Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-108/19 (Z. Š. i M. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-108/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-108/19, rješavajući zahtjev Zore Šiniković i Marka Šinikovića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Zore Šiniković i Marka Šinikovića, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Zora Šiniković i Marko Šinković (u daljnjem tekstu: apelantica, apelant ili apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Vesna Stevanović advokat iz Bijeljine, podnijeli su 4. januara 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 159995 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 159995 17 Gž od 22. decembra 2017. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 159995 12 P od 3. maja 2017. godine. Apelanti su 11. marta 2019. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojim su zatražili da Ustavni sud „naredi Osnovnom sudu da u predmetu broj 71 0 V 282442 18 V prekine vanparnični postupak koji se vodi po prijedlogu predlagača Gavrila Šinikovića za fizičku diobu stana, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji“.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 159995 12 P od 3. maja 2017. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 159995 17 Gž od 22. decembra 2017. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Gavrila Šinikovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i utvrđeno da je stan u Banja Luci, preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), suvlasništvo tužitelja sa 1/6 dijela na osnovu nasljedstva, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se na osnovu presude izvrši uknjižba na ime tužitelja sa 1/6 dijela predmetnog stana, te da je stambeni objekat preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) vanknjižno suvlasništvo tužitelja sa ½ dijela na osnovu nasljedstva, dok je odbijen tužbeni zahtjev da se na osnovu ove presude izvrši uknjižba predmetne kuće na ime tužitelja sa ½ dijela. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je traženo da se utvrdi da je apelantica građenjem stekla pravo svojine i da je vanknjižni suvlasnik sa ½ dijela predmetne kuće, što su tužitelj i apelant dužni priznati i trpiti da se apelantica upiše i kao suposjednik sa ½ dijela parcele preciznije označene u izreci presude, na kojoj je sagrađena predmetna kuća. Istovremeno usvojen je apelanticin protivtužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je apelantica vlasnik putničkog motornog vozila „Toyota“ preciznije označenog u izreci presude, uz obavezivanje apelanata da tužitelju naknade troškove postupka.

3. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelantica i prednik tužitelja, pokojni P.Š., zaključili brak 1989. godine u kojem je rođen apelant. Također je utvrđeno da je nakon razvoda braka između prednika tužitelja i majke tužitelja B.Š., zaključen sporazum o podjeli zajednički stečene imovine u braku po osnovu kojeg sporazuma je predniku tužitelja pripala u vlasništvo predmetna kuća na kojoj se upisao kao nosilac prava korištenja sa 1/1 dijela. Nadalje, tokom postupka je nesporno utvrđeno da su apelantica i prednik tužitelja za vrijeme trajanja bračne zajednice, od apelantiticinog oca dobili na poklon predmetni stan, te da je apelanticin otac svojim iskazom potvrdio da „stvarna njegova namjera nije bila da stan kupi tuženoj (apelanici) već cijeloj porodici Šiniković“. Cijeneći da su apelantica i prednik tužioca za vrijeme trajanja bračne zajednice, dobili predmetni stan kao poklon trećeg lica, utvrđeno je da isti čini njihovu zajedničku imovinu koju su stekli u braku, shodno odredbama člana 270. stav 6. Porodičnog zakona. Shodno tome, zaključeno je da predniku tužioca pripada ½ predmetnog stana, u skladu sa odredbama člana 272. Porodičnog zakona, te da navedeni dio predstavlja njegovu zaostavštinu, na koji tužitelj kao nasljednik prvog nasljednog reda ima pravo nasljeđivanja sa 1/3 dijela.

4. Presudom Vrhovnog suda broj broj 71 0 P 159995 18 Rev od 25. oktobra 2018. godine, revizija apelanata je djelimično usvajena, te je utvrđeno da je predmetna kuća vanknjižno suvlasništvo na osnovu nasljedstva tužitelja sa 1/3 dijela, umjesto sa ½ dijela utvrđenog nižestepenim presudama. Istovremeno i dosuđeni troškovi tužitelju sniženi su u iznosu preciziranom u izreci presude. U preostalom dijelu revizija apelanata je odbijena, uz obavezu tužitelja da apelantima naknadi precizirane troškove postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da je odluka nižestepenih sudova koja se odnosi na zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela na predmetnom stanu pravilna i zakonita. Naime, Vrhovni sud je istakao da među parničnim strankama nije bilo sporno da su apelantica i prednik tužitelja stekli predmetni stan za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je predmetni stan kupljen „većim dijelom novčanih sredstava“ apelanticinog oca. Po mišljenju Vrhovnog suda sporna je namjena poklona, odnosno da li je novac za stan, apelanticin otac poklonio samo apelantici ili bračnim drugovima. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu izjave apelanticinog oca koji je saslušan u svojstvu svjedoka „utvrđeno da je u svom iskazu datom na ročištu za glavnu raspravu 18.10.2016. godine, u više navrata istakao da je predmetni stan kupljen porodici Šiniković, a da ni jednim gestom, niti tvrdnjom nije potvrdio da je stan kupljen kao poklon kćerki (apelantici)“. Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi shodno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a), pravilno ocijenili iskaz apelanticinog oca kada su zaključili da „poklon u novcu za kupovinu stana“ nije učinio samo apelantici kao svojoj kćerki, već apelantici i pokojnom P.Š. kao bračnim drugovima. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, pravilnom primjenom relevantnih odredaba čl.270. stav 6. i 272. stav 2. Porodičnog zakona, pravilno izveli zaključak da apelantici i predniku tužitelja P.Š., po osnovu sticanja u braku na ime poklona, pripada po ½ predmetnog stana, te da ½ tog stana predstavlja zaostavštinu prednika tužitelja na koji tužitelj ima pravo nasleđivanja sa 1/3 dijela.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Smatraju da tokom postupka dokazi nisu savjesno i brižljivo ocijenjeni shodno odredbama Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi ističu da je apelantica od svog oca dobila na poklon novac za kupovinu predmtnog stana, te smatraju da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu apelantice, a ne da se radi o zajedničkoj imovini kako to pogrešno utvrđuju redovni sudovi.

6. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere apelanti su istakli da je tužitelj pred Osnovnim sudom pokrenuo vanparnični postupak radi diobe predmetnog stana, te da je apelantica podneskom od 1. marta 2019. godine tražila prekid tog postupka. Kako smatraju da su osporenim odlukama prekršena njihova prava na koja ukazuju u svojoj apelaciji predlažu da „Ustavni sud usvoji zahtjev apelanata za donošnje privremene mjere kojom se privremeno prekida vanparnični postupak pred Osnovnim sudom pokrenut u predmetu broj 71 0 v 282442 18 V po prijedlogu tužitelja za fizičku diobu predmetnog stana i to do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji“.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud zapaža da apelanti obrazlažu svoj zahtjev za donošenje privremene mjere navodima da su predmetnom apelacijom osporene presude na osnovu kojih je tužitelj pokrenuo vanparnični postupak radi fizičke diobe predmetnog stana, a kojim su kako navode, prekršena njihova ustavna prava navedena u apelaciji. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelanti osim svojih navoda o tome da je pred Osnovnim sudom pokrenut postupak fizičke diobe predmetnog stana i navoda koji se tiču merituma spora, nisu ponudili argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da istaknuti navodi ne ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-108/19 (Z. Š. i M. Š.) | Sudska praksa | Aktio