđenje ništavosti Ugovora odbio kao neosnovan zbog nedostatka pravnog interesa, a slijedom navedenog, i zbog nedostatka aktivne legitimacije. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud razmotrio identične prigovore koje apelanti iznose u apelaciji, te da je za svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata dao argumentovano i detaljno obrazloženje, pri čemu je detaljno razmotrio sva sporna pitanja koja apelanti apelacijom ponovo pokreću, a tiču se, između ostalog, nedostatka pravnog interesa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dato obrazloženje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, u smislu člana 54 ZPP, utemeljio, između ostalih, na relevantnim odredbama ZOO, Zakona o zabrani raspolaganja RS i Zakona o zabrani raspolaganja BiH. U tom smislu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da su predmetne nepokretnosti eksproprisane od porodice Krunić i nakon toga upisane kao državna imovina, da je nakon toga odbijen zahtjev apelanata za deeksproprijaciju tih nepokretnosti, slijedom čega je zaključio da apelanti nemaju pravni interes da se utvrdi ništavost Ugovora, jer ne bi ishodili bolji položaj u odnosu na svoje pravo čiju zaštitu traže u predmetnom postupku. Osim toga, suprotno revizionim navodima, kako je obrazloženo, Odlukom Komisije navedene nepokretnosti su bile izuzete od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom, i to na zahtjev porodice Krunić (ne u njihovu korist), ali samo radi vođenja postupka deeksproprijacije u kojem apelanti nisu uspjeli. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude, ocijenio da apelanti nemaju pravni interes da se utvrdi ništavost Ugovora, jer je taj ugovor izraz saglasnosti volja tuženih kao ugovarača kojima se ne dira u prava apelanata propisana zakonom.

36. Prema tome, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, pri tome imajući u vidu okolnost da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku postupka, u razlozima osporenih presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP i ZOO na štetu apelanata. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i argumentovane razloge zašto je revizija apelanata neosnovana i zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

37. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

38. Pošto se navodi o kršenju prava na imovinu odnose na proizvoljnu primjenu prava, a o tome je Ustavni sud raspravljao u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prigovora vezanih za navodno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud, shodno zaključku da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, smatra da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije

39. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti ničim nisu obrazložili u čemu se diskriminacija ogleda, pa u okolnostima kada iz raspoloživih dokumenata ne proizilazi ništa što bi eventualno pokrenulo pitanje kršenja prava na koja se apelanti pozivaju Ustavni sud takvo pozivanje smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno i jasno obrazložio da apelanti, u smislu člana 54 ZPP, nemaju pravni interes da se utvrdi da je ništav Ugovor kojima je prvotužena na drugotuženu prenijela pravo raspolaganja na predmetnim nepokretnostima, budući da su te nepokretnosti 1961. godine eksproprisane od porodice Krunić i upisane kao državna imovina, a da je nakon toga odbijen njihov zahtjev za deeksproprijaciju tih nepokretnosti. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da su predmetne nepokretnosti Odlukom Komisije bile izuzete na zahtjev porodice Krunić samo radi vođenja postupka deeksproprijacije u kojem apelanti nisu uspjeli.

41. Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelante nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1965/17 (D. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio