Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-778/17 (A. S.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-778/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-778/17 rješavajući apelaciju Andreja Sušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Andreja Sušca podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014226 16 Gž 2 od 5. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Andrej Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Krešić i Bojan Krešić“ iz Čapljine, podnio je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 014226 16 Rev od 23. decembra 2016. godine i presude Suda BiH broj S1 3 P 014226 16 Gž 2 od 5. jula 2016. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2857/16 od 23. novembra 2016. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelaciju apelanta broj AP 3813/16 koju je 20. septembra 2016. godine bio podnio protiv presude Suda BiH (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Suda BiH o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 014226 13 P od 28. aprila 2014. godine obavezana je tužena (BiH- Ministarstvo odbrane BiH) da apelantu isplati nematerijalnu štetu na ime duševnih patnji zbog umanjenja životne aktivnosti u iznosu od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. aprila 2014. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.943,76 KM. Preko dosuđenog iznosa nematerijalne štete tužbeni zahtjev apelanta je odbijen.
4. Rješenjem drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 014226 14 Gž od 16. septembra 2014. godine uvažene su žalbe apelanta i tužene, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su parnične stranke opravdano ukazale da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni odredbi parničnog postupka odnosno, da je u izreci prvostepene presude odlučeno o zahtjevu apelanta za nematerijalnu štetu, dok o zahtjevu za naknadu materijalne štete prvostepeni sud nije donio odluku. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud postupio protivno odredbi člana 143. stav 1. i člana 158. stav 3. Zakona o parničnom postupku pred sudom BiH (u daljnjem tekstu ZPP) jer izreka presude ne sadrži sve zahtjeve koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja. Naime, navođenje u obrazloženju presude razloga neosnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, u situaciji kada o tom zahtjevu nije odlučeno u izreci, predstavlja nezakonito postupanje suda koje se ne može otkloniti u drugostepenom postupku i od uticaja je na donošenje zakonite i pravilne odluke. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je odlučio kao u izreci rješenja.
5. U ponovnom postupku Sud BiH je presudom broj S1 3 P 014226 13 P 2 od 4. decembra 2015. godine obavezao tuženu da apelantu isplati naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 16.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. decembra 2015. godine kao dana donošenja presude pa do isplate (stav 1 izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa (stav 2 izreke). Istom presudom (st. 3 i 4 izreke) odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu naknade materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći i troškova liječenja, te je obavezana tužena da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.721,80 KM.
6. Sud BiH je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi i svjedoke koje je saslušao. Dalje, Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant sa tuženom zaključio ugovor o radu i da je primljen u profesionalnu službu tužene na period od tri godine, kao i da je u noći sa 19. na 20. juni 2010. godine apelant doživio povredu na radu o kojoj je sačinjena prijava nesreće na poslu. Sporne činjenice među parničnim strankama su da li je tužena odgovorna za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti odnosno, da li je šteta nastala kao posljedica propusta tužene. Iz provedenih dokaza i iskaza apelanta proizilazi da je apelant, kao zaposlenik tužene, dok je vršio dužnost stražara na stražarskom mjestu, doživio povredu na radu uslijed udara groma u neposrednoj blizini stražarske kućice u kojoj se nalazio, a zbog tehničkih i organizacionih propusta tužene. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da smatra da je apelant pretrpio štetu na radnom mjestu, koja šteta nije izazvana od strane apelanta niti je on svojim ponašanjem doprinio nastanku štetnog događaja, zbog čega je osnovan zahtjev apelanta za potraživanje naknade štete od tužene. S druge strane, tužena u toku postupka ničim nije dokazala da nije odgovorna za predmetnu nezgodu odnosno, nije dokazala da se ista dogodila bez njene krivnje, zbog čega je sud zaključio da postoji objektivna odgovornost na strani tužene (član 172. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu ZOO). Sud BiH je imajući u vidu sve okolnosti slučaja, primjenom člana 200. ZOO-a, zaključio da apelant ima pravo na naknadu nematerijalne štete koji iznos je utvrdio u skladu sa orijentacionim kriterijima i nalazom vještaka medicinske struke koji je sud prihvatio kao objektivan i vjerodostojan. S druge strane, Sud BiH je odbio dio tužbenog zahtjeva po ovom osnovu preko dosuđenog iznosa imajući u vidu da je apelant profesionalni vojnik, kao i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Također, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, iz kojeg proizilazi da apelant nije imao potrebu za tuđom njegom i pomoći, kao i činjenice da apelant tokom postupka nije predlagao niti izvodio dokaze kojima bi učinio vjerovatnom tvrdnju da je imao troškove liječenja, sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete. Dakle, obzirom da je apelant pretrpio povredu na radu za koju je, po nalazu i mišljenju vještaka protivpožarne zaštite i zaštite na radu koji nalaz je sud prihvatio u cijelosti, odgovoran poslodavac zbog organizacionih i tehničkih propusta, Sud BiH je zaključio da je u skladu sa članom 172. ZOO postoji odgovornost tužene za štetu.
7. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 014226 16 Gž 2 od 5. jula 2016. godine uvažena je žalba tužene i preinačen je st. 1. i 4. izreke prvostepene presude kojim je odlučeno o naknadi nematerijalne štete i troškovima postupka tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijena je žalba apelanta i potvrđeni su st. 2. i 3. izreke prvostepene presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za naknadu materijalne štete.
8. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je ponovilo utvrđeno činjenično stanje i pravni zaključak prvostepenog suda, te je navelo da žalba tužene osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod utvrđenja suda o postojanju odgovornosti tužene za štetu koju je apelant pretrpio. Naime, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 70. tačka 6. Zakona o radu u institucijama BiH koja propisuje dužnost poslodavca da prema opštim odredbama obligacionog prava nadoknadi štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi sa radom. S tim u vezi, u konkretnom sporu je relevantna odredba člana 154. ZOO-a (koja propisuje opšta načela o osnovama odgovornosti) a ne odredba člana 172. ZOO-a (koja propisuje odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ trećim licima) koju je prvostepeni sud pogrešno primijenio kod odlučivanja. Naime, odredba člana 172. ZOO-a ne može se primijeniti u konkretnom sporu jer apelant kao zaposlenik u pravnom smislu nema status trećeg lica u odnosu na tuženu kao poslodavca. S obzirom da je šteta za koju apelant potražuje naknadu nastala na radu i u vezi sa radom, odgovornost poslodavca se cijeni primjenom odredbi člana 154. ZOO, a budući da zahtjev za naknadu štete ne proizilazi iz opasne stvari ili obavljanja opasne djelatnosti to nema mjesta primjeni stava 2. citiranog člana prema kojem bi tužena odgovarala bez obzira na krivicu. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da se na ocjenu odgovornosti tužene može primijeniti samo odredba člana 154. stav 1. ZOO-a prema kojoj onaj ko prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Naime, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu i zaštite od požara prvostepeni sud isto nije doveo u vezu sa činjenicom da grom nije udario u stražarsku kućicu nego u dalekovod udaljen 50 metara. U nalazu vještak daje mišljenje da je do nezgode došlo usljed organizacionih i tehničkih propusta u oblasti zaštite na radu koji se ogledaju u nedostatku projektne dokumentacije za skladište UBS-a, objekte smještaja vojnika i stražarska mjesta, te zaključuje potrebu izrade projektne dokumentacije, ispitivanja i tehničkog prijema da bi se moguće posljedice svele na minimum.
9. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da bi činjenice koje je vještak utvrdio bile relevantne da je došlo do udara groma u stražarsku kućicu kada bi se odgovornost tužene cijenila u odnosu na postojanje projektne dokumentacije, ispravnosti i tehnički prijem objekata. Međutim, obzirom da grom nije udario u stražarsku kućicu nego u obližnji dalekovod to propust tužene, sve i da je postojao, nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetom. Zaključci vještaka o potrebi svođenja posljedica na minimum jer se radi o smještenim ubojitim borbenim sredstvima koja predstavljaju opasnost za okolinu i ljude, odnosi se na sve objekte u vlasništvu tužene na lokaciji na kojoj je apelant radio i cijeni posljedice koje nisu nastupile u konkretnom slučaju, niti su u vezi sa načinom na koji je nastala utužena šteta. Dakle, proizilazi da je vještak dao mišljenje u pogledu propusta tužene koji nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, zbog čega po ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH dati nalaz ne može biti osnov za utvrđenje da je tužena svojim propustima prouzrokovala utuženu štetu. S obzirom da je štetni događaj uzrokovan prirodnom pojavom, udarom groma u dalekovod koji nije u vlasništvu tužene, proizilazi da je šteta nastala bez njene krivice te je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tužena nije dokazala da je šteta nastala bez njene krivice, budući da je kao nespornu činjenicu utvrdio da je grom udario u dalekovod. Dalje, prvostepeni sud je ocijenio postojanje objektivne odgovornosti tužene na propustima u preduzimanju mjera zaštite koji predstavljaju odgovornost po osnovu krivice, dakle, subjektivnu odgovornost. Drugostepeno vijeće Suda BiH je nakon otklanjanja ukazanih nedostataka u primjeni materijalnog prava zaključilo da nema uzročno posljedične veze između propusta tužene i utužene štete odnosno, da je šteta koju je apelant pretrpio nastala bez krivice tužene jer je prouzrokovana prirodnim djelovanjem i ličnim svojstvima apelanta, dok činjenica da se događaj desio na radnom mjestu nije dovoljna da bi se mogla dovesti u vezu sa odgovornošću poslodavca – tužene. Imajući u vidu navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da nema osnova odgovornosti tužene da nadoknadi štetu koja je nastala na radu, a nije prouzrokovana propustima tužene, slijedom čega je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, zbog čega je usvojena žalba tužene i odlučeno kao u izreci presude.
10. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 014226 16 Rev od 23. decembra 2016. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena zbog toga što nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o reviziji iz člana 204. st.2.i 3. ZPP-a (vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi propisani iznos odnosno ne radi se o pravnom pitanju bitnom za jedinstvenu primjenu prava).
11. Apelant smatra da je osporenom odlukom Suda BiH došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je prije svega ukazao na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH. Apelant je iscrpno naveo tok predmetnog postupka i iznio utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da je drugostepeno vijeće Suda BiH izašlo iz okvira odlučivanja kada je prilikom ponovnog odlučivanja odbilo njegov tužbeni zahtjev navodeći razloge koji su postojali i u vrijeme donošenja ranije odluke kojom je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelant smatra da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo (član 154. stav 1. ZOO), jer je po njegovom mišljenju predmetna šteta posljedica opasne stvari i opasne djelatnosti. Također, apelant smatra da je drugostepeni sud prilikom odlučivanja ignorirao provedene dokaze i odlučio čak i mimo žalbenih razloga koje je isticala tužena odnosno, da je propustio brižljivo cijeniti provedene dokaze u predmetu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude odbačena iz formalnih razloga, te da konačnu odluku u konkretnom slučaju predstavlja osporena presuda Suda BIH broj S1 3 P 014226 16 Gž 2 od 5. jula 2016. godine koju je apelant blagovremeno (u roku od 60 dana ) osporio u apelaciji broj AP 3813/16 (presuda 22. jula 2016. godine a apelacija u tom predmetu podnesena 20. septembra 2016. godine). Stoga će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na osporenu presudu.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Sud BiH cijenio izvedene dokaze i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelacionih navoda kojima apelant suštinski problematizira primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, drugostepeno vijeće Suda BiH je, imajući u vidu činjenično utvrđenje prvostepenog suda te posebno cijeneći nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu i zaštite od požara, odlučujući u okviru žalbenih navoda tužene i apelanta, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku utemeljilo na odredbi člana 154. stav 1. ZOO-a temeljem kog je žalba tužene usvojena i nižestepena presuda preinačena na način da je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljne razloge za zaključak da eventualni propusti tužene nisu u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, odnosno da je štetni događaj uzrokovan prirodnom pojavomudarom groma u dalekovod koji nije u vlasništvu tužene.. U tom pravcu, drugostepeno vijeće Suda BiH je, suprotno apelacionim navodima, u obrazloženju presude navelo da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji koja je propisana odredbom člana 172. ZOO-a (odgovornost pravnog lica „za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija“) zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu navedene odredbe ZOO-a. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta .
17. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantne odredbe zakona koje je drugostepeno vijeće Suda BiH imao u vidu prilikom odlučenja Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava, niti zapaža da su apelantu u okviru predmetnog parničnog postupka bila uskraćena prava koja pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelant u apelaciji nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević