Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/19 (S. D.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Penzija
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-587/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-587/19, rješavajući apelaciju S. D., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. D.

protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 085200 17 Gž od 24. decembra 2018. godine, Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 085200 17 I od 28. juna 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 024671 14 I od 28. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 5. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 I 085200 17 Gž od 24. decembra 2018. godine, Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 I 085200 17 I od 28. juna 2017. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 024671 14 I od 28. maja 2015. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Federalnom zavodu za PIO/MIO da apelantu prestane umanjivati penziju za 1/3, te da mu isplate obustavljene iznose, do donošenja odluke po njegovoj apelaciji.

2. Osnovni sud u Zvorniku, postupajući po prijedlogu za izvršenje tražioca izvršenja (Federalni zavod za PIO/MIO, Kantonalna administrativna služba Kantona Sarajevo), na osnovu izvršne isprave – rješenje Federalnog zavoda za PIO/MIO (kojim je utvrđena preplata isplaćenih penzija apelantu u iznosu od 1.660,95 KM), donio je rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno izvršenje protiv apelanta na način da će se vršiti zapljena 1/3 njegove penzije.

3. Rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini djelimično je usvojen prigovor apelanta u dijelu koji se odnosi na naplatu novčanog potraživanja tako da je apelant obavezan tražiocu izvršenja umjesto iznosa od 1.660,95 KM isplatiti iznos od 1.372,05 KM.

4. Konačnom osporenom odlukom Okružnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje Osnovnog suda u Bijeljini.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su neosnovani navodi apelanta da nije zasnovao radni odnos nakon penzionisanja, jer u suprotnom ne bi bilo jasno zbog čega bi se vodila njegova formalna evidencija u firmi u kojoj je radio, budući da mu je otpremnina mogla biti isplaćena i bez formalne evidencije, a što je ukazivalo na činjenicu da je apelant poslije penzionisanja zasnovao radni odnos u istoj firmi. Okružni sud je, takođe, naveo da je neosnovan i prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao apelant, s obzirom da je izvršna isprava u ovom postupku rješenje od 11. decembra 2012. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen 8. decembra 2014. godine, dakle u roku od 10 godina u kome zastarjevaju potraživanja na osnovu izvršne isprave.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabrane mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te prava na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i bez „pravnovaljanog“ dokaza zaključio da je apelant bio u radnom odnosu i primao platu i nakon penzionisanja. Takođe navodi da je smanjenjem njegove penzije, odnosno provođenjem rješenja o izvršenju, doveden na rub egzistencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-587/19 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio