Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/19 (T. O.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1361/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1361/19, rješavajući apelaciju Tatjane Opačić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Tatjana Opačić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 249999 18 Gž 2 od 19. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tatjana Opačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Opačić advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 249999 18 Gž 2 od 19. februara 2019. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio tuženoj (R.T.) da podnese prijedlog za izvršenje presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-249999, a ukoliko R.T. ipak podnese prijedlog za izvršenje, da Ustavni sud naloži Osnovnom sudu u Banjaluci da ne dozvoli to izvršenje dok se ne donese odluka o apelaciji".

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (R.T.) da apelantici isplati novčani iznos od 7.054,00 KM, te iznos od 3.000,00 KM, sve sa zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka, te je apelantica obavezana da plati tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 KM.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud temeljem odredbi člana 7. stav 1., člana 123. i člana 126. Zakona o parničnom postupku zaključio da apelantica nije dokazala osnov ni visinu tužbenog zahtjeva, odnosno nije dokazala da je bila u ugovornom odnosu sa tuženom i da je postojao usmeni ili pismeni sporazum da će apelantica izvršiti plaćanje (pozajmiti novac) tuženoj na ime otkupa stana tužene niti je dokazala tvrdnju da tužena apelantici na ime sanacije stana duguje određeni novčani iznos. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći postupke koji su vođeni između tužene i Z.O. (kao protivtužitelja), te između Z.O. (kao tužitelja) i tužene radi isplate duga u vezi otkupa stana tužene, te utvrđeno činjenično stanje (koje Okružni sud prihvata u cjelosti) zaključio da apelantica nije dokazala da je svojim sredstvima platila otkupnu cijenu stana tužene niti je dokazala da je vršila sanaciju stana u ime tužene. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud sve dokaze cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, te da je pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. Apelacioni navodi

4. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i „proizvoljno primijenili materijalno pravo“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na odredbe čl. 7. stav 1., 123 i 126. Zakona o parničnom postupku, zaključio da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala osnov ni visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da nije dokazala da je svojim sredstvima platila otkupnu cijenu stana tužene niti je dokazala da je vršila sanaciju stana u ime tužene, te slijedom toga odbio apelantičinu žalbu. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1361/19 (T. O.) | Sudska praksa | Aktio