Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7269/18 (Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7269/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7269/18, rješavajući apelaciju Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 006346 17 Rev od 5. septembra 2018. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 006346 16 PŽ od 27. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Wiener osiguranje Vienna Insurance Group a.d. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senka Nožica iz Advokatskog društva "Ademović, Nožica i partneri" iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2018 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 006346 17 Rev od 5. septembra 2018. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 006346 16 PŽ od 27. juna 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je apelant da tužitelju (NLB Leasing d.o.o. Sarajevo) isplati iznos od 1.395.290,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Također, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi ugovor o osiguranju zaključen 24. oktobra 2012. godine između osiguravača Jahorina osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Pale i osiguranika NLB Leasing d.o.o. Sarajevo, da se smatra da predmetni ugovor o osiguranju nije ni zaključen, te da Jahorina osiguranje Vienna Insurance Group a.d. Pale, kao savjesni osiguravač, ima pravo na zadržavanje primljene premije.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da su prema utvrđenju nižestepnih sudova parnične stranke 24. oktobra 2012. godine zaključile ugovor o osiguranju imovine od opasnosti provalne, krađe i razbojništva. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi apelanta obavezali da naknadi štetu zato što su utvrdili da je 10. januara 2013. godine došlo do provalne krađe i ošte ćenja predmeta osiguranja, te da je na opisani način nastupio osigurani slučaj. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili odredbu člana 925. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da je visina pretrpljene štete utvrđena na osnovu nalaza vještaka mašinske struke Z.K, te da su nedokazani apelantovi navodi da tužitelj nije preduzeo propisane mjere potrebne da se spriječi nastupanje osiguranog slučaja (član 926. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno opozvao dio rješenja o saslušanju predloženih svjedoka I.M.,J.A.,Š.N.,S.F.,S.O.,S.M. i E.M. zato što apelant nije obavijestio sud da je od Agencije za identifikaciju dokumenta i evidencije još 27. maja i 4. juna 2014. godine dobio adrese za dva predložena svjedoka, te da je navedena agencija zaključkom odbacila zahtjev apelanta za pribavljanje adresa za ostale svjedoke, jer apelant u nekoliko navrata taj zahtjev nije uredio. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu naložio apelantu da dostavi adrese za predložene svjedoke, te da je apelant bio u obavezi da blagovremeno dostavi adrese svjedoka kako bi bili pozvani na ročište za glavnu raspravu, bez obzira što sud nije odredio rok u kojem je apelant dužan da postupi po nalogu suda. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio izvođenje dokaza koje je apelant podneskom (dostavljenim za ročište za glavnu raspravu) predložio da se izvedu, s obzirom da nisu bili predloženi na pripremnom ročištu a brojni dokazi potiču iz 2011. godine, a apelant nije učinio vjerovatnim da te dokaze nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da odbijanje izvođenja apelantovih dokaza na okolnost stvarne vrijednosti opreme (Konačni izvještaj istražitelja prevara u osiguranju od 19. oktobra 2015. godine, sačinjen na traženje tuženog i odluke Poreske uprave Republike Slovenije od 2. aprila 2014. godine, kojim je zakonski zastupnik Zeus nekretnina d.o.o. Maribor, dobavljača opreme, oglašen odgovornim za kršenje propisa o dostavi podataka koji su od uticaja na poresku obavezu) nije uticalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude zato što bi datumi ovih dokumenata značili da apelant nije mogao blagovremeno predložiti izvođenje ovih dokaza. Naime, Vrhovni sud je naveo da je prema osnovnom načelu svrha imovinskog osiguranja naknada štete, te osiguranik može ostvariti naknadu iz osiguranja samo u visini prouzrokovane štete kada suma osiguranja premašuje vrijednost osigurane stvari. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili protivtužbeni zahtjev, s obzirom da nisu dokazani apelantovi navodi da je tužitelj prešutio okolnosti takve prirode da osiguravač ne bi zaključio ugovor da je znao za pravo stanje stvari (koje se po apelantu svode na stvarnu vrijednost predmetne opreme), koje okolnosti bi imale za posljedicu poništenje ugovora, te da je ovaj apelantov zahtjev istaknut tek 16. decembra 2013. godine, odnosno po proteku roka propisanog odredbom člana 908. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovini sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apalanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević