Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5305/18 (O. D.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5305/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5305/18, rješavajući apelaciju Obrada Dolića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Obrad Dolić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 010647 15 Rev od 7. juna 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Obrad Dolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Branko Buzaković advokat iz Teslića, podnio je 14. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 010647 15 Rev od 7. juna 2018. godine.
2. Osporenom konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Doboju od 19. marta 2015. godine. Navedenom drugostepenom presudom uvažena je žalba tužitelja (S.P.) i prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan apelant da tužitelju na ime pripadajućeg 1/6 nasljednog dijela novčanih sredstava iza umrlog R.D. isplati iznos od 108.620,89 KM, uz naknadu troškova postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Također, usvojen je prijedlog tužitelja (predlagača) za donošenje sudske mjere osiguranja, pa je apelantu (protivniku osiguranja) zabranjeno otuđenje i opterećenje nekretnina bliže označenih u izreci presude, te je određeno da će rješenje o mjeri osiguranja biti dostavljeno na provođenje u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu, te da će mjera osiguranja ostati na snazi najduže 30 dana od dana nastupanja uslova za prinudno izvršenje (stav II izreke).
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je prvostepeni sud, po zahtjevu tužitelja, donio rješenje od 30. avgusta 2010. godine kojim je stavio van snage rješenje o nasljeđivanju od 9. decembra 1997. godine i dopunsko rješenje o nasljeđivanju od 13. januara 2000. godine (kojima je za zakonskog nasljednika iza umrlog R.D. na nekretninama i novčanim sredstvima bio proglašen apelant sa dijelom 1/1), te da je za nasljednike na nekretninama proglasio apelanta i Đ.D., a za zakonske nasljednike na novčanim sredstvima kod Commerz Bank Stuttgart proglasio apelanta i Đ.D. sa dijelom od po 1/3, te S.P. i tužitelja sa dijelom od po 1/6. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je 8. avgusta 2000. godine štedni depozit od 651.725,34 DEM s računa umrlog R.D. kod Commerzbank a.d.Stuttgart premješten na račun apelanta. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je J.P. (prednik tužitelja) na ostavinskoj raspravi od 3. novembra 1997. godine (prisustvovao i apelant) izjavila da je R.D. radio više od 30 godina u Njemačkoj, da pretpostavlja da ima štednu knjižicu i da bi novac prihvatila (utvrđeno u prvostepenom postupku čitanjem ostavinskog spisa, čemu stranke nisu prigovarale). Vrhovni sud je naveo da je donošenjem ostavinskog rješenja 30. avgusta 2010. godine otpao pravni osnov po kome apelant drži novčana sredstva umrlog R.D. u dijelu koji pripada i ostalim proglašenim nasljednicima. Vrhovni sud je naveo da nije cijenio pismo Commerzbank a.d.Stuttgart od 5. avgusta 2015. godine i kopiju punomoći J.P. od 12. marta 1999. godine koje je apelant dostavio Vrhovnom sudu, zato što ne predstavljaju nove dokaze u smislu odredbe člana 242. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević