Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2433/17 (Univerzitet u Istočnom Sarajevu)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javne nabavke
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2433/17
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2433/17, rješavajući apelaciju Univerziteta u Istočnom Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Univerziteta u Istočnom Sarajevu podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 020839 16 U od 1. juna 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Univerzitet u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, iz Sarajeva, podnio je 15. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 020839 16 U od 1. juna 2017. godine. Apelant je zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćnog upravnog akta Ureda za razmatranje žalbi od 30. decembra 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2433/17 od 7. septembra 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ureda za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ured za razmatranje žalbi) i Građenja d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) zatraženo je 20. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 25. decembra 2018. godine, a Ured za razmatranje žalbi 16. januara 2018. godine. Podnosilac zahtjeva u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi broj UP2-01-07.1-2069-11/13 od 30. decembra 2015. godine usvojen je zahtjev za naknadu štete, postavljen u vezi s postupkom javne nabavke radova na izgradnji novog objekta Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, te je apelant obavezan da podnosiocu zahtjeva isplati precizirani iznos na ime naknade štete.
7. Apelant je protiv navedenog rješenja Ureda za razmatranje žalbi tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 020839 16 U od 1. juna 2017. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Sud BiH je zaključio da je odluka Ureda za razmatranje žalbi pravilna i zakonita. Sud BiH je naveo da je na osnovu dokumentacije u spisu nesporno utvrđeno da je apelant raspisao tender za javnu nabavku radova na izgradnji novog objekta Ekonomskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, da je podnosilac zahtjeva učestvovao sa svojom ponudom na tenderu, te da je kao najpovoljnija izabrana ponuda ponuđača „Marvel“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: ponuđač). Sud BiH je naveo hronologiju predmetnog postupka (podnosilac zahtjeva u više navrata izjavljivao prigovore i podnosio žalbe protiv odluka apelanta i Ureda za razmatranje žalbi zbog izabrane ponude navedenog ponuđača), koji je okončan osporenim rješenjem od 30. decembra 2015. godine. Sud BiH je ukazao da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe Zakona o javnim nabavkama, da su osnovni principi u provođenju Zakona o javnim nabavkama jednak tretman, nediskriminacija i transparentnost postupka javne nabavke, što podrazumijeva da se učesnici postupka javnih nabavki tretiraju na isti način u svim fazama postupka, dostupnost svih relevantnih informacija za sve zainteresirane strane, te zabrana diskriminacije po bilo kom osnovu. Nadalje, Sud BiH je citirao odredbe člana 52. stav 3. tač. od a) do e), te st. 4. i 5. Zakona o javnim nabavkama i ukazao da iz tih odredaba jasno proizlazi da je Ured ovlašten da, ukoliko utvrdi da je ugovorni organ povrijedio pravila i načela navedenog zakona, sačini izjavu u vezi s navedenim povredama i da dodijeli naknadu štete apelantu koju je kao ponuđač pretrpio zbog počinjene povrede, a da se visina štete ograničava do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10 % ponuđačeve ponuđene cijene u zavisnosti koji je od ova dva iznosa veći.
8. Imajući u vidu da je u predmetnom postupku zaključen ugovor između apelanta i izabranog ponuđača, Sud BiH je zaključio da je u takvoj situaciji primjenjiva odredba člana 52. stav 4. Zakona o javnim nabavkama, prema kojoj nije nadležan da poništava odluke ugovornog organa ukoliko utvrdi postojanje kršenja odredbi Zakona o javnim nabavkama, već samo da donese jednu od mjera predviđenih tom odredbom, a to su da: a) sačini izjavu u vezi s pravnim pravilima ili principima koji se odnose na predmet žalbe i ukoliko je to opravdano; b) dodijeli naknadu štete žaliocu koji je kao ponuđač, a zbog povrede ovog zakona, pretrpio gubitak ili štetu. Sud BiH je također ukazao da je Direktivom broj 92/13 EEZ propisano da će se u slučaju podnošenja zahtjeva za naknadu štete koja predstavlja troškove ponude ili učestvovanja u postupku dodjele, od lica koje podnosi zahtjev tražiti da dokaže da je došlo do povrede prava Zajednice u oblasti nabavki ili nacionalnih propisa kojima se to pravo implementira, kao i to da bi lice imalo realnu šansu da dobije ugovor i da je povreda negativno utjecala na tu šansu.
9. Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim slučajem, Sud BiH je na osnovu dokumentacije u spisu zaključio da je Ured za razmatranje žalbi, postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 52. stav 4. tačka b) Zakona o javnim nabavkama, pravilno postupio kada je utvrdio da je u okolnostima konkretnog slučaja javna nabavka provedena suprotno osnovnim načelima i principima Zakona o javnim nabavkama, te da je kršenjem navedenih pravila i principa od strane ugovornog organa (apelanta) podnosiocu zahtjeva onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku javne nabavke, koja povreda je negativno utjecala na njegovu realnu šansu da dobije ugovor. Pri tome je Sud BiH istakao da je Ured za razmatranje žalbi u provedenom postupku pravilno utvrdio osnov za štetu kada je u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 52. stav 4. tačka b) Zakona o javnim nabavkama utvrdio da je u okolnostima konkretnog slučaja javna nabavka provedena suprotno osnovnim načelima i principima Zakona o javnim nabavkama, te da je kršenjem navedenih pravila i principa od strane ugovornog organa (apelanta) podnosiocu zahtjeva onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku javne nabavke, zbog čega je podnosilac zahtjeva nesporno pretrpio štetu. Sud BiH je zaključio da je Ured za žalbe pravilno postupio kada je utvrdio osnov za štetu u iznosu od 10 % ponuđene cijene izabranog ponuđača, te da je odluku o visini štete utvrdio u smislu odredbe člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama. U vezi s tim, Sud BiH je zaključio da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi kojim ukazuje da je visina naknade štete određena paušalno zato što se u predmetnoj pravnoj stvari radi o naknadi štete po osnovu Zakona o javnim nabavkama, te da je u pitanju odšteta koja ima paušalni i penalni karakter i koja treba da djeluje represivno u smislu odvraćanja od kršenja odredaba Zakona o javnim nabavkama i kažnjavanja, kako bi se spriječile negativne posljedice korupcijskih radnji u postupcima javnih nabavki. Sud BiH je zaključio da iz stanja spisa proizlazi da je Ured za razmatranje žalbi pravilno postupio kada je, shodno odredbama člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama, utvrdio da osnov za štetu iznosi 10 % ponuđene cijene izabranog ponuđača, navodeći jasno obrazloženje u kojim iznosima se ogleda pretrpljena šteta podnosioca zahtjeva. Shodno navedenom, Sud BiH je zaključio da se osporeno rješenje zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega je u smislu člana 37. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZUS) apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u tužbi podnesenoj Sudu BiH zatražio da taj sud održi usmenu raspravu u smislu odredaba člana 29. st. 2. i 3. ZUS-a, ali da sud nije održao usmenu raspravu, niti je obrazložio zašto to nije učinio. U vezi s tim, apelant navodi da je u trenutku zaključenja ugovora o nabavci radova s odabranim ponuđačem postupao u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama, te da nije bilo protivpravnog postupanja od strane apelanta kao jednog od uvjeta za postojanje odgovornosti za štetu. Apelant, između ostalog, tvrdi da je Sud BiH pogrešno primijenio odredbu člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama zbog toga što je tu odredbu tumačio kao odredbu kojom je predviđen penalni karakter iako to, prema apelantovom mišljenju, ne proizlazi iz te zakonske odredbe.
b) Odgovor na apelaciju
11. Sud BiH smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđeni član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporavanoj presudi. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Ured smatra da je osporena presuda pravilna i zakonita i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
U upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).
Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.
14. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 94/05, 8/06, 24/06, 70/06 i 12/09, 60/10, 87/13 i 47/14). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 94/05, 8/06, 24/06, 70/06 i 12/09, 60/10 i 87/13) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
(ovlaštenja Ureda za razmatranje žalbi) […] (3) Prije zaključenja ugovora o javnoj nabavci, URŽ je, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, ovlašten da:
b) u cjelini ili djelimično poništi bilo koji akt ili odluku ugovornog organa koji nisu u skladu s ovim zakonom, što podrazumijeva i ovlaštenje za otklanjanje bilo koje tehničke ili druge specifikacije koja nije u skladu s ovim zakonom;
e) donese odluku o naknadi štete žalbeniku, koji je, kao ponuđač, a zbog počinjene povrede ovog zakona, pretrpio gubitak ili štetu.
(4) Nakon zaključenja ugovora o javnoj nabavci, URŽ je, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovoga zakona, ovlašten da:
b) dodijeli naknadu štete žalbeniku, koji je, kao ponuđač, a zbog počinjene povrede ovoga zakona, pretrpio gubitak ili štetu.
(5) Visina odštete koja se dodjeljuje u skladu s ovim stavom ograničena je do iznosa troškova pripreme ponude ili do 10% ponuđačeve ponuđene cijene, zavisno od toga koji je od ova dva iznosa veći. URŽ može, ukoliko smatra da je odluka ili radnja ugovornog organa narušila bilo koju obavezu iz ovog zakona, ugovornom organu naložiti da žalbeniku nadoknadi troškove žalbenog postupka.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 020839 16 U od 1. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 15. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. S obzirom na to da apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4307/16 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Ustavni sud, prije svega, podržavajući vlastitu praksu (vidi prethodno citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 4307/16, dostupna na www.ustavnisud.ba), konstatira da je u predmetnom postupku pred Uredom i Sudom BiH odlučivano o zahtjevu za naknadu štete od apelanta kao ugovornog organa u postupku javne nabavke radova na izgradnji novog objekta Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu zbog kršenja odredbi Zakona o javnim nabavkama, iz čega proizlazi da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim obavezama, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. U vezi s apelantovim prigovorima da je osporena presuda donesena kao rezultat proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
25. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i apelacione navode, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, odnosno zaključak da je u predmetnom postupku javne nabavke utvrđeno kršenje pravnih pravila i principa propisanih odredbama Zakona o javnim nabavkama od strane apelanta kao ugovornog organa, te da podnosiocu zahtjeva u smislu istog zakona pripada pravo na utvrđeni iznos naknade štete. Također, suprotno apelacionim navodim, ne proizlazi da je primjena procesnih garancija u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom bila na apelantovu štetu. Naime, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima ne nalazi proizvoljnost u postupanju Suda BiH kada u postupku pred sudom nije održana javna rasprava budući da, shodno odredbama člana 29. ZUS-a, sud nije ni imao zakonsku obavezu da održi usmenu raspravu u upravnom sporu. Naime, odredbama navedenog člana propisano je: „Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava.“ Dakle, naglasak je na riječi može koja ukazuje da nadležni sud ima dispoziciju u pogledu procjene da li je potrebno da se održi usmena rasprava. U konkretnom slučaju očigledno je da nadležni sud nije smatrao potrebnim da se održi usmena rasprava.
26. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odluku o visini štete zasnovao na odredbi člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama, te podnosiocu zahtjeva odredio iznos propisane naknade štete, odnosno 10 % od ukupne ponuđačeve ponuđene cijene. Dovodeći navedeno u vezu sa sadržajem odredbe člana 52. stav 5. Zakona o javnim nabavkama kao lex specialis zakona u konkretnom slučaju, kao i sa obrazloženjem Suda BiH, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Suda BiH. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku i obrazloženja koja je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje osporene odluke u potpunosti zadovoljava standarde iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenom odlukom Suda BiH nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine također neosnovani.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kada u obrazloženju osporene odluke nema elemenata koji upućuju na zaključak da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je ukazano u apelaciji, pri čemu je Sud BiH za osporenu odluku dao argumentirane i jasne razloge.
30. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju tog prava zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević