Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7233/18 (JU Općinski fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu Sanski Most)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7233/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-7233/18, rješavajući apelaciju JU Općinski fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU Općinski fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Rs 020304 18 Rsž 3 od 27. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Općinski fond za komunalnu djelatnost i infrastrukturu Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnijela je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 Rs 020304 18 Rsž 3 od 27. septembra 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda žalba tužitelja (A.A.) je djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je poništena kao nezakonita apelantičina odluka o razrješenju dužnosti direktora i odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od 6. marta 2012.godine, te je obavezana apelantica da tužitelju na ime naknade materijalne štete u vidu neisplaćenih plaća isplati određene novčane iznose za određeni period sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica odlukom od 6. marta 2012.godine razriješila tužitelja dužnosti direktora zbog negativnog poslovanja dvije godine uzastopno i istovremeno mu utvrdila prestanak radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da se u mišljenju nezavisnog revizora DOO Revizija Kovačević Bihać navodi da je apelantica u 2010. godini ostvarila višak prihoda nad rashodima i da finansijski izvještaji apelantice ne predstavljaju realno i objektivno finansijski položaj apelantice na dan 31. decembar 2010.godine. Dalje je Kantonalni sud naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 28. januara 2013.godine i dopune od 11. maja 2013.godine utvrđeno da je u poslovnoj godini 2010. prikazan višak prihoda nad rashodima, te da je u poslovnoj 2011.godini prikazan višak rashoda nad prihodima, te da je prema sadržini bilansa stanja za 2010.godinu apelantica u 2010.godini ostvarila višak prihoda nad rashodima, dok je u 2011. godini ostvarila višak rashoda nad prihodima. Kantonalni sud je naveo da je u zapisniku sa sjednice upravnog odbora apelantice navedeno da je tužitelj članove upravnog odbora informisao „da je po stanju u računovodstvu ustanova pozitivno poslovala u 2010. godini, a da se u 2011.godini maksimalno štedilo“. Kantonalni sud je naveo da je sporno da li je apelantica u 2010. i 2011.godini poslovala s gubitkom. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da odredbom člana 41. Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama propisano da je upravni odbor dužan razriješiti direktora ustanove u slučaju da ustanova za dvije uzastopne godine u godišnjem obračunu iskaže višak rashoda nad prihodima. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je odluka od 6. marta 2012.godine nezakonita, odnosno da je donesena suprotno članu 41. Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama, zato što apelantica uzastopno u 2010. i 2011.godini (poslovanje u njima bilo razlog za otkaz) nije ostvarila višak rashoda nad prihodima, odnosno da je apelantica u 2010. godini ostvarila višak prihoda nad rashodima, a u 2011. godini ostvarila višak rashoda nad prihodima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je drugostepeni sud proizvoljno i diskriminirajuće tumačio odredbe čl. 33. i 41. Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama, te da se nije pozvao „na bilo koji materijalni zakonski propis, kao što je Zakon o knjigovodstvu“. Apelantica navodi da je nalaz revizije pravno jači od nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te da je tužitelj priznao na sjednici upravnog odbora od 6. marta 2012. godine da je u 2010. i 2011. godini postojao višak rashoda u odnosu na prihode.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelantica ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanatice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica imaj „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević