Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/19 (Zaštitni fond Federacije Bosne i H. V.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-870/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-870/19, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine Vogošća, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine Vogošća protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 117273 17 Gž 2 od 3. jula 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine Vogošća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Beganović advokat iz Tuzle, podnio je 26. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 117273 17 Gž 2 od 3. jula 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 117273 18 Rev od 6. novembra 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda od 3. jula 2018. godine, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4863/18 od 10. oktobra 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (S.Z.) na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, na osnovu zapisnika o uviđaju prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi učestvovali N.N. vozač sa N.N. vozilom i apelant. Pri tom je istakao da je apelant samo paušalno osporio tužiteljeve tvrdnje i dokaze da je povrijeđen uslijed naleta nepoznatog motornog vozila, pri čemu je lice odgovorno na nezgodu nepoznato, te je shodno odredbi člana 7. stav 1. u vezi sa odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na apelanta prešao teret iznošenja dokaza za suprotne tvrdnje, s obzirom da je svaka stranka dužna dokazati tvrdnju koja joj ide u prilog i kojom negira tvrdnje ili zahtjeve suprotne stranke. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da apelant u toku postupka nije ponudio niti jedan dokaz za tvrdnju da štetu nije prouzrokovalo nepoznato vozilo. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio u vidu duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti, pretrpljenog straha i fizičkih bolova i materijalne štete na ime troškova tuđe njege i pomoći i na ime izgubljene zarade, uslijed tjelesne povrede prouzrokovane u saobraćajnoj nezgodi. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno primijenio odredbu člana 16. stav 1 . Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, jer je navedenom zakonskom odredbom apelant obavezan da oštećenim stranama nadoknadi štetu u slučaju smrti ili fizičke povrede prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada lice odgovorno za nezgodu ostane nepoznato. Pri tom je naglasio da citirana zakonska odredba isključuje pravo na naknadu materijalne štete nastale uslijed oštećenja vozila u saobraćajnoj nezgodi, ali ne i pravo na naknadu materijalne štete koja se pojavljuje kao posljedica tjelesne povrede zadobijene u saobraćajnoj nezgodi, što je u predmetnom postupku slučaj. Kantonalni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio doprinost tužitelja nastanku predmetne štete u visini od 40%, s obzirom da se tužitelj zadržao u neposrednoj blizini srednje saobraćajne trake za kretanje vozila iz suprotnog smjera, imajući u vidu odredbu člana 105. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS) koja sadrži zabranu kretanja i zadržavanje na kolovozu za pješake i nalaže obavezu kretanja što bliže ivici kolovoza. Takođe je istakao da je odredbom člana 197. ZOBS propisana obaveza pješaka koji se kreće kolovozom na javnom putu van naselja da se kreće uz lijevu ivicu kolovoza u smjeru kretanja, odnosno izuzetno uz desnu ivicu kolovoza kada je takvo kretanje za njega sigurnije. U konačnici Kantonalni sud je istakao da je osnovni uzrok predmetne saobraćajne nezgode činjenica da se nepoznato vozilo u vrijeme kontakta kretalo uz središnju liniju, umjesto što bliže desnoj ivici svoje kolovozne trake, a apelant nije iznio okolnosti a niti ponudio dokaze koje bi ukazivale da ovo vozilo nije imao mogućnost uočiti zaustavljeno vozilo na putu sa upaljenim svjetlima i tužitelja, kod vidljivosti oko 50 metara na putu bez krivina. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da doprinos N.N. lica nastanku predmetne štete iznosi 60%, imajući pri tome u vidu da je vozilo opasna stvar i da se od vozača zahtjeva veća pažnja nego što se uobičajeno zahtjeva od pješaka. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud „proizvoljno tumačio i selektivno primjenio kako procesno tako i materijalno pravo“ na štetu apelanta, pogrešno ocjenivši da teret dokazivanja da predmetna nezgoda nije prouzrokovana od strane N.N. lica leži na apelantu i pogrešno ocjenivši visinu tužiteljevog doprinosa nastanku predmetne štete, te smatra da je pogrešno primjenjena odredba člana 16. stav 1 . Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti i da je tom odredbom isključena apelantova odgovornost za naknadu materijalne štete.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant prema svojoj strukturi u istom statusu kao i nosioci javne vlasti u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-870/19 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio