Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6615/18 (S. Š.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6615/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-6615/18, rješavajući apelaciju Svjetlane Škrba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Svjetlana Škrba protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 115623 18 Gž od 31. augusta 2018.
godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 115623 18 P od 26. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svjetlana Škrba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Beograda, koju zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnijela je 14. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 115623 18 Gž od 31. augusta 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 115623 18 P od 26. aprila 2018. godine.
2. Osnovni sud je donio rješenje od 26. aprila 2018. godine kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za raspravljanje i odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio apelantičinu tužbu kojom je tražila da joj tuženi (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) nadoknadi vrijednost uništenog stana u iznosu od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da se sve preduzete procesne radnje poništavaju.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio rješenje od 31. augusta 2018. godine kojim je žalbu odbio i navedeno rješenje potvrdio.
4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog, navodeći da je ona pravni sljednik iza svoje majke (F. S.), koja je bila nosilac stanarskog prava na stanu uništenom u toku rata i koja je 26. novembra 2015. godine u Odjeljenju za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja Vlade Brčko distrikta Bosne i Hercegovine potpisala zapisnik, koji ima formu sporazuma, prema kojem je pristala da joj se na ime vrijednosti uništenog stana isplati iznos od 40.000,00 KM. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud u vezi s tim ukazao da se predmetni zapisnik ne može smatrati nagodbom zaključenom u upravnom postupku, jer iz tog zapisnika nije vidna uzvratna izjava zastupnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kojom se u ime Brčko distrikta Bosne i Hercegovine preuzima odgovarajuća materijalno-pravna obaveza isplate iznosa od 40.000,00 KM. Nadalje, da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je određivanje naknade za zamjenski stan u nadležnosti upravnih vlasti i da nije stvarno nadležan da kao parnični sud postupa po apelantičinoj tužbi. Pri tome, Apelacioni sud se pozvao na odredbe člana 29. stav 1. tač. a) i b) Zakona o javnoj upravi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine kojima je propisano da je Odjeljenje za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitanja nadležno za provođenje zakona i propisa u oblasti stambenih odnosa, imovinskih i stambenih pitanja, kao i za rješavanje imovinskih pitanja vlasnika i nosilaca stanarskih prava i prava izbjeglih i raseljenih lica na alternativni smještaj. Nadalje, da je odredbom člana 6. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisano da vlasnik ili njegov ovlašteni predstavnik imaju pravo u bilo koje vrijeme podnijeti zahtjev Odjeljenju koje je ovlašteno da prima zahtjeve, provodi postupak i odlučuje o zahtjevima u skladu sa ovim zakonom i Zakonom o izvršnoj vlasti Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao i da je nadležno i odgovorno za obezbjeđenje alternativnog smještaja za trenutnog korisnika ako je to neophodno u skladu sa ovim zakonom. Takođe, da odredbom člana 17b. istog zakona propisano da nosilac stanarskog prava kome nije dodijeljen drugi zamjenski stan može ostvariti pravo na isplatu novčanih sredstava u visini procijenjene vrijednosti uništenog stana, kao zamjenu za uništeni stan na kojem mu je rješenjem nadležnog organa potvrđeno stanarsko pravo. Shodno tome, Apelacioni sud je istakao da prednje citirane odredbe određuju nadležnost Odjeljenja da rješava o imovinskim pitanjima lica koja podnesu zahtjev, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci pobijanog rješenja u situaciji kada apelantica u parničnom postupku potražuje iznos od 40.000,00 KM kao iznos novčane protivvrijednosti za uništeni stan i kada je upravni postupak obustavljen, odnosno kada u upravnom postupku i u upravnom sporu apelantica nije ostvarila svoje pravo.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica ukazuje na povredu prava na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, između ostaloga, navodi da je postojala očigledna namjera da se u upravnom postupku zaključi sporazum i da četiri mjeseca od potpisivanja zapisnika nije doneseno formalno rješenje, kao i da je smrt stranke dovela do obustave upravnog postupka. Pri tome, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radi o imovinskom pravu njene pravne prednice, koje je već bilo ostvareno u upravnom postupku, a na koje apelantica polaže pravo po osnovu člana 2. Zakona o nasljeđivanju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Apelantica, u suštini, smatra da joj je osporenim odlukama, kojima je odbačena njena tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno je "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Apelacionog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, potvrđeno kao pravilno prvostepeno rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio apelantičinu tužbu. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je došlo do kršenja prava na pristup sudu, kao i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević