Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2757/17 (D. V. i R. V.)
Odluka donesena 08. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2757/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2757/17, rješavajući apelaciju Dragana Vučićević i Radmile Vučićević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vučićevića i Radmile Vučićević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Ip 000635 16 Pž 4 od 22. februara 2017.
godine i Rješenja o dosudi Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 Ip 000635 13 Ip 2 od 6. juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Vučićevića i Radmile Vučićević podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 Ip 000635 16 Pž 4 od 22. februara 2017.
godine i Rješenja o dosudi Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 Ip 000635 13 Ip 2 od 6. juna 2016. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Vučićević i Radmila Vučićević (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Mokrog, podnijeli su 30. juna 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 Ip 000635 16 Pž 4 od 22. februara 2017. godine i Rješenja o dosudi Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 Ip 000635 13 Ip 2 od 6. juna 2016. godine Uvodne napomene
2. Povjerilac Kristal Banka a.d. Banja Luka i dužnik PP “PRINT“ Pale Mokro zastupan od strane direktora Vlajka Vučićević (u daljnjem tekstu: otac apelanta i suprug apelantice) su 15. juna 1999. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 19-WB/99 u iznosu od 200.000,00 DM. Novčano potraživanje povjerioca je obezbjeđeno određivanjem založnog prava na nekretninama vlasništvo Vlajke Vučićevića direktora dužnika sa dijelom 1/1 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), upisane u PL. br. 273. k.o. Mokro a na osnovu zajedničkog sporazum ugovornih strana.
3. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je 5. jula 1999. godine donio Rješenje broj Ip-118/99 o upisu založnog prava na predmetnim nekretninama radi naplate novčanog potraživanja povjerioca, Kristal Banka a.d. Banja Luka. Navedene nekretnine su procjenjene od strane Poreske uprave PS Istočno Sarajevo, PJ Pale (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) na iznos od 64.214,23 KM. Izvršni postupak
4. Iz činjenica predmeta proizilazi da je Kristal Banka a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) podnijela prijedlog za izvršenje protiv PP „Print“ Mokro (u daljnjem tekstu izvršenik). Rješenjem o izvršenju broj I-34/01 (kasnije 47/05) od 31. januara 2002. godine Osnovni sud je odredio izvršenje prema prijedlogu tražioca izvršenja prodajom založene nekretnine, vlasništvo apelantovog oca i apelanticinog supruga, radi namirenja potraživanja tražitelja izvršenja za iznos sredstava dobijenih prodajom u iznosu od 216.451,03 DEM, koliko iznosi dug izvršenika na dan 12. aprila 2001. godine.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 1 IP 000635 05 IP od 21. juna 2011. godine, donesenom u izvršnom postupku Hypo Alpe Adria Banka a.d. Banja Luka kao pravnog sljednika prvobitnog tražitelja izvršenja, usvojen je prigovor izvršenika „PRINT“ d.o.o. Pale-Mokro, „koga zastupa direktor Vučićević Dragan, po punomoćniku advokatu [...]“ i obustavljen postupak izvršenja na nekretninama izvršenika, s tim da će se isti nastaviti na prijedlog tražitelja izvršenja , nakon što sudu dostavi pravosnažno rješenje o nasljeđivanju.
6. Rješenjem Okružnog suda broj 89 1 Ip 000635 12 PŽ 2 od 27. juna 2013. godine žalba tražitelja izvršenja je usvojena i rješenje od 21. juna 2011. godine ukinuto i vraćeno na ponovno postupak.
7. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je Rješenjem broj 89 1 IP 000635 13 IP od 23. decembra 2013. godine odbio je prigovor izvršenika „PRINT“ d.o.o. Pale-Mokro, koga zastupa apelant kao direktor. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo, da je nesporno da je rješenjem ovog suda od 31. januara 2002. godine određeno izvršenje na nekretninama izvršenika pobliže označenim kao u izreci rješenja, svojina i posjed oca apelanta, založenim u korist prednika tražitelja izvršenja na osnovu zajedničkog sporazuma koji ima snagu sudskog poravnanja i uknjiženom založnom pravu po rješenju Osnovnog suda od 5. jula 1999. godine. Dalje taj sud je utvrdio da je otac apelanta pokojni Vlajko Vučićević, 30. maja 2003. godine na osnovu ugovora o poklonu nekretnine založene u korist tražitelja izvršenja, dakle nakon donošenja rješenja o izvršenju 31. januara 2002. godine, poklonio apelantu (sinu) i apelantici (supruzi). Dalje, Osnovni sud je naveo da izvršenik zaboravlja da za obaveze preduzeća „PRINT“nesporno odgovara osnivač, koji je u konkretnom slučaju umro „ali u ovom postupku ima punomoćnika [apelanta], što u ostalom isti ne spori u svojim žalbenim navodima kao u ostalom i postojanje izvršenika pod nazivom „Print“ što znači da se u da se u konkretnom slučaju i nije mogao primjeniti čl. 34. ZIP-a, koji propisuje situaciju kada izvršenik umre a nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika“. Prema tome, taj sud je „nastavio postupak izvršenja na nepokretnostima izvršenika koje su u ovom vremenskom trenutku kada se odlučivalo o žalbi izvršenika upisane na [oca apelanta, apelanta i apelanticu]“. U vezi s tim taj sud je naveo da su nekretnine na kojim se provodi izvršenje upisane kao susvojina apelanta i apelantice (ZK ul. 42) odnosno svojina apelanta (ZK ul. 45) a da im je te nekretnine poklonio otac apelanta ugovorom od 30. maja 2003. godine „i to nakon donošenja rješenja o izvršenju“ i nakon rješenja osnovnog suda od 2. i 5. jula 1999. godine „a koja su upisna u C – teretnom listu ZK-a izvadaka 42 i 45 KO Mokro“ . Sud je ukazao da je odredbom člana 72. stav 3. ZIP propisano da promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka, ne spriječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti, kao i da sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi te da novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo. Nadalje je navedeno da je odlučujući da nastavi postupak izvršenja na nakretnini upisanoj u ZK ul. 43. KO Mokro taj sud i pored činjenice da je otac apelanta umro (1. februara 2008. godine), nije primijenio odredbu člana 34. stav 4. ZIP, „jer izvršenik ima punomoćnika (a što nije sporno)“. Shodno prednjem taj sud je na osnovu člana 49. stav 2. ZIP odlučio kao u izreci rješenja.
8. Rješenjem Okružnog suda broj 89 1 Ip 000635 14 Pž 3 od 30. maja 2014. godine, žalba izvršenika je odbijena i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 23. decembra 2013. godine. Osporena rješenja
9. Rješenjem o dosudi Osnovnog suda broj 89 1 Ip 000635 13 Ip 2 od 6. juna 2016. godine kupcu tražitelja izvršenja Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka dosuđene su nekretnine kao u izreci rješenja. te je naloženo Upravi da nakon pravosnažnosti rješenja izvrši upis promjene prava svojine sa izvršenika, na kupca, tražitelja izvršenja, te izvrši brisanje upisa zabilježbe izvršenja na nekretnini iz stava 1. predmetnog rješenja. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je postupajući po rješenju o izvršenju taj sud na drugom ročištu za prodaju nekretnina prodao kupcu, pravnom predniku tražitelja izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču, nekretnine suvlasništvo apelanata preciznije označene u stavu 1. i 3. izreke rješenja, zatim nekretnine iz stava 2. izreke koje su vlasništvo pravnog prednika apelanta (Vlajka Vučićevića), te nekretnine iz stava 4. izreke vlasništvo apelanta. Predmetne nekretnine pobliže označene kao u izreci rješenja procijenjene (od strane Poreske uprave) na iznos od 64.214,23 KM su prodate kupcu, pravnom sljedniku tražitelja izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču za iznos od 25.000,00 KM, tj. u visini koja nije manja od 1/3 procijenjene vrijednosti nekretnina izvršenika, u skladu sa članom 89. stav 4. ZIP, kojim je propisano da početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od 1/3 utvrđene vrijednosti. Također je u rješenju navedeno da je Zaključak o prodaji predmetnih nekretnina koje su predmet izvršenja objavljen na oglasnoj tabli suda, te da kupac nije dužna da uplati ponuđenu cijenu iz člana 92. stav 8. ZIP.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 89 1 Ip 000635 16 Pž 4 od 22. februara 2017. godine žalba izvršenika je odbijena kao neosnovana i potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 6. juna 2016. godine.
11. Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je izvršni postupak pokrenut na osnovu Rješenja o izvršenju broj I-34/01 od 31. januara 2002. godine, kojim su kao predmet izvršenja određene nekretine u vlasništvi pravnog prednika apelanata, a nakon njegove smrti njegovih zakonskih nasljednika, u ovom slučaju apelanta, kao suvlasnika sa ostalim nasljednicima. Dalje taj sud je ukazao da je na predmetnim nekretninama upisano založno pravo na ime tražitelj izvršenja Hypo Alpe Adria Bank a.d. Banja Luka (ranije Kristal banka), kao povjerilac na osnovu zaključenog sporazuma kod Osnovnog suda broj Ip-118/99, koji ima snagu izvršne isprave. Predmetne nekretnine su procjenjene na iznos od 64.214,23 KM. Dakle Okružni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da u okolnostima konkretnog predmeta nama izvršne isprave, da je novčano potraživanje izraženo u valuti koja nije u opticaju na teritoriji BiH da potraživanje nije dospjelo, i da založno pravo na predmetnim nekretinama nije uknjiženo. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio, kada je u fazi prodaje nekretnina koje su predmet izvršenja na drugom ročištu nekretnine prodao tražitelju izvršenja kao založnom povjeriocu i kupcu za iznos od 25.000,00 KM, jer taj iznos predstavlja 1/3 procjenjene vrijednosti nekretnina, čime je taj sud pravilno primjenio odredbu člana 89. stav 4. i 93. ZIP.
Apelacioni navodi
12. Apelacijom se ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom apelanti osporavaju rješenje o dosudi doneseno u izvršnom postupku. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da predmetom javne prodaje nisu mogle biti njihove nekretnine, jer smatraju da predmetom izvršenja mogu biti „samo nepokretnosti čiji je vlasnik izvršenik „a to je preduzeće „PRINT“. Takođe smatraju da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
14. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem preduzeće „PRINT“ ima svojstvo izvršenika, a predmet izvršenja su nekretnine koje je prednik apelanta svojevremeno, kao njihov vlasnik založio na ime obezbjeđenja novčanog potraživanja povjerioca tj. tražioca izvršenja, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
15. U tom kontekstu Ustavni sud također podsjeća na vlastitu praksu, koja je primjenjiva u konkretnom slučaju, po kojoj je utvrdio da se izvršni postupak na osnovu sporazuma stranaka, koji predstavlja izvršni naslov, radi naplate novčanog potraživanja banke ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1393/05 od 13. jula 2005. godine, i AP-4059/16 od 6. decembra 2016. godine, tač. 15. -17.dostupna na www.ustavnisud)
16. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv Preduzeća „PRINT“ čiji je osnivač i zakonski zastupnik bio apelantov otac, a na osnovu sporazuma ugovornih stranaka i pravosnažnog rješenja Osnovnog suda broj Ip-118/99 od 5. jula 1999. godine o upisu založnog prava na predmetnim nekretninama radi naplate novčanog potraživanja povjerioca, odnosno tražioca izvršenja. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku, pa samim tim ni osporenim rješenjima o dosudi, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze» apelanta, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom.
17. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti u postupku koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
18. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju rješenje o dosudi Osnovnog suda od 6. juna 2016. godine, smatrajući da predmetom prodaje nisu mogle biti obuhvaćene njihove nekretnine, zbog čega im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa specifičnim okolnostima ovog predmeta Ustavni sud će ispitati navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Osnovni sud (u prethodnoj fazi predmetnog izvršnog postupka) u rješenju od 23. decembra 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 30. maja 2014. godine, razmotrio tvrdnje apelanata da su predmet izvršenja njihove nekretnine te dao razloge zašto ti navodi, s obzirom na sadržaj odredbe člana 72. stav 3. ZIP-a, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Tom odredbom je propisano: „Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi […]“. S druge strane Ustavni sud zapaža da apelanti suštinski ne ukazuju ni na kakve propuste u vezi sa samim osporenim rješenjem o dosudi, koje su osporili predmetnom apelacijom, već ga osporavaju isključivo iz naprijed navedenih razloga koji su razmotreni u naprijed navedenim rješenjima Osnovnog i Okružnog suda. S obzirom na te okolnosti Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge na kojim su utemeljili osporene odluke o dosudi nekretnina najpovoljnijem ponuđaču tj. tražitelju izvršenja (odredbe član 89. stav 4. i 93. ZIP). Stoga imajući to u vidu, kao i nespornu činjenicu da je prednik apelanata predmetne nekretnine poklonio apelantima 2003. godine dakle nakon što je na njima zasnovano založno pravo (1999. godine) odnosno nakon što je na njima dozvoljeno izvršenje (2002. godine), Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno.
21. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud u takvim okolnostima zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević