Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5356/18 (S. L.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5356/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-5356/18, rješavajući apelaciju Slavka Lasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Lasić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 023132 16 Gž 2 od 29. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 023132 15 P 2 od 27. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Lasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mario Bogdanović, advokat iz Mostara, podnio je 20. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023132 16 Gž 2 od 29. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 023132 15 P 2 od 27. oktobra 2016. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-563/18 od 27. februara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 023132 16 Gž 2 od 29. novembra 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH od 12. jula 2018. godine apelantova revizija odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (Auto Moto Klub Mostar) postao isključivi vlasnik predmetne nekretnine, slijedom čega su tuženi (apelant, Ž.K., M.L. i Grad Mostar) dužni trpjeti da se tužilac uknjiži sa dijelom 1/1, bez tereta, uz prethodno brisanje vlasničkih i sukorisničkih dijelova tuženih, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da sud pored utvrđenja da je tužilac stekao pravo vlasništva utvrdi da je stekao i pravo korištenja na predmetnoj nekretnini. Tuženi su obavezani da tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je sporna nekretnina nacionalizovana, da su nositelji prava korištenja na predmetnoj nekretnini bili J.T., M.T. i I.T., da su ovo pravo korištenja prenijeli ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 1965. godine na J.L., koji se po tom ugovoru upisao kao nositelj prava korištenja, da su tuženi od 1-3 nasljednici J.L. i da su upisani u zemljišnoj knjizi kao nosioci prava korištenja na navedenoj parceli, koja je državno vlasništvo. Kantonalni sud je naveo da je dalje utvrđeno da je predmetna nekretnina bez pravnog osnova 1978. godine prešla u posjed tužioca, da je iste godine napravljen autodrom-poligon, a da prednik tuženih, J.L., nije u roku od pet godina od saznanja za gubitak posjeda, odnosno najkasnije u roku od 10 godina, podnio tužbu, odnosno zahtjev da mu se zemljište vrati ili plati naknada, pa su tuženi od 1-3 prekludirani u traženju prava na povrat i naknadu, zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev tuženih u ranijem postupku koji su oni pokrenuli tužbom radi predaje u posjed nekretnine.
5. Kantonalni sud je naveo da je prigovor vezan za proširenje tužbe na novog tuženog mogao istaći samo tuženi Grad Mostar, jer je tužba proširena na njega kao novog tuženog, međutim, on se upustio u raspravljanje na glavnoj raspravi i tako dao svoj pristanak na proširenje tužbe, te da za proširenje tužbe na novog tuženog nije potrebna suglasnost ostalih tuženih. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac stekao pravo vlasništva dosjelošću savjesnim i zakonitim posjedom predmetne nekretnine preko 20 godina, a da je podnošenje tužbe od strane formalno uknjiženih sukorisnika uslijedilo nakon što je po sili zakona njihov prednik, pa i oni sami, shodno članu 26. Zakona o građevinskom zemljišta, izgubili to pravo korištenja iz kojeg razloga podnošenje tužbe od istih ne može prestavljati razlog za promjenu statusa tužioca kao savjesnog posjednika niti može uticati na njegova prava koja su predviđena članom 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo i da su troškovi postupka pravilno obračunati i dosuđeni u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je tužilac tek na glavnoj raspravi proširio tužbu na dodatnog tuženog (Grad Mostar), što predstavlja povredu odredaba parničnog postupka, a o čemu se drugostepeni sud nije precizno izjasnio u svojoj odluci, zbog čega nije ispunjen standard „detaljnog i jasnog obrazloženja odluke“. Apelant navodi da je sud donio pogrešnu odluku kada je utvrdio da je tužilac pravo vlasništva stekao dosjelošću, budući da tužilac nije dokazao da je ostvario potrebnu kvalitetu i trajanje posjeda. Apelant prigovara i na odluku o troškovima postupka ističući da su troškovi trebali biti raspoređeni prema uspjehu u sporu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da su povrijeđene odredabe parničnog postupka jer je sud dozvolio proširenje tužbe, kao i da nisu ispunjeni uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević