Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7713/18 (Ž. A. K.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Ratni zločin
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7713/18

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7713/18, rješavajući apelaciju Željka Aleksandra Knjeginjića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Aleksandra Knjeginjića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 16 0 K 000202 19 Kž 4 od 25. februara 2019. godine i 16 0 K 000202 18 Kž 3 od 26. decembra 2018.

godine i rješenja Okružnog suda u Prijedoru br. 16 0 K 000202 19 Kv 5 od 15. februara 2019. godine i 16 0 K 000202 18 Kv od 19.

decembra 2018. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Aleksandra Knjeginjića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 16 0 K 000202 19 Kž 4 od 25. februara 2019. godine i 16 0 K 000202 18 Kž 3 od 26. decembra 2018.

godine i rješenja Okružnog suda u Prijedoru br. 16 0 K 000202 19 Kv 5 od 15. februara 2019. godine i 16 0 K 000202 18 Kv od 19.

decembra 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Aleksandar Knjeginjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem testu: Okružni sud) broj 16 0 K 000202 18 Kv od 19. decembra 2018. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 7713/18.

2. Apelant je 8. januara 2019. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000202 18 Kž 3 od 26. decembra 2018. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 162/19.

3. Apelant je 22. marta 2019. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 19 Kž 4 od 25. februara 2019. godine i Rješenja Okružnog suda broj 16 0 K 000202 19 Kv 5 od 15. februara 2019. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 1360/19.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP 7713/18, AP 162/19 i AP 1360/19 odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 7713/18.

5. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Prijedor (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. i 28. januara, te 27. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. do 28. januara 2019. godine, pri čemu je Vrhovni sud dopisom od 4. februara 2019. godine podsjetio da se odgovor iz predmeta broj AP 7713/18 odnosi i na ostale apelacije jer je u pitanju jedan postupak protiv apelanta i više osporenih rješenja donesenih u postupku kontrole opravdanosti pritvora.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 5992/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kž od 26. septembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda broj 16 0K 000202 18 Kv od 7. septembra 2018. godine u odnosu na prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Istom odlukom je odbačena kao nedopuštena apelantova apelacija podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kž 2 od 10. decembra 2018. godine i Okružnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kv 3 od 26. novembra 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 18 Kž od 26. septembra 2018. godine i Rješenja Okružnog suda broj 16 0K 000202 18 Kv od 7. septembra 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

Osporene odluke

9. Okružni sud je, odlučujući o kontroli opravdanosti pritvora u postupku koji se pred tim sudom vodi protiv apelanta zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Republike Srpske – opšti dio, donio Rješenje broj 16 0 K 000202 18 Kv 4 od 19. decembra 2018. godine kojim je odlučio da je pritvor, koji je apelantu produžen rješenjem od 7. septembra 2018. godine, i dalje neophodan iz pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 191 stav 2 tačka 1) Zakona o krivičnom postupku SFRJ (u daljnjem tekstu: ZKPSFRJ). U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo sljedeće: da je prethodno apelantu pritvor određen Rješenjem istog suda broj K-207/00 od 15. februara 2001. godine po kojem pritvor može trajati do završetka glavnog pretresa, uz obavezno ispitivanje da li postoje razlozi za pritvor po isteku svaka dva mjeseca od dana pravosnažnosti posljednjeg rješenja o pritvoru; da je apelantu pritvor produžen rješenjem istog suda od 7. septembra 2018. godine koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 26. septembra 2018. godine; da je ispitujući opravdanost dalje egzistencije mjere pritvora Okružni sud rješenjem od 26. novembra 2018. godine utvrdio da je pritvor koji je prema apelantu produžen i dalje neophodan i da je to rješenje ukinuto rješenjem Vrhovnog suda od 10. decembra 2018. godine.

10. Postupajući prema uputama iz rješenja Vrhovnog suda, Okružni sud je u ponovnom postupku pri donošenju Rješenja broj 16 0 K 000202 18 Kv 4 od 19. decembra 2018. godine, kako je navedeno u obrazloženju, ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja, i to postojanje osnovane sumnje kao opšteg pritvorskog razloga i postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ. U pogledu postojanja osnovane sumnje, Okružni sud je podsjetio da je osnovana sumnja utvrđena u rješenju kojim je apelantu pritvor produžen (7. septembra 2018. godine) nakon što je optužnica stupila na pravnu snagu, pri čemu su uz optužnicu dostavljeni dokazi koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje. Kad je u pitanju posebni pritvorski razlog, Okružni sud je imao u vidu podnesak apelantovog branioca od 6. novembra 2018. godine u kojem se, između ostalog, pozvao na praksu Suda Bosne i Hercegovine u smislu nepostojanja razloga za pritvor apelantu. U tom pravcu je Okružni sud, obrazlažući neprimjenjivost te prakse, u konkretnom slučaju istakao da u postupku koji se vodi protiv apelanta i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, pa je mjera pritvora jedina moguća mjera u toj fazi krivičnog postupka. U tom smislu su ponovljeni razlozi iz kojih proizlazi opasnost od bjekstva, naglašavajući da je apelant u ranijem toku krivičnog postupka već napuštao teritoriju BiH svjesno izbjegavajući krivično gonjenje i da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u predmetu osumnjičenog M. O. u predmetu koji se vodi pred Sudom BiH na koju je, kao identičnu, ukazao apelantov branilac. Obrazlažući različitost činjenične i pravne situacije tog i apelantovog predmeta, kao i različitu praksu sudova u BiH, Okružni sud je istakao da je apelantu upozorenje o dužnosti svake promjene adrese bilo dato još dok se postupak vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem K-291/94 od 10. oktobra 1994. godine, o čemu svjedoče apelantovi potpisi na zapisnicima, koje apelant nije ispoštovao i napustio je teritoriju BiH bez obavještenja suda o promjeni adrese. Imajući to u vidu, Okružni sud je ocijenio da je apelant sve vrijeme izbivanja s teritorije BiH bio svjestan da se protiv njega vodi krivični postupak, da je upozoren na odredbe člana 183 stav 4 ZKPSFRJ i da je njegovim postupcima (napuštanjem teritorije) objektivizirana stvarna mogućnost opasnosti od bjekstva, a time i izbjegavanje krivične odgovornosti. U tom kontekstu je Okružni sud podsjetio da je pri izricanju navedene mjere imao u vidu odredbe ZKPSFRJ i odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz kojih jasno proizlazi da je pritvor izuzetna mjera, a ne pravilo, da je u konkretnom predmetu već zakazan glavni pretres i da je stoga jasno da je postupanje suda usmjereno na efikasno vođenje krivičnog postupka uz poštovanje svih prava zagarantovanih pozitivnim zakonskim odredbama apelantu kao optuženom licu.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje preinači i pritvor ukine i da se po potrebi izreknu mjere zabrane.

12. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 16 0 K 000202 18 Kž 3 od 26. decembra 2018. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je pobijano rješenje ispitao u vezi sa žalbenim prigovorima i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 397 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), nakon čega je ocijenjeno da je pobijano rješenje doneseno pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava i da se zasniva na pravilnom i potpunom činjeničnom osnovu. U vezi s tim je prije svega, povodom neosnovanosti prigovora da izreka rješenja ne sadrži sve elemente iz člana 191 stav 2 ZKPRS, Vrhovni sud naveo da je prvostepeni sud, odlučujući u ponovnom postupku, pravilno naveo odredbe materijalnog propisa krivičnog djela za koje se protiv apelanta vodi krivični postupak, dakle krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakona Republike Srpske – opšti dio; da žalba opširno elaborira dva segmenta zbog kojih, prema mišljenju apelantovog branioca, rješenje o produženju pritvora nije opravdano, i to jer se apelant nije krio (znalo se njegovo kretanje od odlaska iz Prijedora u SAD) i jer se produženjem pritvora prema apelantu čini diskriminacija, ukazujući pri tome na nejednak tretman lica u krivičnom postupku. U vezi s neosnovanošću istaknutih prigovora, Vrhovni sud je podsjetio da su žalbeni prigovori u pogledu apelantovog kretanja, napuštanja teritorije BiH i ekstradicije iz SAD u BiH već ranije bili predmet ocjene pri donošenju odluke o produženju pritvora i da se u konkretnoj fazi postupka samo utvrđuje da li još uvijek postoje razlozi za pritvor. S obzirom na to da žalba nije iznijela ništa novo što bi obesnažilo raniju činjeničnu podlogu i pravnu ocjenu postojanja uslova za produženje pritvora, ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je pritvor i dalje neophodan. Što se tiče drugog prigovora kojim je ukazano na različit tretman osumnjičenih/optuženih lica u krivičnom postupku, Vrhovni sud je naglasio da se žalbom praktično razvija teza o mogućnosti izricanja apelantu mjera zabrane umjesto pritvora. U tom pravcu, obrazlažući neosnovanost navedenog prigovora, Vrhovni sud je naglasio da ZKPSFRJ koji je preuzet ZKPRS 1993. godine po kojem se vodi konkretni krivični postupak ne poznaje mjere zabrane već kao mjere obezbjeđenja prisustva okrivljenog propisuje poziv, dovođenje, obećanje okrivljenog da neće napustiti boravište, jemstvo i pritvor. Stoga, kako je zaključeno, kombinovanje dva procesna zakona nije dozvoljeno, niti je moguće izricanje mjera zabrane, pa je apelantova žalba odbijena primjenom odredbe člana 397 stav 3 ZKPRS koji se primjenjuje u konkretnom slučaju.

13. Okružni sud je u nastavku postupka kontrole opravdanosti pritvora (po isteku dva mjeseca od prethodnog rješenja) donio Rješenje broj 16 0 K 000202 19 Kv 5 od 15. februara 2019. godine kojim je apelantu pritvor, produžen rješenjem od 7. septembra 2018. godine, i dalje neophodan iz pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 191 stav 2 tačka 1)

ZKPSFRJ.

14. U obrazloženju je ponovljena činjenična i pravna situacija na osnovu koje je apelantu rješenjem tog suda od 7. septembra 2018. godine produžen pritvor koji je ranije određen (15. februar 2001. godine), te da su u okviru opravdanosti dalje egzistencije pritvora ponovo ispitani opšti i posebni razlozi za pritvor. U tom smislu su ponovljeni razlozi u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva koja proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu, na osnovu kojih je optužnica stupila na pravnu snagu. U pogledu postojanja posebnog razloga za izricanje ove mjere, Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 191 stav 2 tačka a) ZKPSFRJ kojom je propisano da se pritvor protiv određenog lica u pogledu kojeg postoji osnovana sumnja da je izvršilo krivično djelo može odrediti ako se ono krije ili se ne može utvrditi njegov identitet ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, kao što je konkretan slučaj. Imajući u vidu da je apelantu pritvor produžen zbog okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva jer je u ranijem toku krivičnog postupka, svjestan da se protiv njega vodi krivični postupak za teško krivično djelo, izbjegavao učestvovanje u postupku, da je napustio teritoriju BiH i otišao u SAD, da je iz tog razloga raspisana međunarodna potjernica i da je apelant izručen BiH 25. avgusta 2018. godine, od kada se nalazi u pritvoru po Rješenju broj K-207/00 od 15. februara 2001. godine, ocijenjeno je da je takvim apelantovim postupanjem objektivizirana opasnost od bjekstva i izbjegavanja krivične odgovornosti, pa je pritvor i dalje neophodan iz pritvorskog razloga iz člana 191 stav 2 tačka 1 ZKPSFRJ.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 16 0 K 000202 19 Kž 4 od 25. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 15. februara 2019. godine. U obrazloženju je navedeno da se žalbom suštinski osporava pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju. U vezi s neosnovanošću žalbenih prigovora ponovljeni su razlozi iz pobijanog prvostepenog rješenja koji je Vrhovni sud ocijenio kao pravilne i koji, kako je zaključio Vrhovni sud, bez sumnje ukazuju na postojanje razloga za produženje pritvora.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. U suštini, apelant ukazuje na razloge koje je prethodno istakao u apelaciji broj AP 5992/18 o kojoj je Ustavni sud odlučio, proširujući te navode i na rješenja Vrhovnog suda koja su donesena u daljem toku postupka povodom njegovih žalbi protiv rješenja o produženju pritvora. U tom kontekstu, u apelaciji su ponovljeni razlozi zbog kojih, prema apelantovom mišljenju, ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, te je u vezi s tim istakao: da je u vrijeme kada mu je pritvor određen (15. februara 2001. godine) živio i radio u inostranstvu; da razlog za pritvor nije naveden u dispozitivu rješenja; da u rješenju nedostaje konkretizacija razloga iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ i da se razlozi u pobijanim rješenjima pogrešno svode na njegovu ekstradiciju i činjenicu da je živio i radio u inostranstvu. Apelant je takođe naveo da mu je zbog prećutkivanja činjenice da se protiv njega vodi postupak u BiH oduzeto državljanstvo SAD, da osim državljanstva BiH nema drugo, da činjenica da je živio u inostranstvu nije kriterijum na osnovu kojeg se može izvesti zaključak o skrivanju, da je na zakonit način 1997. godine napustio BiH, kao i da je bio aktivan na društvenim mrežama pod svojim imenom i prezimenom. Osim toga, potvrdio je da je napustio BiH za vrijeme trajanja krivičnog postupka koji se vodio protiv njega, ali da mu u tom postupku nije bila određena nikakva mjera zabrane napuštanja BiH i da stoga nije učinio ništa nezakonito. Apelant svoj predmet upoređuje s predmetom protiv D. G., „direktnog izvršioca djela“ kojem je omogućeno da se brani sa slobode. Apelant smatra da je diskriminisan u konkretnom postupku u kojem su težina krivičnog djela i postupak ekstradicije jedini osnov za određivanje pritvora i da izricanje mjere pritvora uglavnom zavisi od toga koji sud u BiH sudi.

17. U tom pravcu, apelant ističe da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda prema kojem mjeru pritvora nije moguće zamijeniti mjerom zabrane. Smatra da je Vrhovni sud pri tome izgubio iz vida direktnu primjenu Evropske konvencije u pravnom sistemu BiH koja ima jaču pravnu snagu u odnosu na sve zakonske odredbe kojima se krše ljudska prava pojedinaca, te da se takav, prema njegovom mišljenju, pogrešan stav Vrhovnog suda može dovesti u vezu s kršenjem osnovnih principa krivičnog postupka, a to je pravo da se brani sa slobode. U tom kontekstu ističe da je u predmetima ratnih zločina u BiH pritvor izuzetak i primjenjuje se samo u opravdanim slučajevima kada okolnosti zaista ukazuju da se na drugi način ne može omogućiti efikasan tok krivičnog postupka i da te okolnosti moraju biti argumentovane i dokazane. S obzirom na to da je u osporenim rješenjima izostala takva konkretizacija, apelant smatra da razlozi u pobijanim rješenjima ne ispunjavaju standard za lišenje slobode u smislu člana 5 Evropske konvencije.

18. Apelant povredu prava na pravično suđenje obrazlaže činjenicom da je zbog određivanja pritvora onemogućen da pripremi odbranu u kompleksnom predmetu s obzirom na uslove u Pritvorskoj jedinici koji su takvi da ne omogućavaju njegov aktivan angažman u pripremanju odbrane.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da je apelant iste argumente kao u apelaciji iznosio i u žalbi, o čemu su dati valjani razlozi u rješenju Vrhovnog suda. U vezi s neosnovanošću prigovora iznesenih u vezi s primjenom mjere zabrane umjesto pritvora, Vrhovni sud je napomenuo da je u svom rješenju već dao odgovor povodom identičnog prigovora, ukazujući pri tome da se pitanje primjene blažeg zakona ne može postavljati kod procesnog zakona jer se postupak uvijek vodi po zakonu koji je na snazi, osim ako novim zakonom nije drugačije određeno. U konkretnom slučaju se primjenjuje raniji ZKPSFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) jer je to propisano u prelaznim i završnim odredbama ZKPRS („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i66/18) koji je na snazi. Vrhovni sud smatra da u postupku koji se vodi protiv apelanta nije povrijeđeno nijedno pravo na koje se u apelaciji pozvao, da je stoga apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti.

20. Okružni sud se detaljno očitovao na navode iz apelacije te je, cijeneći da je ona neosnovana, ukazao da je apelant u toku postupka upozoren da obavijesti sud o promjeni adrese, da je od 1996. godine bio nedostupan organima gonjenja i da je tek nakon ekstradicije apelant stupio na teritoriju BiH, te da sve navedene okolnosti ukazuju na njegov odnos prema krivičnom postupku koji se protiv njega vodi.

21. Tužilaštvo je navelo da pritvaranje apelanta nije proizvoljno, da je apelant bio nedostupan dvije decenije i da je BiH napustio u vrijeme trajanja krivičnog postupka, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku SFRJ – prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ“ br. 26/86, 74/97, 57/89 i 3/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 191. stav 2. tačka 1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, a ne postoje uslovi za obavezni pritvor, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

Ako se krije ili ako se ne može utvrditi njegov identitet, ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva

23. Zakon o primjeni Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/93) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Zakon o krivičnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77, 14/85, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/92) primjenjuje se ukoliko ovim zakonom nije drukčije utvrđeno.

24. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) relevantne odredbe glase:

Rješavanje predmeta primljenih u rad Član 423. st. 1. i 2.

(1)Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije 1.

jula 2003. godine nastaviće se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno.

(2)Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu ili je na osnovu prijedloga tužioca doneseno rješenje o izricanju mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, nastaviće se po odredbama Zakona o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90), kao i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske“, br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01, osim ako odredbama ove glave nije drugačije određeno. Prestanak važenja zakona Član 429.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da se primjenjuje Zakon o krivičnom postupku - Prečišćeni tekst („Službeni list SFRJ”, br.

26/86, 74/87, 57/89 i 3/90) sa izmjenama i dopunama ovog zakona objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske”, br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01 i Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 92/09) i Zakon o krivičnom postupku – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 100/09), osim ako odredbama ove glave nije drugačije propisano.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije

27. U konkretnom slučaju apelant je osporio rješenja Vrhovnog suda br. 16 0 K 000202 19 Kž 4 od 25. februara 2019. godine i 16 0 K 000202 18 Kž 3 od 26. decembra 2018. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je protiv Rješenja broj 16 0 K 000202 18 Kž 3 od 26. decembra 2018. godine apelacija podnesena 8. januara 2019. godine, a da je protiv Rješenja broj 16 0 K 000202 19 Kž 4 od 25. februara 2019. godine apelacija podnesena 22. marta 2019. godine, proizlazi da su apelacije (spojene u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda o kojima će se donijeti jedna odluka) podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

b) U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije

29. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

30. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već su u pitanju procesna rješenja donesena u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

32. Apelant pobija rješenja Vrhovnog suda i Okružnog suda smatrajući da je navedenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je povodom prethodno podnesene apelantove apelacije, u Odluci broj AP 5992/18 od 10. januara 2019. godine napomenuto da se Okružni sud i apelant pozivaju na odredbu člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ, dok je Vrhovni sud jasno naveo da je u pitanju ZKPRS, da se sadržajno radi o istoj normi jer je Zakonom o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku preuzet ZKPSFRJ i da navedena okolnost nije sporna iako se u odlukama koriste dva naziva istog zakona. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

34. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

35. Apelant osporava rješenja o produženju pritvora navodeći da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi i obrazloženje na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora, ukazujući da osporena rješenja ne sadrže konkretne razloge u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKPSFRJ, odnosno da ti razlozi nisu konkretizovani. Apelant, takođe, smatra da je stav Vrhovnog suda o nemogućnosti izricanja mjere zabrane umjesto pritvora u direktnoj suprotnosti s odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.

36. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje opasnost od bjekstva, opasnost od ometanja krivičnog postupka uništavanjem dokaza ili uticajem na svjedoke (koluziona opasnost), opasnost od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost) i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88).

37. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP-a koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora da bude usklađen i sa standardima Evropske konvencije.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora već ukazuje na proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja da su i dalje ispunjeni uslovi (opasnost od bjekstva) za produženje pritvora propisani članom 191 stav 2 tačka 1)

ZKPSFRJ.

39. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, serija A, broj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera lica u pitanju, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj mu se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobijanja garancija može biti korišćena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, serija A, broj 8).

40. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva cijenjen u vezi s težinom djela za koje je apelant optužen i činjenicom da je napustio BiH iako je bio svjestan da se protiv njega vodi krivični postupak (za teško krivično djelo), koji je započet 1994. godine, da je pri tome bio upozoren o dužnosti prijave sudu svake promjene adrese, koje nije ispoštovao i napustio je teritoriju BiH bez obavještenja o promjeni adrese, te da je tek nakon raspisivanja međunarodne potjernice i ekstradicije iz SAD stupio na teritoriju BiH. Okružni sud je u kontekstu neosnovanosti identičnih apelantovih tvrdnji da se ista svrha može postići blažim mjerama podsjetio da je pri izricanju mjere pritvora imao u vidu odredbe ZKPSFRJ i odredbe Evropske konvencije iz kojih jasno proizlazi da je pritvor izuzetna mjera, a ne pravilo, da je apelantovim postupanjem objektivizirana stvarna mogućnost opasnosti od bjekstva, a time i izbjegavanje krivične odgovornosti, te da je u konkretnom predmetu već zakazan glavni pretres i da je stoga jasno da je postupanje suda usmjereno na efikasno vođenje krivičnog postupka uz poštovanje svih prava zagarantovanih pozitivnim zakonskim odredbama apelantu kao optuženom licu kojem je izrečena mjera pritvora kao jedina moguća u toj fazi postupka. Vrhovni sud je takođe, cijeneći ovaj prigovor u postupku odlučivanja o žalbi, jasno ukazao na procesni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju – ZKPRS na čiju primjenu upućuju prelazne i završne odredbe ZKPRS koji je na snazi (iz 2018. godine), smatrajući da je prvostepeni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje zbog kojeg je pritvor jedina moguća mjera za obezbjeđenje prisustva apelanta u konkretnoj fazi postupka koji se protiv njega vodi. U pogledu primjene procesnog zakona, iako apelant to pitanje eksplicite ne problematizuje, Ustavni sud upućuje da iz činjenica već citiranog apelantovog predmeta broj AP 5992/18, povodom kojeg je Ustavni sud donio odluku, proizlazi (tačka 6) da je Tužilaštvo 21. juna 1994. godine podiglo optužnicu protiv apelanta, Đ. D., D. G. i M. P. zbog krivičnog djela ubistvo iz člana 36 stav 2 tačka 6 KZRS – posebni dio. Budući da je Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-291/94 od 10. oktobra 1994. godine, kojom su apelant i ostali oslobođeni optužbe, ukinuta rješenjem Višeg suda u Banjoj Luci od 17. oktobra 1996. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da se u okolnostima apelantovog slučaja (iz kojih dakle proizlazi da je predmet primljen u rad kod sudova prije 1. jula 2003. godine, te da je optužnica protiv apelanta stupila na pravnu snagu), s obzirom na sadržaj člana 423 st. 1 i 2 važećeg ZKPRS, vodi po odredbama „starog“ ZKP-a.

41. Ustavni sud smatra, imajući u vidu naprijed navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i, s druge strane, specifične okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima koje u sveukupnosti objektiviziraju stvarnu mogućnost opasnosti od apelantovog bjekstva, a time izbjegavanje krivične odgovornosti, odnosno onemogućavanje vođenja krivičnog postupka. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni posebnog uslova za određivanje mjere pritvora naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). U tom kontekstu je takođe preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti na strani apelanta i dalje egzistiraju objektivni razlozi koji ukazuju na mogućnost i opasnost od bjekstva.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

43. Ustavni sud primjećuje da je apelant ponovio navode iz apelacije broj AP 5992/18 kojim je „ukazao i na pitanje diskriminacije optuženih, u zavisnosti od činjenice pred kojim sudom u Bosni i Hercegovini im se sudi“ i u vezi s tim je naveo određene predmete koje je uporedio s postupkom koji se vodi protiv njega. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 5992/18 (tačka 46) ukazao da je svaki slučaj koji razmatra predmet za sebe, te da je u konkretnom predmetu redovni sud dao valjane i jasne razloge za produženje pritvora, a činjenica da je neki drugi (ili isti) sud u nekom drugom predmetu postupio drugačije ne može uticati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju. Stoga se Ustavni sud u ovom dijelu apelacionih navoda u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u citiranoj odluci.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz člana 191 stav 2 tačka 1) ZKP-a kada osporena rješenja Vrhovnog suda sadrže dovoljne i razumne razloge koji u svojoj sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na ličnu slobodu i bezbjednost u pogledu zaključka da je apelantu opravdano produžiti pritvor prema navedenom zakonskom osnovu.

45. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7713/18 (Ž. A. K.) | Sudska praksa | Aktio