Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-948/19 (Š. S.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Testament
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-948/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-948/19, rješavajući apelaciju Šemsudina Smajića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Šemsudin Smajić protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 100409 18 Gž od 19. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 100409 16 P od 16. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsudin Smajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnio je 1. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 100409 18 Gž od 19. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 100409 16 P od 16. aprila 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi određeni pismeni testament pred svjedocima, da se utvrdi da je taj testament, kojim je S.S. (u daljnjem tekstu: ostaviteljica) svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavila u nasljeđe tuženim S.A. i M.D sa dijelom od ½, ništav. Zatim da se utvrdi da je predmetnim testamentom povrijeđen apelantov nužni nasljedni dio, te da se slijedom toga smanji raspolaganje predmetnim testamentom i odredi apelantov nužni nasljedni dio na 1/8 dijela zaostavštine iz testamenta umrle S.S, što su tuženi dužni priznati i dozvoliti da se apelantu, kao zakonskom nasljedniku, uruči 1/8 dijela testamentarne zaostavštine.

3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 65. Zakona o nasljeđivanju propisana forma testamenta kao uslov za njegovu punovažnost, a odredbom člana 67. navedenog zakona propisano je da testament pred svjedocima može sačiniti lice koje zna da čita i piše. S tim u vezi Apelacioni sud je istakao da je za valjanost spornog testamenta potrebno da je ostaviteljica za testament, koji joj je sastavio advokat M.M, pred svjedocima izjavila da je to njen testament i istovremeno ga pred svjedocima potpisala i da se odmah nakon toga na testament potpišu svjedoci, te naglasio da nije bitno ko je fizički sastavio testament, niti da li je ostaviteljica predmetni testament pročitala. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrđeno da je ostaviteljica u vrijeme sastavljanja testamenta znala da čita i piše i da je nakon što je je pročitan sporni testament pred svjedocima izjavila da je to njen testament potpisujući ga, nakon čega su testament potpisali i prisutni svjedoci, Apelacioni sud je zaključio da je sporni testament valjan, odnosno punovažan. Apelacioni sud je nadalje ukazao da je odredbom člana 62. Zakona o nasljeđivanju propisano da testament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 16 godina života (stav 1.), te da gubitak sposobnosti za rasuđivanje koji je nastupio pošto je testament sačinjen, ne utiče na njegovu punovažnost (stav 3.). S tim u vezi je naglasio da je, temeljem nalaza i mišljenja vještaka, iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka, prvostepeni sud utvrdio da je ostaviteljica u vrijeme sačinjavanja testamenta bila sposobna za rasuđivanje. Pri tom je istakao da nalaz i mišljenje vještaka, koji nije imao medicinsku dokumentaciju o njenom zdravstvenom stanju u vrijeme kada je sačinjen sporni testament, ne isključuje njenu sposobnost za rasuđivanje u spornom periodu, uprkos činjenici da je u njemu utvrđeno da je ostaviteljica bolovala od nekog oblika demencije u vrijeme kada joj je oduzeta poslovna sposobnost (oktobar 2013. godine), te slijedom navedenog zaključio da su apelantovi navodi o nepravilnosti zaključka prvostepenog suda o ostaviteljičinoj sposobnosti za rasuđivanje u spornom periodu neosnovani. U pogledu odluke prvostepenog suda kojom je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je spornim testamentom povrijeđen njegov nužni nasljedni dio, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je, u situaciji kada apelant u pogledu osnovanosti ovog zahtjeva nije ni iznio ni dokazao relevantne činjenice, nedokazanost odlučnih činjenica jedino mogla dovesti do odbijanja tog zahtjeva. S tim u vezi je istakao da u slučaju kada nužni nasljednik pobija testament u cjelosti iz bilo kog razloga, teret dokazivanja relevantnih činjenica je na njemu, jer se radi o načinu isključenja, odnosno o načinu lišavanja nužnog dijela. Pri tom je naglasio da apelant u pogledu osnovanosti ovog zahtjeva nije iznio činjenice i pružio dokaze šta predstavlja nasljednu masu na osnovu koje se izračunava nužni dio, što je bilo neophodno kako bi se mogla utvrditi veličina nužnih dijelova pojedinih nasljednika. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Smatra da u toku postupka nije dokazano da je ostaviteljica znala čitati i pisati i da nije mogla sastaviti pismeni testament pred svjedocima, te da sporni testament ne ispunjava formu ad solemnitatem propisanu odredbama člana 65. i 67. Zakona o nasljeđivanju. Takođe ističe da nije bio dužan dokazivati osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da mu je ostaviteljičinim testamentarnim raspolaganjem povrijeđen nužni nasljedni dio, iz razloga što tuženi taj dio tužbenog zahtjeva nisu ni osporavali u odgovoru na tužbu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatraju da je predmetni testament pravno valjan, te razloge zbog smatraju da apelant nije dokazao da je ostaviteljičinim testamentarnim raspolaganjem povrijeđen njegov nužni nasljedni dio, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-948/19 (Š. S.) | Sudska praksa | Aktio