Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2172/17 (E. K.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2172/17
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2172/17, rješavajući apelaciju Enesa Kamberovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. travnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Enesa Kamberovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 023909 16 Gž od 10. ožujka 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Mal 023909 14 Mal 2 od 5. veljače 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Enes Kamberović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 2. lipnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Mal 023909 16 Gž od 10. ožujka 2017. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Mal 023909 14 Mal 2 od 5. veljače 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužiteljice Š. K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 19. i 22. veljače 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužiteljica su u razdoblju od 26. veljače do 22. ožujka 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Tužiteljica je 21. listopada 2010. godine podnijela Općinskom sudu tužbu protiv apelanta radi naknade štete.
6. Rješenjem Općinskog suda od 20. siječnja 2011. godine, na prijedlog opunomoćenika tužiteljice, prekinut je parnični postupak do odluke Kantonalnog tužiteljstva o pokretanju kaznenog postupka protiv apelanta, ili do saznanja da li je Kantonalno tužiteljstvo pokrenulo kazneni postupak.
7. Pismenim podneskom od 12. ožujka 2014. godine opunomoćenik tužiteljice je obavijestio Općinski sud da je kazneni postupak pravomoćno okončan i predložio da se nastavi prekinuti parnični postupak.
8. Na glavnoj raspravi održanoj 28. svibnja 2014. godine apelantov opunomoćenik je, između ostalog, izjavio „da nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda od 6. studenog 2012. godine apelant proglašen krivim“, kao i da je „ova presuda postala pravomoćna sa danom 9. siječanj 2014. godine“.
9. Presudom Općinskog suda od 5. veljače 2016. godine obvezan je apelant da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete (pretrpljeni fizički bolovi i pretrpljeni strah) i na ime naknade materijalne štete isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev odbijen. Istom presudom obvezan je apelant tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo koje dokaze je proveo na glavnoj raspravi, te istaknuo da je savjesnom ocjenom izvedenih dokaza, u smislu odredaba čl. 8. i 125. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, donio prvostupanjsku presudu. Općinski sud je naveo da je uvidom u Presudu Općinskog suda broj 33 0 K 023909 11 K od 6. studenog 2012. godine utvrđeno da je apelant proglašen krivim za kazneno djelo nanošenje lakih tjelesnih ozljeda tužiteljici, na način bliže opisan u obrazloženju presude. Također je ukazao da je u svojstvu parničnih stranaka saslušao tužiteljicu, apelanta i apelantovog sina, te je naveo da je tužiteljica istaknula da je prilikom kritičnog događaja apelant napao njezinog supruga i da je nju pogodio kamenom u predjelu sljepoočnice, dok je apelant istaknuo da je tužiteljica napala njegovog sina, nakon čega je kamenom udario tužiteljicu (apelantov sin kao svjedok je, u suštini, ponovio apelantove navode). Općinski sud je naveo da je iskaz tužiteljice prihvatio kao objektivan i vjerodostojan, jer je potkrijepljen materijalnom dokumentacijom i utvrđenom apelantovom kaznenom odgovornošću. Općinski sud je ukazao da je tvrdnje apelanta i njegovog sina da ih je tužiteljica napala ocijenio neutemeljenim, naročito imajući u vidu da je u kaznenom postupku utvrđeno da nema dovoljno dokaza za takve tvrdnje, dok apelant ni u ovom postupku nije dokazao suprotno, te je iskaz apelantovog sina, kao i apelantov iskaz ocijenio subjektivnim imajući u vidu da su obojica izravno zainteresirana za ishod spora.
11. Općinski sud je ukazao da je tužiteljica na okolnosti vrste i karaktera ozljede, te visinu štete izvela dokaz vještačenjem vještaka ortopeda, koji je utvrdio da je tužiteljica zadobila ozljede koje imaju karakter lakih tjelesnih ozljeda i da je pretrpjela fizičku bol, što je preciznije opisano u obrazloženju presude. Zatim, Općinski sud je naveo da je vještak neuropsihijatar utvrdio da je tužiteljica, usljed kritičnog događaja, doživjela akutnu reakciju na stres, tj. prolazni psihički poremećaj i kao posljedicu toga pretrpjela strah određenog intenziteta (bliže opisano u obrazloženju presude). Općinski sud je istaknuo da je na temelju odredaba čl. 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da tužiteljici pripada naknada za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, te da se prilikom utvrđivanja visine naknade štete rukovodio Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda FBiH od 21. veljače 2006. godine. Također je ukazao da je tužiteljica imala materijalni izdatak na ime uplate za liječničko uvjerenje u svrhu pokretanja tužbe, pa je temeljem odredaba čl. 154. i 185. Zakona o obligacionim odnosima obvezao apelanta i na naknadu materijalne štete.
12. Presudom Kantonalnog suda djelomično je uvažen apelantov priziv i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete tako što je iznos koji je dosuđen prvostupanjskom presudom snižen, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.
13. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim, pa je pravilan zaključak Općinskog suda da je apelant, koji je proglašen odgovornim za kazneno djelo laka tjelesna ozljeda, odgovoran za štetu koju je izvršenjem tog djela prouzročio tužiteljici. Kantonalni sud je istaknuo da nije utemeljen apelantov prizivni prigovor da presuda kaznenog suda kojom je proglašen krivim nije postala pravomoćna zbog toga što je ta presuda potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 023909 13 Kž od 9. siječnja 2014. godine.
14. Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi prizivni navodi da tužiteljica nije dokazala postojanje apelantove odgovornosti za štetu i da je prvostupanjski sud povrijedio pravila o teretu dokazivanja sadržana u odredbama čl. 123. stavak 1. i 126. Zakona o parničnom postupku. Zatim je istaknuo da je drugostupanjski sud u postupku u sporovima male vrijednosti vezan činjeničnim stanjem koje je utvrdio prvostupanjski sud, pa se ne mogu prihvatiti apelantovi prizivni navodi da nije utvrđena uzročna veza između tjelesnih ozljeda koje je apelant nanio tužiteljici i ukupnog trajanja i intenziteta fizičkih bolova, jer je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka ortopeda utvrdio suprotno. Dalje je istaknuo da su irelevantni apelantovi prizivni navodi da nije udario tužiteljicu pesnicom, jer u situaciji kada je pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno da je apelant nanio tužiteljici laku tjelesnu ozljedu udarcem kamenom nije od značaja samo po sebi to što je vještak ortoped u svom pismenom nalazu i mišljenju naveo da su tjelesne povrede tužiteljici nanesene tvrdim predmetom, tj. kamenom ili pesnicom, odnosno šamarom. Kantonalni sud je ukazao da je apelantov opunomoćenik na ročištu za glavnu raspravu imao za spomenutog vještaka samo pitanja u svezi sa naruženošću, te nagnječenjem i podlivom, dok u svezi sa postojanjem, podrijetlom, intenzitetom i trajanjem fizičkih bolova koje je tužiteljica pretrpjela nije imao nikakvih pitanja, niti prigovora na usmeno izneseni nalaz i mišljenje vještaka, a što se neutemeljeno nastoji dovesti u pitanje tek u prizivu. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da prvostupanjski sud nije sam utvrdio trajanje straha (srednjeg intenziteta) samo zato što je vještak neuropsihijatar naveo da je taj strah trajao oko tri tjedna, a prvostupanjski sud u obrazloženju presude konstatirao da je taj strah trajao 21 dan. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je takva konstatacija ustvari identična konstataciji u nalazu i mišljenju vještaka. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant ne može pobijati prizivom utvrđenje suda na temelju nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da je trajanje straha bilo dulje od trajanja fizičkih bolova, jer time nedopušteno pobija utvrđeno činjenično stanje u sporu male vrijednosti, te ukazao da, i kada bi se moglo pobijati činjenično stanje, ne bi postojala osnova u odredbama članka 200. stavak 1. ZOO za zaključak da fizički bolovi i strah moraju biti istog intenziteta i trajanja ili da strah treba biti slabijeg intenziteta i kraćeg trajanja u odnosu na fizičke bolove.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka
17. Europske konvencije. Apelant navodi da su osporene presude donesene na temelju isprave koja nije provedena kao dokaz tijekom postupka, te ističe da iz odredaba članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku proizlazi da je parnični sud vezan isključivo za pravomoćnu odluku kaznenog suda, a da je u postupku izveden dokaz uvidom u presudu prvostepeno kaznenog suda bez potvrde pravomoćnosti. Također, apelant navodi da se u obrazloženju osporenih presuda ne navodi na temelju čega su redoviti sudovi utvrdili da je apelant nanio tužiteljici laku tjelesnu ozljedu „šamarom“. Apelant ukazuje da nisu izvedeni dokazi kojima bi se sa sigurnošću utvrdila visina štete koju potražuje tužiteljica, te ukazuje na suprotnost između nalaza vještaka i utvrđenja prvostupanjskog suda u svezi sa trajanjem straha srednjeg intenziteta, te ističe da pojmovi „oko tri tjedna“ i „21 dan“ nemaju isto značenje. Također je ukazao da je prvostupanjski sud povrijedio i načelo zabrane diskriminacije, odnosno jednakost strana u postupku, koje argumentira time da se razumnim i opravdanim razlogom ne može smatrati ocjena iskaza apelantovog sina i apelanta kao zainteresiranost za ishod postupka, pa je time narušen smisao slobodne ocjene dokaza (čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku).
16. U odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka, apelant ukazuje da je od podnošenja tužbe pa do pravomoćnog okončanja postupka proteklo više od šest godina i četiri mjeseca, te ističe da je takva duljina posljedica neažurnosti redovitih sudova. Apelant je naveo kronologiju predmetnog postupka, te je predložio da Ustavni sud naloži Vladi Tuzlanskog kantona da mu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplati ukupan iznos od 2.100,00 KM.
Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga iznesenih u drugostupanjskoj presudi koja je donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava i poštivanje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je ukazao da je drugostupanjska presuda donesena u razumnom roku.
18. Općinski sud je istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi da su u konkretnom predmetu pogrešno i proizvoljno primijenjeni propisi. Općinski sud je naveo da je nakon podnošenja tužbe parnični postupak bio prekinut do odluke Kantonalnog tužiteljstva o pokretanju kaznenog postupka, ili do saznanja da li je pokrenut kazneni postupak, a da je 12. ožujka 2014. godine opunomoćenik tužiteljice obavijestio sud da je kazneni postupak pravomoćno okončan i predložio nastavak parničnog postupka. Nadalje je naveo kronologiju zakazanih ročišta, te je istaknuo da je ročišta zakazivao u vremenskom kontinuitetu, ali da postupak nije okončan ranije, prije svega, zbog kašnjenja u izradi i dostavljanju nalaza vještaka (u tri navrata odgađano ročište za glavnu raspravu zbog toga) i opravdanih prijedloga opunomoćenika parničnih stranaka za odlaganje ročišta. Također je ukazao da je u tijeku postupka vršeno više vještačenja različitih vještaka, kao i dopune vještačenja, što je evidentno utjecalo na brzinu postupka.
19. Tužiteljica je navela da su apelacioni navodi neistiniti.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 12.
(3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Članak 123.
(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Članak 125.
(1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice.
Članak 126.
Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet apelacionog osporavanja je parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Mal 023909 16 Gž od 10. ožujka 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantov opunomoćenik je primio 4. travnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. lipnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant navodi da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i članka 17. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu nematerijalne i materijalne štete, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi u konkretnom slučaju.
27. Apelant smatra da su u parničnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi.
28. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
29. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni su zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu tužbenog zahtjeva, u tijeku postupka proveo dokaze koje je predložio i izveo kako apelant, tako i tužiteljica. U svezi s tim, Općinski sud je u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, te koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga, odnosno koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene dokaza. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, obrazlažući razloge neutemeljenosti apelantovih prizivnih prigovora, jasno ukazao zašto ti prigovori ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari (osim u odnosu na visinu naknade materijalne štete). U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da je prvostupanjski sud donio svoju odluku na temelju presude kaznenog suda koja nije imala klauzulu pravomoćnosti, Ustavni sud primjećuje da iz presude Općinskog suda slijedi da je taj sud odluku donio i na temelju odredaba članka 125. stavak 1. ZPP kojima je propisano da „ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice“. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje i da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke odgovorio na apelantove prizivne navode u odnosu na pravomoćnost kaznene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali argumentirano obrazloženje zašto je utemeljen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu predmetne štete koju je prouzrokovao apelant, odnosno da nema elemenata koji ukazuju da predmetni postupak nije bio pravičan.
30. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 21. listopada 2010. godine kojom je tužiteljica zahtijevala naknadu nematerijalne i materijalne štete, a da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 10. ožujka 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao oko šest godina i četiri mjeseca. Međutim, Ustavni sud zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 20. siječnja 2011. godine parnični postupak prekinut i nastavljen po prijedlogu opunomoćenika tužiteljice od 12. ožujka 2014. godine. Dakle, prekid parničnog postupka je trajao oko tri godine i jedan mjesec. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu poduzimati nikakve procesne radnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine predmetnog postupka jeste oko tri godine i tri mjeseca.
31. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao oko dvije godine i dva mjeseca, a da je drugostupanjska presuda (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude) donesena nakon nešto dulje od jedne godine. Ustavni sud smatra da, imajući u vidu duljinu trajanja postupka u cjelini, kao i objektivne okolnosti za odgađanje tri ročišta pred prvostupanjskim sudom (nedostavljanje nalaza i mišljenja vještaka), a posebno činjenicu da su u razdoblju od oko tri godine i tri mjeseca redoviti sudovi donijeli dvije meritorne odluke, ništa ne ukazuje da su redoviti sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak. Prema tome, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.
32. Sukladno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Ostali navodi
33. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.
34. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava, u suštini, veže za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, odnosno o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje.
35. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da je apelant odgovoran za nematerijalnu i materijalnu štetu koju je prouzrokovao tužiteljici, odnosno kada nema elemenata koji ukazuju da postupak nije bio pravičan. Pri tome Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje kada su sudovi u relevantnom periodu (oko tri godine i tri mjeseca) donijeli dvije meritorne odluke, odnosno kada nije utvrđeno da su redoviti sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak.
37. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević