Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1346/17 (P. Š., A. Š., N. Š. i R. Š.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1346/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1346/17, rješavajući apelaciju Pere Šodolovića i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Šodolovića, Anđe Šodolović, Nenada Šodolovića i Radovana Šodolovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 006154 15 Rev od 31. januara 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Pero Šodolović, Anđa Šodolović, Nenad Šodolović i Radovan Šodolović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić-Čičić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 10. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 006154 15 Rev od 31. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, kao i od zakonskog zastupnika Opštine Kneževo (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 27. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužiteljka su dostavili odgovore na apelaciju 4. februara, odnosno 17. januara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Izvršni postupak

5. Apelanti su pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci 19. aprila 2000. godine pokrenuli izvršni postupak protiv tužiteljke prijedlogom za izvršenje na osnovu izvršne isprave-pravosnažne Presude tog suda broj P-4423/96 od 7. jula 1998. godine. Navedenom presudom obavezana je tužiteljka da apelantima isplati 320.845,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 1. septembra 1997. godine do isplate i naknadi im troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Postupajući u izvršnom postupku sud je nakon sprovedenog vještačenja utvrdio da je ukupan iznos glavnog potraživanja i troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama iznosio 159.767,66 KM na 4. oktobar 2000. godine. Apelanti su konačno precizirali prijedlog za izvršenje 19. maja 2000. godine. Osnovni sud u Banjoj Luci je Rješenjem o izvršenju broj I-736/00 od 21. decembra 2000. godine odredio izvršenje na sredstvima tužiteljke u iznosu od 159.767,66 KM. Nakon što je prigovor tužiteljke protiv navedenog rješenja odbio prvostepeni sud, Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužiteljke, Rješenjem broj Gž-1195/01 od 1. jula 2002. godine ukinuo rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 21. decembra 2000. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 159.767,66 KM počev od 5. oktobra 2000. godine do konačne isplate. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da konačno preciziranim prijedlogom od 19. maja 2000. godine apelanti i nisu tražili obračun zateznih kamata od 6. oktobra 2000. godine do isplate, te da je žalbom osnovano ukazano da se i nije moglo odrediti izvršenje u tom dijelu (prekoračenje zahtjeva o kojem govori član 372 u vezi sa članom 365 stav 3 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kako je navedeno, zatezna kamata se pogotovo ne može računati na dio traženog iznosa koji i sam predstavlja zateznu kamatu izraženu u apsolutnom iznosu, jer ta tzv. procesna kamata nije ni tražena (član 279 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je u tom dijelu Okružni sud ukinuo prvostepeno rješenje bez vraćanja predmeta na ponovni postupak jer, kako je zaključeno, nema zahtjeva apelanata u tom pravcu, pa se nema o čemu odlučivati.

6. Apelanti su u predmetnom izvršnom postupku podneskom od 23. septembra 2002. godine zatražili da im Osnovni sud u Banjoj Luci dosudi na do tada isplaćeni iznos od 149.000,00 KM zakonsku zateznu kamatu od 6. oktobra 2000. godine do konačne isplate. Osnovni sud u Banjoj Luci je, nakon sprovedenog vještačenja vještaka finansijske struke koji je utvrdio da zakonska zatezna kamata na iznos od 159.767,66 KM za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine iznosi 65.160,63 KM, donio Rješenje o izvršenju broj 1-736/00 od 17. jula 2003. godine. Navedenim rješenjem je određeno izvršenje protiv tužiteljke pljenidbom novčanih sredstava na njenom računu u iznosu od 65.160,63 KM i prenosom na račun apelanata kao povjerilaca. Prigovor tužiteljke protiv rješenja o izvršenju je odbijen Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 1-736/00 od 11. decembra 2003. godine. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužiteljke, donio Rješenje broj Gž-40/04 od 25. juna 2007. godine kojim je ukinuo Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 1-736/00 od 11. decembra 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da predmet konkretnog izvršnog postupka koji se vodi pod brojem I-736/00 ne može biti prijedlog za izvršenje podnesen 23. septembra 2002. godine kojim se traži isplata zatezne kamate za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine na iznos glavnog duga od 159.767,66 KM. Stoga je žalba uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, kako je zaključeno, prvostepeni sud će saglasno uputama iz navedenog rješenja ponovo razmotriti i odlučiti o prigovorima tužiteljke protiv rješenja prvostepenog suda od 17. jula 2003. godine.

7. Nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak prvostepenom sudu apelanti su podneskom od 3. jula 2007. godine obavijestili sud da povlače prijedlog za izvršenje, jer su u potpunosti naplatili svoje potraživanje. Osnovni sud u Banjoj Luci je donio Rješenje broj 071-0-1-07-004224 od 1. novembra 2007. godine kojim je odlučeno da se smatra da je prijedlog za izvršenje povučen, te da se postupak izvršenja obustavlja. Odlučujući o žalbi tužiteljke protiv tog rješenja Okružni sud je Rješenjem broj 011-0 - GŽ 08-000880 od 23. juna 2008. godine žalbu tužiteljke odbio i potvrdio rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 1. novembra 2007. godine.

Parnični postupak u kojem je donesena osporena odluka Vrhovnog suda

8. Presudom Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 006154 10 P od 20. jula 2012. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se apelanti obavežu da joj isplate 65.160.63 KM sa zakonskom zateznom kamatom na precizirane iznose, kako je navedeno u izreci presude (stav I izreke presude). Istom presudom odbačena je protivtužba apelanata radi utvrđenja da im pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 65.160,53 KM obračunatu za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine po osnovu Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 1-736/00 od 17. jula 2003. godine u izvršenju Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-4423/96 od 7. jula 1998. godine (stav II izreke). Stavom III izreke obavezana je tužiteljka da tuženom Ranku Dukiću nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.

9. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je tužiteljka podnijela tužbu tom sudu 11. maja 2010. godine, tražeći da se apelanti obavežu da joj vrate 65.160,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na način bliže opisan u tužbi (shodno priloženim izvještajima banke o prometu na računu), tvrdeći da su se apelanti neosnovano obogatili. Tužiteljka je tvrdila da nije bilo prijedloga za izvršenje u tom dijelu i da je prilikom obračuna zakonske zatezne kamate na iznos od 159.767,66 KM za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine došlo do obračuna kamate na kamatu. Osnovni sud je utvrdio da nije sporno da su apelanti, pored iznosa od 159.767,66 KM (koji je isplaćen na ime potraživanja na temelju pravosnažne presude), naplatili i iznos od 65.160,63 KM koji je predmet konkretnog parničnog postupka. Među parničnim strankama je sporna osnovanost naplaćenog iznosa od 65.160,63 KM na ime kamata na ukupan dug u iznosu od 159.767,66 KM za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine. Dalje je istaknuto da su apelanti u toku postupka podnijeli protivtužbu kojom su tražili da se utvrdi da im pripada zakonska zatezna kamata u iznosu od 65.160,63 KM.

10. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je zaključio da zahtjev tužiteljke nije osnovan, a da protivtužba nije dozvoljena, pa je stoga donio navedenu odluku. Osnovni sud je smatrao da zahtjev tužiteljke nije osnovan, jer su apelanti naplatili iznos od 65.160,63 KM na osnovu izvršne isprave, pravosnažne Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-4423/96 od 7. jula 1998. godine, odnosno da zakonska zatezna kamata nastaje kao posljedica docnje u ispunjenju novčane obaveze iz pravosnažne presude i teče sve do njenog ispunjenja, to jeste dok glavni dug ne bude plaćen saglasno odredbi člana 277 stav 1 i člana 278 stav 1 ZOO. Stoga je prvostepeni sud smatrao da se apelanti nisu neosnovano obogatili u smislu odredaba člana 210 ZOO, a da, ukoliko tužiteljka smatra da je došlo do pogrešnog obračuna zakonske zatezne kamate (kada je vještak finansijske struke utvrdio da na iznos od 159.767,66 KM za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine zakonska zatezna kamata iznosi 65.160,63 KM), to je trebalo da dokaže, a što nije učinila. Pošto bi u slučaju pogrešnog obračuna zakonske zatezne kamate tužiteljka pretrpjela štetu, Osnovni sud je utvrdio da je osnovan prigovor apelanata da je potraživanje tužiteljke na ime naknade štete zastarjelo. Naime, iznos od 65.160.63 KM isplaćen je u više obroka, a posljednji je isplaćen 12. januara 2004. godine. Kada se ima u vidu da je tužba podnesena 11. maja 2010. godine, Osnovni sud je, polazeći od člana 376 ZOO, zaključio da je potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjelo.

11. U pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da se utvrdi da im pripada zakonska zatezna kamata u iznosu od 65.160,63 KM, Osnovni sud je utvrdio da je takav zahtjev nedozvoljen shodno članu 54 stav 2 ZPP, budući da su apelanti u izvršnom postupku naplatili navedeni iznos. U odnosu na tuženog Ranka Dukića, Osnovni sud je utvrdio da je zahtjev tužiteljke neosnovan, jer na navedenog tuženog ne glasi predmetna presuda kao izvršna isprava i on nije bio stranka u izvršnom postupku, već punomoćnik apelanata, na čiji račun su, istini za volju, doznačena predmetna sredstva u izvršnom postupku.

12. Tužiteljka se žalila protiv navedene presude Osnovnog suda. Odlučujući o žalbi Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 78 0 P 002748 15 Gž 4 od 5. februara 2016. godine žalbu tužiteljke odbio i presudu Osnovnog suda u pobijanom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav I izreke prvostepene presude) potvrdio (stav I izreke). Istom presudom odbijeni su zahtjevi tuženog Ranka Dukića i apelanata za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu (st. II i III). Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno i procesno pravo. Utvrdivši da žalbeni prigovori tužiteljke ne mogu dovesti u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude u pobijanom dijelu, Okružni sud je žalbu tužiteljke odbio i prvostepenu presudu u pobijanom dijelu odluke o tužbenom zahtjev potvrdio primjenom člana 226 ZPP.

13. Tužiteljka je protiv navedene presude Okružnog suda podnijela reviziju Vrhovnom sudu. Presudom broj 73 0 P 006154 15 Rev od 31. januara 2017. godine Vrhovni sud je reviziju tužiteljke djelimično usvojio i presudu Okružnog suda od 9. aprila 2015. godine preinačio tako što je žalba tužiteljke djelimično usvojena i Presuda Osnovnog suda broj 73 0 P 006154 10 P od 20. jula 2012. godine preinačena na način da su apelanti obavezani da tužiteljki isplate iznos od 65.160.63 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke presude). Istom presudom obavezani su apelanti da tužiteljki naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu, dok je u preostalom dijelu revizija tužiteljke odbijena (st. II i III).

14. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da konačno postavljenim prijedlogom za izvršenje od 19. maja 2000. godine (a na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-4423/96 od 7. jula 1998. godine) apelanti nisu tražili zakonsku zateznu kamatu od 6. oktobra 2000. godine do konačne isplate. Stoga je Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1195/01 od 1. jula 2002. godine ukinuto Rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 1-736/00 od 21. decembra 2000. godine u dijelu kojim je određeno izvršenje isplatom zakonske zatezne kamate na iznos od 159.767,66KM, počev od 6. oktobra 2000. godine do konačne isplate.

15. Vrhovni sud je dalje istakao da su apelanti, pokušavajući nadomjestiti nedostatak prijedloga za izvršenje u pogledu izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci od 7. jula 1998. godine u pogledu zakonske zatezne kamate za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine, podneskom od 23. septembra 2002. godine zatražili da im se na iznos od 149.000,00 KM (koliko im je do tada bilo isplaćeno od ukupnog potraživanja od 159.767,66 KM) dosudi i zakonska zatezna kamata od 6. oktobra 2000. godine do konačne isplate, odnosno da im se isplati 65.160,63 KM na ime zakonske zatezne kamate, obračunate na iznos od 159.767,66 KM, a za period od 6. oktobra 2000. godine do 24. oktobra 2002. godine, kada im je konačno isplaćen iznos od 159.767.66KM. Dalje je navedeno da nije sporno da je Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj I-736/00 od 17. jula 2003. godine određeno izvršenje protiv tužiteljke kao dužnika pljenidbom novčanih sredstava sa njenog računa u iznosu od 65.160,63 KM i prenosom tih sredstava na račun apelanata. Takođe je navedeno da je Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 1-736/00 od 11. decembra 2003. godine odbijen prigovor tužiteljke kao izvršenika i održano na snazi rješenje tog suda od 17. jula 2003. godine. Međutim, budući da je, odlučujući o žalbi tužiteljke protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci od 11. decembra 2003. godine, Okružni sud donio Rješenje broj Gž-40/04 od 25. juna 2007. godine kojim je ukinuo pobijano rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 11. decembra 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak, Vrhovni sud je zaključio da je jasno da u navedenom izvršnom postupku nema rješenja o izvršenju kojim je dozvoljeno da se iznos od 65.160,63 KM prenese sa računa tužiteljke na račun apelanata.

16. Kod takvog stanja stvari, po ocjeni Vrhovnog suda, revizijom tužiteljke je pravilno istaknuto da apelanti nisu imali osnova, u smislu odredaba člana 210 ZOO, da u navedenom izvršnom postupku naplate potraživanje u iznosu od 65.160,63 KM, te da su se kod takvog stanja stvari i neosnovano obogatili. U odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja naknade štete koji su istakli apelanti, Vrhovni sud je utvrdio da predmetno potraživanje nije zastarjelo, u smislu odredaba člana 371 ZOO, jer su apelanti naplatili od tužiteljke 65.160,63 KM u januaru 2004. godine, a tužiteljka je podnijela tužbu 11. maja 2010. godine. Stoga je Vrhovni sud primjenom člana 250 stav 1 u vezi sa članom 456a) ZPP preinačio odluku drugostepenog suda i sudio tako što je obavezao apelante da tužiteljki na ime stečenog bez osnova isplate 65.160,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način bliže opisan u stavu 1 izreke navedene presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u tome što je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, proizvoljno ocijenio dokaze i proizvoljno primijenio propise kada je zaključio da su se apelanti neosnovano obogatili i obavezao ih da vrate tužiteljli sporni novčani iznos. Istakli su da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da su apelanti naplatili predmetni iznos od 65.160,63 KM na osnovu izvršne isprave, to jeste pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci od 7. jula 1998. godine. Nadalje, ističu da, budući da je tužiteljka isplatila glavnicu, a da nije bila isplaćena cjelokupna zatezna kamata, apelanti su imali pravo potraživati procesnu kamatu koju su naplatili temeljem rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17. jula 2003. godine. Dalje je navedeno da je Vrhovni sud, suprotno mišljenju nižestepenih sudova da je potraživanje zastarjelo, dozvolio tužiteljki da nakon sedam godina podnese tužbu protiv apelanata zbog neosnovanog bogaćenja. Takođe, smatraju da im je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, jer Vrhovni sud nije s dužnom pažnjom ocijenio dokaze i argumente koje su iznosili tokom postupka.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na koja su se pozvali u apelaciji, te da taj sud ostaje kod svih razloga datih u svojoj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužiteljka je u odgovoru na apelaciju istakla da su navodi apelacije neosnovani, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 12. stav 5.

(5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru.

Član 13.

Izvršnost i pravosnažnost (1) Rješenje protiv koga nije izjavljen u roku prigovor, postaje izvršno i pravosnažno.

(2) Rješenje protiv koga je prigovor odbijen, postaje izvršno, a ako protiv takvog rješenja nije dopuštena žalba i pravosnažno.

(3) Rješenje kojim je prigovor odbijen, postaje pravosnažno ako žalba ne bude o roku izjavljena ili ako žalba bude odbijena.

(4) Ukoliko je ovim zakonom određeno da se protiv prvostepenog rješenja može izjaviti žalba umjesto prigovora, to rješenje postaje izvršno, a pravosnažno propuštanjem roka za izjavu žalbe ili ako žalba bude odbijena.

21. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske“,br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), koje glase:

Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Član 277. stav 1.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 278. stav 1.

(1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

Član 279. stav 2.

Kamata na kamatu (2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

[...] Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 240. stav 1. tačka 2) i stav 2.

(1)Revizija se može izjaviti:

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

(2)Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 006154 15 Rev od 31. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 3. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti pobijaju osporenu odluku tvrdeći da su im tom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužiteljka tražila da joj apelanti vrate isplaćeni novčani iznos zbog neosnovanog bogaćenja, te apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je osporena odluka donesena na osnovu pogrešne ocjene dokaza i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

32. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Dalje,Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu gradju. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba, i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici, odlučujući o reviziji tužiteljke, suprotno zaključcima nižestepenih sudova u predmetnom parničnom postupku, udovoljio zahtjevu tužiteljke i apelante obavezao da tužiteljki vrate isplaćeni sporni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Ustavni sud nadalje zapaža da je Vrhovni sud za svoj zaključak da tužiteljki pripada pravo na povrat potraživanog novčanog iznosa, i to na temelju člana 210 ZOO, zbog neosnovanog bogaćenja apelanata, dao dovoljne i jasne razloge, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZOO i Zakona o izvršnom postupku, a data obrazloženja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o pogrešnoj ocjeni dokaza i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja prigovora koje su isticali tokom postupka da isplaćeni sporni novčani iznos ima svoj osnov u pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Banjoj Luci od 7. jula 1998. godine kojom je apelantima dosuđen iznos glavnog duga i zakonske zatezne kamate, a što je u konačnici ocijenio Vrhovni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci u konačnici dao razloge za svoj zaključak da u predmetnom izvršnom postupku nema rješenja o izvršenju kojim je dozvoljeno da se iznos od 65.160,63 KM prenese sa računa tužiteljke na račun apelanata, pri čemu je ocijenio da je Okružni sud rješenjem od 25. juna 2007. godine ukinuo pobijano rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 11. decembra 2003. godine i predmet vratio na ponovni postupak. Time rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci od 17. jula 2003. godine, kojim je određeno izvršenje protiv tužiteljke, nije postalo izvršno niti pravosnažno da bi bilo osnov za namirenje apelanata. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od odredba člana 210 ZOO, zaključio da apelanti nisu imali osnova da u predmetnom izvršnom postupku naplate sporno potraživanje, te da su se kod takvog stanja stvari i neosnovano obogatili. Pri tome Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u pogledu prigovora apelanata o zastari potraživanja tužiteljke pozvao na opšti rok zastarjelosti potraživanja od 10 godina iz člana 371 ZOO, pri čemu Ustavni sud u datim obrazloženjima ne nalazi proizvoljnu primjenu odredaba ZOO. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konačnici u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je odredbama materijalnog i procesnog prava utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Dalje, u odnosu na navode apelanata da je Vrhovni sud povrijedio princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentuju navodima da Vrhovni sud nije s dužnom pažnjom ocijenio dokaze i argumente koje su iznosili tokom postupka, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud u postupku revizije vezan za utvrđeno činjenično stanje pred nižestepenim sudovima koji sprovode dokaze i utvrđuju činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku Osnovni sud sproveo obiman dokazni postupak u kojem su učestvovale obje parnične stranke, predlažući svoje dokaze i komentarišući dokaze i argumente suprotne strane. Zadatak Vrhovnog suda u revizionom postupku jeste da utvrdi da li je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. U predmetnom postupku Vrhovni sud je, polazeći od odredbe člana 250 stav 1 ZPP, utvrdio da su materijalno pravo pogrešno primijenili nižestepeni sudovi zbog čega je djelimično usvojio reviziju tužiteljke i preinačio pobijanu presudu za šta je dao odgovarajuće razloge i argumente. Imajući u vidu navedeno, te ocjenjujući razloge koje su apelanti naveli za svoje tvrdnje o povredi prava na ravnopravnost stranaka pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zaključuje da su istaknuti navodi neosnovani. Ovo zbog toga što iz činjenica predmeta ne proizilazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno i procesno pravo, niti su apelanti svojim navodima doveli u pitanje postupanje Vrhovnog suda budući da u datim okolnostima, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku pred Vrhovnim sudom narušen princip ravnopravnosti strana u postupku.

37. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

38. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za pogrešnu ocjenu dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, kada je Vrhovni sud zaključio da su se apelanti neosnovano obogatili, jer je u izvršnom postupku otpao pravni osnov za isplatu potraživanih zateznih kamata, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu sa pogrešnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1346/17 (P. Š., A. Š., N. Š. i R. Š.) | Sudska praksa | Aktio