Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7575/18 (M. G.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7575/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7575/18, rješavajući apelaciju Mileta Gvozdenovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Gvozdenović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 016408 16 Uvp od 17. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Gvozdenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milovan Runić, stručni savjetnik u Centru za pružanje besplatne pravne pomoći u Banjaluci, podnio je 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 016408 16 Uvp od 17. oktobra 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda uvažen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske) za vanredno preispitivanje presude, pa je presuda prvostepenog suda od 3. marta 2016. godine preinačena tako što je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog od 11. marta 2015. godine. Navedenim rješenjem je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka od 4. decembra 2012. godine kojim je (u ponovljenom postupku) odbijen apelantov zahtjev za priznavanje statusa RVI i prava na ličnu invalidninu, te zamijenjeno rješenje od 9. septembra 2005. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi postupio u smislu odredbi člana 98. st. 1., 2. i 4. i člana 99. stav 1. važe ćeg Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca), prilikom donošenja rješenja od 31. oktobra 2012. godine kojim je u postupku revizije ukinuo rješenje od 19. avgusta 2009. godine, doneseno u postupku prevođenja u skladu s navedenim zakonom, te kada je u ponovnom postupku donio rješenje od 4. decembra 2012. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za dalje priznavanje statusa RVI i prava na ličnu invalidninu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tuženi primijenio procesne odredbe važe ćeg Zakona o pravima boraca u pogledu vršenja revizije i donošenja novog rješenja u ponovljenom postupku, te da je ocjenu da li apelant ispunjava uslove za priznavanje svojstva RVI i prava na ličnu invalidninu izvršio prema materijalno pravnim odredbama Zakona o pravima boraca - prečiš ćeni tekst, koji je važio u vrijeme donošenja ukinutog rješenja iz 2009. godine, kao i rješenja od 9. septembra 2005. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi imao mogu ćnost da na osnovu važećeg Zakona o pravima boraca u postupku revizije ukine prvostepeno rješenje i predmet vrati na ponovni postupak, zato što je postupak vršenja revizije regulisan odredbama navedenih zakona koji regulišu prava boraca i koji su lex specialis u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku (zbog specifičnosti upravne oblasti), te da to dozvoljava član 2. Zakon o općem upravnom postupku koji se supsidijarno primjenjuje na pitanja koja nisu regulisana zakonima koji regulišu prava boraca (član 107. važe ćeg Zakona o pravima boraca, odnosno član 104. Zakona o pravima boraca-prečiš ćeni tekst). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije od uticaja na pravilnost rješenja od 11. marta 2015. godine to što se prvostepeni organ nepravilno pozvao na Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 2010. godine, konstatuju ći da sadrži iste odredbe kao i Pravilnik o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena ljekarska komisija dala svoj nalaz i mišljenje od 26. februara 2015. godine prema Pravilniku o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta iz 1993. godine na kojem se temelji rješenje od 11. marta 2015. godine, te da faktički apelant nije ni cijenjen po bilo kojoj tački iz tih pravilnika, već je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove iz člana 4. stav 1. Zakona o pravima boraca-prečiš ćeni tekst, odnosno člana 5. stav 1. važećeg Zakona o pravima boraca, s obzirom da kod apelanta ne postoji bolest zadobijena pod okolnostima vršenja vojne službe u ratu kao pripadnik Vojske RS da bi po tom osnovu imao ošte ćenje organizma od najmanje 40% (apelantu u toku učešća u vojski RS 1993. godine verifikovan kamenac u bubregu, te je ocjenjeno da nema osnova za ocjenu vojnog invaliditeta po osnovu navedenog oboljenja).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostepeni organ ocjenu zakonitosti prvostepenog rješenja mogao vršiti samo u skladu s materijalnim propisom koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, te da je sporno obrazloženje suda da su zakoni koji regulišu prava boraca lex specialis u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku. Također, apelant je naveo da je tuženi prihvatio nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 29. novembra 2012. godine koji je donesen na osnovu člana 10. stav 1. i 3. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta koji nije bio na snazi u vrijeme ostvarivanja apelantovog prava i koje ta komisija nije mogla primjenjivati, budući da su odlukom Ustavnog suda RS broj U-83/12 od 25. septembra 2013. godine odredbe člana 10. Pravilnika ocjenjene kao neustavne.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 98. st. 1., 2. i 4., 99. stav 1. i 107. važe ćeg Zakona o pravima boraca, člana 104. Zakona o pravima boraca-prečišćeni tekst, te odredbe člana 2. Zakon o općem upravnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7575/18 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio