Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2881/17 (S. S.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Uknjižba
- Suvlasništvo
- Dosjelost
- Državno vlasništvo
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2881/17
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2881/17, rješavajući apelaciju Sabita Suhonjića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sabita Suhonjića, Nerke Filipović i Senke Huskanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 05064 17 Rev od 12. aprila 2017.
godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050645 15 Gž 3 od 11. oktobra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sabit Suhonjić (u daljnjem tekstu: prvoapelant), te Nerka Filipović i Senka Huskanović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica i trećeapelantica, odnosno apelantice, ili svi zajedno: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 05064 17 Rev od 12. aprila 2017. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050645 15 Gž 3 od 11. oktobra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 218/17 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050645 15 Gž 3 od 11. oktobra 2016. godine, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o reviziji koju su apelanti izjavili protiv osporene presude.
3. Na temelju člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tužitelja Seada Šahurovića i Senije Milošević (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 19. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužitelji su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. februara do 11. marta 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050645 14 P 3 od 13. januara 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su „stekli održajem pravo susvojine sa po ½ dijela na parceli broj 685/30, površine 438 m2“, preciznije označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), te da su apelanti dužni da trpe da se tužitelji uknjiže sa pravom susvojine. Istom presudom tužitelji su obavezani da apelanticama na ime troškova postupka isplate precizirani novčani iznos. Sud je u obrazloženju istakao da je neosnovan primarni tužbeni zahtjev tužitelja da su stekli pravo susvojine na suvlasničkom dijelu zemljišta predmetne parcele po osnovu održaja, pozivajući se na odredbu člana 29. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) prema kojem se na društvenoj svojini ne može steći pravo svojine putem održaja. „Ako se uzme da je društvena svojina na građevinskom zemljištu prestala stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 116/06), to su rokovi za održaj, u smislu člana 44. stav 1. tog zakona, počeli teći stupanjem na snagu tog zakona (1.12.2006. godine), odnosno prestankom društvene svojine.“ U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili utvrđivanje prava susvojine na kući, Osnovni sud je obrazložio da se tužitelji u odnosu na suvlasnički dio tuženih apelanata, odnosno njihovog pravnog prednika, „ne mogu smatrati zakonitim posjednicima, već samo savjesnim, to su rokovi koji su potrebni za sticanje prava svojine putem održaja duži i iznose 20 godina“. Navedeno je da ovi rokovi nisu tekli od prelaska zemljišta u društvenu svojinu u periodu od 1959. do 2006. godine, pa je očigledno da vrijeme od 20 godina koje je potrebno za sticanje prava svojine nije proteklo. U tom kontekstu je istaknuto da je članom 28. ZOSPO, a sada članom 58. Zakona o stvarnim pravima, propisano da se pravo svojine održajem može steći protekom 20 godina neprekidnog držanja nepokretnosti ako je držalac savjestan. S obzirom na navedeno odlučeno je kao u izreci presude uz obavezu tužitelja da apelantima na ime troškova postupka isplate iznos od 10.300,00 KM.
7. Osnovni sud je 22. septembra 2015. godine donio dopunsku Presudu broj 71 0 P 050645 14 P3 kojom je utvrđeno da su tužitelji „stekli održajem pravo susvojine sa ½ dijela na zemljišnoknjižnom tijelu A2 (kuća bez zemljišta)“ (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) koje se nalazi na predmetnoj parceli, te da su apelanti dužni trpjeti da se na osnovu ove presudu kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - Poslovna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP PJ Banja Luka) u zemljišnim knjigama uknjiži pravo susvojine na predmetnoj kući (bez zemljišta) u korist tužitelja, dok je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim su tražili da im se uknjiži pravo korištenja predmetne parcele - „zemljišta u društvenoj svojini upisano u A listu (kućište i dvorište) sa ½ dijela“- odbijen kao neosnovan.
8. Osnovni sud je naveo da je 13. januara 2015. godine donio presudu kojom je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su održajem stekli pravo susvojine na predmetnoj parceli odbio kao neosnovan. Nadalje je ukazao da je drugostepeni sud svojim dopisom vratio predmetni spis Osnovnom sudu radi donošenja dopunske presude, navodeći da je taj sud rješenjem sa ročišta od 25. juna 2013. godine faktički dozvolio preinačenje tužbe u dijelu glavnog zahtjeva tužitelja iz podneska od 8. aprila 2013. godine, da se u žalbama parničnih stranaka ukazuje na ovaj propust suda, što se ima smatrati prijedlogom za donošenje dopunske presude. Ocjenjujući sve izvedene dokaze, pobliže navedene na str. od 2. do 5. obrazloženja presude, Osnovni sud je naveo da su pravni prednici parničnih stranaka Muharem Šuhurić (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužitelja) i Asim Suhonjić (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata) od ranijeg vlasnika Ratka Mirkovića, sa kojim su 18. maja 1957. godine zaključili kupoprodajni ugovor, kupili predmetnu parcelu. Na toj parceli su prednici parničnih stranaka sagradili kuću u dupleksu. Na temelju navedenog ugovora prednici parničnih stranaka su se u zemljišnim knjigama uknjižili kao suvlasnici sa ½ dijela predmetne parcele. Utvrđeno je da se predmetna parcela, zapravo, sastoji od parcela k.č. broj 685/30 i k.č. 683/29, koje su postale društvena svojina, dok su dotadašnji suvlasnici, prednici parničnih stranaka u zemljišnim knjigama uknjiženi kao sukorisnici na zemljištu pod predmetnom kućom ( dupleksom) kao zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da su tužitelji uknjiženi kao suvlasnici na predmetnoj kući izgrađenoj na parceli broj 685/30 sa po ¼, dok su apelanti na predmetnoj kući upisani sa po 1/6 dijela, te su „srazmjerno suvlasničkim dijelovima na kući parnične stranke (su) upisane kao nosioci prava na zemljištu“. Navedeno je da iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da su tužioci „danas u posjedu kuće, odnosno nekretnina označenih sa k.č. broj 685/30, dok su tuženi [apelanti] u posjedu nekretnina označenih sa k.č. broj 685/29, odnosno iz iskaza [obje apelantice] se dâ zaključiti da su oni kuću na parceli k.č.broj 685/30 uvijek smatrali za kuću Šahurića i da su za svoj sukorisnički dio, odnosno suvlasništvo na kući tužilaca, saznali u toku ostavinskog postupka“ iza njihovog oca u 2004. godini.
9. Ocjenjujući izvedene dokaze Osnovni sud je, odlučujući u dopunskoj presudi o postavljenom primarnom tužbenom zahtjevu sa podneska od 8. aprila 2013. godine kojim su tužioci tražili da se utvrdi da su stekli pravo suvlasništva sa po ½ na predmetnoj kući (koja je sagrađena na predmetnoj parceli), odlučio da je taj tužbeni zahtjeva tužilaca osnovan, dok je „u odnosu na zahtjev tužbe da se utvrdi pravo korištenja zemljišta u korist tužilaca na zemljištu na kom je kuća izgrađena, odbio kao neosnovan“. Navedeno je da je tokom postupka sud utvrdio da su tužioci u posjedu predmetnih nekretnina, te da je njihov prednik, tj. otac na predmetnoj parceli (k.č. broj 685/30) sagradio stambeni objekat, kuću na kojoj su tužioci upisani kao suvlasnici zajedno sa apelantima, da su tužioci „u posjedu predmetnih nekretnina, tj. kuće još od njene izgradnje 50-ih godina prošlog vijeka i da iste nekretnine nesmetano koriste, a što su svojim iskazima potvrdili kako tužioci, tako i saslušani tuženi [apelanti]. Sud napominje da su tuženi prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke navodili da su objekat, tj. sporni stambeni objekat izgrađen na parceli broj 685/30, uvijek smatrali svojinom tužilaca, te da su za svoj suvlasnički dio saznali tek u ostavinskom postupku koji se vodio iza njihovog oca“. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na predmetnu kuću, Osnovni sud je istakao da je, imajući u vidu izvedene dokaze, ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužbe, da se utvrdi da su oni stekli pravo suvlasništva, tj. svojine na suvlasničkim dijelovima apelanata sa kojim su apelanti, također kao suvlasnici, upisani na predmetnom stambenom objektu. Navedeno je da se na zahtjev iz tužbe imaju primijeniti odredbe člana 28. ZOSPO kojim je propisano da se pravo svojine može steći održajem protekom 20 godina neprekidnog držanja nepokretnosti ako je držalac, odnosno posjednik savjestan, odnosno protekom roka od 10 godina ako se radi o zakonitom i savjesnom posjedu, dok je odredbom člana 30. tog zakona propisano da se u vrijeme za održaj uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg posjednika držali predmetnu stvar kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno kao savjesni posjednici. S obzirom na to da je iz dokaza koji su izvedeni tokom postupka utvrđeno da je prednik tužilaca, a samim tim i tužioci držali predmetnu kuću u neprekidnom posjedu, to je Osnovni sud utvrdio da su se ispunili uvjeti da se na suvlasničkim dijelovima apelanta na predmetnoj kući prizna pravo svojine tužiocima kao suvlasnicima sa ½ dijela kako je to tužbom traženo.
10. Nadalje je u vezi sa zahtjevom tužitelja kojim su tražili da im se prizna pravo korištenja na predmetnoj parceli, tj. zemljištu na kome se nalazi predmetni objekat, tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbijen. U vezi s tim je Osnovni sud istakao da se pravo korištenja kao imovinsko pravo na gradskom građevinskom zemljištu kao takvom nije moglo steći održajem, prije svega s obzirom na karakter zemljišta koje se još od 1959. godine vodi kao društvena svojina. Navedeno je da se na takvom zemljištu, shodno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, moglo steći pravo korištenja „aktom opštinskog organa uprave kojim se to zemljište daje na korištenje radi izgradnje objekta, nakon čega se moglo steći pravo trajnog korištenja“. Istaknuto je da tada važećim Zakonom o građevinskom zemljištu nije bila data mogućnost sticanja ovog prava putem održaja. U vezi s tim, Osnovni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 330. Zakona o stvarnim pravima (“Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 58/09, 95/11) propisano da se tim zakonom „uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako ono do dana stupanja na snagu tog zakona nije uspostavljeno, te da vlasnik zgrade stiče pravo svojine na građevinskom zemljištu u društvenoj svojini, koje služi za redovnu upotrebu objekta u skladu sa regulacionim planom koji je važio u trenutku izgradnje te zgrade, te da organ uprave nadležan za imovinske poslove sprovodi postupak i uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade na način propisan citiranom odredbom“. Stoga, Osnovni sud smatra da iz navedenih odredaba zakona „proizlazi da u ovoj pravnoj stvari ne postoji niti nadležnost ovog suda da nakon što utvrdi pravo svojine na objektu utvrđuje pravo na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, već je to nadležnost organa uprave“.
11. Osnovni sud je dopunskim Rješenjem broj 71 0 P 050645 14 P3 od 7. juna 2016. godine odbio zahtjev parničnih stranaka za naknadu troškova postupka, utvrdivši da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Osnovni sud je ukazao da je Okružni sud aktom od 7. aprila 2016. godine ovom sudu vratio predmetni spis tražeći, između ostalog, od ovog suda da odluči o troškovima postupka tako što će donijeti dopunsko rješenje s obzirom na to da su stanke podneskom ukazivale da sud nije odlučio o zahtjevu za naknadu troškova postupka. Osnovni sud je, odlučujući o ovom dopunskom rješenju, o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučio kao u izreci rješenja s pozivom na odredbu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
12. Protiv navedenih presuda i dopunskog rješenja i apelantice i tužitelji su podnijeli žalbe. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 050645 15 Gž 3 od 11. oktobra 2016. godine uvažio žalbu tužitelja, te je ukinuo osporenu presudu Osnovnog suda od 13. januara 2015. godine (stav 1). Nadalje je Okružni sud odbio žalbe tužitelja i apelantica protiv dopunske presude od 22. septembra 2015. godine i osporenu dopunsku presudu potvrdio (stav 2). Osim toga, u odnosu na dopunsko rješenje odbijene su žalbe apelantica, a žalba tužitelja u odnosu na navedeno rješenje uvažena i navedeno rješenje preinačeno na način da je sud obavezao apelantice da solidarno tužiteljima na ime troškova parničnog prvostepenog postupka isplate precizirani novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran u presudi, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav 3). Također je odbijen zahtjev apelantica za naknadu troškova za sastavljanje žalbe izjavljene protiv dopunske presude i dopunskog rješenja (stav 4).
13. Okružni sud je naveo da tužitelji osporavaju dopunsku presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu [vezanom za predmetnu parcelu] zbog svih žalbenih razloga propisanih članom 208. ZPP. Navedeno je da dopunsku presudu u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja[vezanom za predmetnu kuću] osporavaju i apelantice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te traže da se tužitelji obavežu da apelantima naknade troškove parničnog postupka i troškove žalbenog postupka. Taj sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je žalba tužitelja osnovana, dok je žalba apelantica neosnovana. U obrazloženju presude taj sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje, te pravne stavove prvostepenog suda. Okružni sud je istakao da smatra da tužitelji osnovano ukazuju da je prvostepeni sud svojom (prvobitno donesenom) presudom od 13. januara 2015. godine odlučio o njihovom tužbenom zahtjevu opredijeljenom u pismenom podnesku koji je predat prvostepenom sudu na ročištu za glavnu raspravu od 20. juna 2013. godine, povodom kog zahtjeva taj sud u nastavku ročišta nije dozvolio preinačenje tužbe, a raspravljao je o zahtjevu tužitelja opredijeljenom u podnesku od 8. aprila 2013. godine, kojim je traženo da su tužitelji održajem stekli pravo susvojine sa po ½ dijela na zemljišnoknjižnom tijelu A2 (kuća bez zemljišta) koja se nalazi na parceli broj 685/30, površine 438 m2, a što je ustvari predstavljao konačno uređen tužbeni zahtjev tužitelja o kojem je taj sud odlučio u nastavku postupka. Dakle, taj sud nalazi da primarni tužbeni zahtjev tužitelja više nije bio zahtjev da se utvrdi da su održajem stekli pravo susvojine sa po ½ dijela na predmetnom zemljištu o kom zahtjevu je sud odlučio osporenom prvostepenom presudom, na što tužitelji žalbom osnovano ukazuju, slijedom čega je žalba tužitelja uvažena i prvostepena presuda od 13. januara 2015. godine ukinuta, primjenom odredbe člana 227 a. stav 2. ZPP. Dodatno je obrazloženo da je prvostepeni sud presudom od 13. januara 2015. godine odlučio o zahtjevu iz tužbe, koji su tužitelji preinačili podneskom od 8. aprila 2013. godine , na šta su tužioci ukazali u žalbi zbog čega je drugotsepeni sud 18. juna 2015. godine vratio spis prvostepenom sudu radi donošenja dopunske presude „povodom zahtjeva tužilaca iz podneska od 8.4.2013. godine, koji je raspravljen pred prvostepenim sudom (član 192 ZPP) nakon čega je o istom zahtjevu odlučeno donošenjem dopunske presude od 22.9.2015. godine“.
14. U vezi sa zahtjevom kojim su tužioci tražili da se utvrdi da su održajem stekli pravo svojine na predmetnoj kući, Okružni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda (koji je usvojio tužbeni zahtjev u vezi sa spornom kućom primjenom člana 28. ZOSO, a odbio tužbeni zahtjev vezan za predmetnu parcelu primjenom odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, ZOSPO i Zakona o stvarnim pravima). U vezi sa žalbenim navodima tužilaca da je prvostepeni sud u dopunskoj presudi pogrešno parafrazirao njihov zahtjev iz podneska od 8. aprila 2013. godine, koji predstavlja i konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev, Okružni sud je istakao da su tužioci tužbenim zahtjevom tražili da se utvrdi, pored ostalog, i pravo tužilaca na korištenje zemljišta u društvenoj svojini (predmetna parcela). Budući da tužioci „nisu izvodili dokaze na okolnost na kojoj površini ove parcele se nalazi A“ tijelo na kojem su oni suvlasnici , niti koji dio zemljišta je neophodan za redovnu upotrebu ovog njihovog objekta, uz pravilnu primjenu pravila o teretu dokazivanja (član 123 stav 1 i 126 ZPP) njihov zahtjev u navedenom dijelu je valjalo odbiti kao neosnovan na koji način je odlučio i prvostepeni sud.
15. S druge strane, razmatrajući žalbene navode apelantica da tužioci nisu zakoniti posjednici i da ne posjeduju punovažan osnov za sticanje susvojine na suvlasničkim dijelovima apelanta, Okružni sud je istakao kako je predmetni objekat u dupleksu na predmetnim nekretninama (k.č. br. 685/30 i 685/29) izgrađen odmah nakon kupovine zemljišta od prednika parničnih stranaka, dakle 1957. godine, koji su prednici stranaka a zatim i stranke u vrijeme i nakon njihove smrti „koristili dijelove dupleksa“ na način što su „tužitelji koristili stambenu zgradu sagrađenu na k.č. br. 685/30 (A2 tijelo) smatrajući da je to njihova kuća, a tuženi [apelanti]su koristili dio dupleksa sagrađen na k.č. br. 685/29, smatrajući to kao svoju kuću“, sve do provođenja ostavinskog postupka iz prednika apelanata (2005. godine). Nakon toga su parnične stranke saznale da su i tuženi [apelanti] upisani „kao suvlasnici na nekretninama označenim kao k.č. br. 685/30 i dijelu dupleksa na ovoj nekretnini“. Iz navedenog proizlazi, kako je naveo Okružni sud, da je ispunjen uvjet iz člana 28. stav 4. ZOSPO, jer je „protekao rok duži od 20 godina savjesnog posjeda tužilaca na dijelu dupleksa sagrađenog na k.č. broj 685/30, što predstavlja osnov za sticanje prava svojine na suvlasničkom dijelu [apelanata] na A2 tijelu (kući bez zemljišta)“, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud koji je u odnosu na predmetnu kuću pravilnom primjenom materijalnog prava usvojio tužbeni zahtjev tužilaca. Kao neosnovan je ocijenjen i žalbeni navod apelanata vezan za savjesnost tužitelja, budući da su i sami apelanti izjavili da su „oni mislili da je kuća sagrađena na k.č. broj 685/30 kuća tužilaca u kojoj su tužioci stanovali, a drugi dio dupleksa, koji je sagrađen na k.č. broj 685/29, kuća tuženih [apelanata] u kojoj su oni živjeli i stanovali“. Osim toga, kao neosnovani su ocijenjeni i navodi žalbe apelanata da se na stvarima u društvenoj svojini ne može steći pravo svojine održajem i kojima se ukazuje na pravno jedinstvo prava svojine na zgradi i zemljištu. Ovo zbog toga što je predmetno zemljište (obje parcele) u vlasničkom list „B“ upisano kao društvena svojina na osnovu rješenja NO Banja Luka od 24. oktobra 1959. godine, „dok je na zemljišnoknjižnom tijelu A2-kuća bez zemljišta, koja se nalazi na parceli broj 685/30, upisano pravo suvlasništva u korist tužilaca i tuženih sa označenim suvlasničkim dijelovima i na osnovu pravosnažnih rješenja o nasljeđivanju prvostepenog suda od 30.12.2005. godine i 11.6. 2007. godine, tako da se na ovom zemljišnoknjižnom tijelu - kući bez zemljišta, suprotno žalbenim navodima, moglo steći pravo svojine održajem zbog toga što se ne radi o društvenoj svojini“. S obzirom na sve navedeno Okružni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP žalbu tužilaca i apelantica odbio i prvostepenu dopunsku presudu od 22. septembra 2015. godine potvrdio.
16. Okružni sud je nadalje obrazložio u vezi sa odlukom o troškovima postupka da su tužitelji uspjeli sa tužbenim zahtjevom u procentu od 50%, pa je tužiteljima, srazmjerno uspjehu u postupku (član 386. stav 2. ZPP), dosudio troškove parničnog postupka u iznosu od 9.418,50 KM (polovinu od ukupnog iznosa troškova), istovremeno odbijajući zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa kao neosnovan. Također, taj sud je odbio zahtjev apelantica za naknadu troškova za sastavljanje žalbe protiv dopunske presude zbog toga što nisu uspjele sa žalbom, slijedom čega je zahtjev odbijen primjenom člana 397. stav 1. ZPP.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 050645 17 Rev od 12. aprila 2017. godine reviziju tužitelja odbio. Istom presudom revizija apelantica je djelimično usvojena u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima postupka i presuda Okružnog suda od 11. oktobra 2016. godine u tom dijelu je preinačena, tako da je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv dopunskog rješenja Osnovnog suda od 7. juna 2016. godine tako što je to rješenje potvrđeno (prema kojem svaka strana snosi svoje troškove postupka). Također, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, dok je u ostalom dijelu revizija i dopuna revizije ovih apelanata odbijena.
18. Vrhovni sud je naveo da tužitelji osporavaju odluku drugostepenog suda u dijelu kojim je odbijena njihova žalba i potvrđena drugostepena presuda od 22. septembra 2015. godine, tj. u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova. Smatra da nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su zaključili da su tužitelji, a prije njih njihov pravni prednik (otac Muharem Šahurić), bili savjesni posjednici sporne nekretnine. Kod takvog stanja smatra da činjenica da su tužitelji i njihov pravni prednik sa punim pravom sporni dio kuće držali u posjedu u uvjerenju da su njeni vlasnici, što ih čini savjesnim, bez obzira na to što je ta kuća u zemljišnim knjigama upisana i kao susvojina apelanata (na čemu revizija zasniva tvrdnju o njihovoj nesavjesnosti). Ovo naročito kod činjenice da apelant i njihov pravni prednik nikada nisu bili u posjedu ove nekretnine, niti su je smatrali svojom, a za takav upis su saznali tek u ostavinskom postupku vođenom 2005. godine iza smrti njihovog oca (pravnog prednika apelanata Asima Suhonjića). Prema tome, Vrhovni sud smatra da, kada se uzme u obzir da je opisano posjedovanje sporne nekretnine do podnošenja predmetne tužbe kojom je pokrenut ovaj spor trajalo više od pedeset godina, nema sumnje da su se ispunili uvjeti propisani odredbom člana 28. stav 4. ZOSPO ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/93) koji je bio na snazi u vrijeme građenja objekta i u vrijeme podnošenja tužbe, slijedom čega se, prema odredbi člana 344. stav 2. i člana 356. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15), primjenjuje u razrješenju ovoga spora, a sadržajno gotovo istu odredbu sadrži i član 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama održajem, iako se – kod činjenice da je pravni prednik tužitelja kupio zemljište i svojim sredstvima na tom zemljištu izgradio spornu kuću - pravo svojine moglo temeljiti i na nekom drugom pravnom osnovu. Naime, Vrhovni sud smatra da, budući da je sporna kuća izgrađena prije nego što je temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera („Službeni list FNRJ“ broj 52/58) nacionalizovano zemljište na kojem je izgrađena, ta činjenica, suprotno tvrdnji iz revizije apelantica, nije od utjecaja na rješenje ovog spora. Ovo tim prije što se kuća u privatnoj svojini mogla izgraditi i na zemljištu koje je nacionalizacijom pretvoreno u društvenu svojinu, kada je ranijem vlasniku zemljišta, odnosno graditelju kuće ostajalo pravo korištenja tog zemljišta, a izgradnjom kuće i pravo trajnog korištenja zemljišta dok kuća na njemu postoji. Također, odredbom člana 12. stav 1. ZOSPO je propisano da, kada je zgrada na kojoj postoji pravo svojine izgrađena, u skladu sa zakonom, na zemljištu u društvenoj svojini, vlasnik zgrade ima pravo korišćenja zemljišta na kome je zgrada izgrađena i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade dok ona postoji. Isti smisao ima i odredba člana 11. st. 1. i 2. Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH" broj 13/74). Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90, 29/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 29/94, 23/98 i 5/99). Odredbom člana 40. stav 1. takođe je propisano da u času prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društvenu svojinu, vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korištenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Dakle, nijedna od citiranih odredaba nije propisala da prenosom u društvenu svojinu zemljišta na kojem je raniji vlasnik izgradio zgradu i ta zgrada postaje društvena svojina.
19. Osim navedenog, imajući u vidu navedene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, proizlazi da pravo korištenja na društvenom, odnosno državnom zemljištu zavisi od površine koju zauzima zgrada koja je na njemu izgrađena i od površine zemljišta koje služi njenoj redovnoj upotrebi, a da se dokazivanjem tih činjenica tužitelji nisu bavili, Vrhovni sud smatra da je ovaj dio njihovog zahtjeva odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP. U vezi s tim je navedeno da za utvrđivanje ovakvog prava (prava korištenja) nema više potrebe ni pravnog interesa budući da se članom 330. st. 1, 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade, ali ne po automatizmu, nego u postupku koji „provodi organ uprave (a ne sud u parničnom postupku)“. Konačno, pošto tužitelji revizijom tvrde da nisu tražili da se uknjiže sa pravom korištenja na predmetnom zemljištu u društvenoj svojini sa po ½ dijela, po ocjeni ovog suda, nemaju ni pravni interes da pobijaju odluku kojom je odbijen zahtjev za koji tvrde da ga nisu ni postavili, što je, dakle, vodilo odbacivanju njihove revizije. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio da je osnovana žalba apelantica kojom osporavaju drugostepenu presudu u vezi sa odlukom o troškovima postupka. Navedeno je da je drugostepeni sud obavezao apelantice da tužiteljima, saglasno uspjehu u sporu, naknade polovinu troškova. Međutim, budući da su tužitelji polovično uspjeli u sporu, te da su i apelantice tražile naknadu troškova parničnog postupka, to je po istom pravilu, „imajući u vidu polovičan, odnosno jednak uspjeh“, trebalo dosuditi i apelanticama. S obzirom na to Vrhovni sud je primjenom člana 386. stav 2. ZPP preinačio drugostepenu presudu, te primjenom istog pravila odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove revizionog postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti u cjelini (tj. i u odnosu na objekat-kuću izgrađenu na parceli k.č. broj 685/30, i u odnosu na zemljište koje se nalazi ispod navedenog objekta). Odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja, kako navode, mora da bude ista i u odnosu na zgradu, tako i na zemljište, tj. ili da je tužbeni zahtjev osnovan i u odnosu na zgradu i na zemljište, što ovdje nije slučaj, ili da je neosnovan kako u odnosu na zgradu, tako i na zemljište a kako je, kako navode, trebalo odlučiti u ovoj pravnoj stvari. Stoga, smatraju da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 28. ZOSPO da se zahtjev tužitelja usvoji samo u odnosu na zgradu. Takođe, navode da ni njihovi prednici, kao ni oni nisu izvršili fizičku diobu ovih nepokretnosti na način da bi svaka od navedenih parcela bila izdvojena u zaseban zk. uložak i uknjižena u korist pravnog subjekta koji je na njoj izgradio kuću, odnosno u korist njegovih nasljednika. Osim toga, apelanti osporavaju i odluku o troškovima postupka zbog toga što smatraju da je bilo osnova da se u cjelini odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te shodno tome apelantima dosude svi zahtijevani troškovi.
b) Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da taj sud u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke. Smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, te da sama činjenica da apelanti nisu uspjeli u sporu, po ocjeni tog suda, ne može predstavljati povredu prava na koja su se pozvali u apelaciji.
22. Okružni sud, takođe, smatra da u postupku pred ovim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
23. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svih razloga koje je dao u svojoj odluci.
24. Tužitelji smatraju da je apelacija apelanata paušalna i potpuno proizvoljna, te da navodi apelanata nemaju uporište u zakonskim propisima i da se njihovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporavane revizijske presude.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 12.
Kad je zgrada na kojoj postoji pravo svojine izgrađena, u skladu sa zakonom, na zemljištu u društvenoj svojini, vlasnik zgrade ima pravo korištenja zemljišta na kome je zgrada izgrađena i zemljišta koje služi za redovnu upotrebu te zgrade dok ona postoji. Pravo korištenja iz stava 1. ovog člana može se prenositi samo sa prenosom prava svojine na zgradu.
Član 28.
Savestan i zakoniti držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine.
Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.
Savestan držalac pokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.
Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa.
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
Član 30.
Vreme potrebno za održaj počinje teći onog dana kada je držalac stupio u državinu stvari, a završava se istekom poslednjeg dana vremena potrebnog za održaj.
U vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci. Na prekid, odnosno zastoj održaja shodno se primenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju zastarelosti potraživanja.
26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15) u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje održajem Član 58.
(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.
(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.
(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje teći onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjega dana potrebnog za održaj.
(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.
(5) Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.
(6) Drži se da je nasljednik savjesni držalac od trenutka otvaranja nasljedstva i u slučaju kad je ostavilac bio nesavjestan držalac, ako se ne dokaže da je znao ili morao znati da mu ne pripada pravo na državinu.
(7) Na prekid, odnosno zastoj proteka vremena održaja shodno se primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju proteka rokova za zastaru potraživanja.
3. Svojstva državine Oblici državine Član 312. st. (1), (4) i (5) (1) Državina je zakonita ako se zasniva na valjanom pravnom osnovu (pravo na državinu).
(4) Državina je savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da nema pravo na državinu. Savjesnost prestaje saznanjem držaoca da mu ne pripada pravo na državinu.
(5) Savjesnost državine se pretpostavlja.
Jedinstvenost nepokretnosti Član 330.
(1)Ovim zakonom uspostavlja se pravno jedinstvo zemljišta i zgrade ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno, (2)Vlasnik zgrade koji je pribavio odobrenje za građenje ili odobrenje za upotrebu zgrade, stiče pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje služi za redovnu upotrebu te zgrade u skladu sa regulacionim planom koji je važio u trenutku izgradnje te zgrade, (3)Ako u trenutku izgradnje zgrade nije postojao regulacioni plan, vlasnik zgrade stiče pravo svojine na gradskom građevinskom zemljištu ispod zgrade, (4)Organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove provodi postupak i rješenjem uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade iz st. 2. i 3. ovog člana.
27. U Zakonu o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) relevantne odredbe glase.
Član 11.
Ako se na građevinskom zemljištu koje je postalo društvena svojina nalazi zgrada, vlasnik zgrade stiče pravo korišćenja na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, danom kada je to zemljište postalo društvena svojina.
Pravo korišćenja zemljišta iz prethodnog stava traje dok postoji zgrada na tom zemljištu.
28. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86,1/90 i 29/90 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) relevantne odredbe glase:
c) Trajno pravo korišćenja zemljišta Član 40.
(1)U času prelaska izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u društvenu svojinu vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korišćenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade.
29. U Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ br. 112/06 i 38/11) relevantne odredbe glase:
Član 44. stav 1.
(1)Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, odnosno državno vlasništvo je prešlo na osnovu:
a) Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list FNRJ", broj 52/58),
b) Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera ("Službeni list SRBiH", broj 24/68), koji se odnosi na opštine Banja Luka, Doboj, Rudo, Višegrad i Zvornik.
30. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantna odredba glasi:
Član 386. stav 2.
2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 050645 17 Rev od 12. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. maja 2017. godine a apelacija je podnesena 8. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
35. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2. što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja sticanja prava svojine održajem, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, jer je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti u cjelini i u odnosu na objekat-kuću izgrađenu na parceli broj k.č. 685/30, kao i u odnosu na zemljište koje se nalazi ispod navedenog objekta, da je odluka o tužbenom zahtjevu tužitelja morala da bude ista kako u odnosu na zgradu, tako i na zemljište, što u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj. U vezi s tim, apelanti su se pozvali na član 330. Zakona o stvarnim pravima kojim je uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrada. Takođe, tvrde da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 28. ZOSPO da se zahtjev tužitelja usvoji samo u odnosu na zgradu. Osim toga, apelanti osporavaju i odluku o troškovima postupka, obrazlažući svoje navode da je bilo osnova da se u cjelini odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te shodno tome apelantima dosude svi zahtijevani troškovi.
40. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza.
42. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance osporenim odlukama udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja, da su održajem stekli pravo susvojine sa 1/2 dijela na predmetnoj kući, dupleksu kuće koji se nalazi na parceli broj 685/30, dok je odbijen tužbeni zahtjev kojim su tražili da se prizna da su održajem stekli pravo susvojine na zemljištu-parceli u društvenoj svojini na kojem se predmetni objekat nalazi. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sudovi provedenim dokazima utvrdili da su pravni prednici tužitelja izgradili predmetni objekat u dupleksu na nekretninama (k.č. br. 685/30 i 685/29) 1957. godine, te da su prednici stranaka, a zatim i same parnične stranke, što ni sami apelanti tokom trajanja predmetnog postupka nisu osporavali, „koristili dijelove dupleksa“ na način što su „tužitelji koristili stambenu zgradu sagrađenu na k.č. broj 685/30 (A2 tijelo) smatrajući da je to njihova kuća, a tuženi [apelanti] koristili dio dupleksa sagrađen na k.č. broj 685/29, smatrajući to kao svoju kuću“, sve do provođenja ostavinskog postupka iza prednika apelanata (2005. godine). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu prethodno činjenično utvrđenje do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na predmetnu kuću primjenom odredbe člana 28. ZOSPO i člana 58. Zakona o stvarnim pravima, te detaljno obrazložili da su tužitelji, u smislu navedenih odredaba, ispunili uvjete za sticanje prava susvojine održajem na suvlasničkom dijelu apelanata na predmetnoj kući ( sagrađenoj na predmetnoj parceli k.č. broj 685/30) protekom roka dužeg od 20 godina savjesnog posjeda. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba člana 28. ZOSPO i člana 58. Zakona o stvarnim pravima, kao i odredaba Zakona o građevinskom zemljištu na kojem su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, prvenstveno Zakona o građevinskom zemljištu, detaljno i jasno obrazložili zašto je drugi dio tužbenog zahtjeva tužitelja (u vezi sa sticanjem prava vlasništva na predmetnoj parceli) neosnovan uz ukazivanje na status tog zemljišta, te činjenicu da tužitelji u toku postupka nisu dokazivali koja je površina zemljišta koje služi redovnoj upotrebi predmetne kuće, te je stoga ovaj dio zahtjeva odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe člana 126. ZPP. Konačno, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili navode apelanata da je odlučenje trebalo biti identično za oba dijela tužbenog zahtjeva (ili odbijanje ili usvajanje), te dali razloge zašto ovi navodi nisu osnovani. Naime, redovni sudovi su obrazložili da status predmetnih nekretnina (kuće i parcele) nije identičan budući da je predmetna parcela u vlasnički list „B“ upisana kao društvena svojina, dok je predmetna kuća (zemljišnoknjižno tijelo A2) upisana sa pravom suvlasništva u korist tužitelja i tuženih sa označenim suvlasničkim dijelovima. Osim toga, redovni sudovi su obrazložili da je za postupak utvrđivanja pravnog jedinstva zemljišta (u društvenoj, odnosno državnoj svojini) i zgrade koja se na njemu nalazi, u smislu člana 330. Zakona o stvarnim pravima, nadležan organ uprave za imovinskopravne poslove, a ne sud u parničnom postupku. Imajući u vidu sve navedeno, dakle, obrazloženja redovnih sudova i odredbe materijalnog prava na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi nikakvu proizvoljnost koja bi, u smislu navedenih stavova, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.
43. Na kraju, u vezi sa apelacionim navodima kojim se osporava odluka o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u konačnici, preinačio drugostepenu presudu i, s obzirom na polovičan uspjeh stranaka u sporu, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima postupka utemeljena na odredbi člana 386. stav 2. ZPP, pa imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni navedene odredbe ZPP.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu posebno obrazložili u čemu se sastoji navodna povreda tog prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelanti tvrdnje o povredi ovog prava suštinski temelje na istim navodima koje su istakli u vezi sa pravom na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi prilikom usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu prava susvojine održajem na predmetnoj kući i odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje sticanja prava svojine na predmetnom zemljištu u društvenoj svojini za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju su apelanti ukazali.
47. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević